Članci

ULOGA KRISTA U EVOLUCIJSKOM RAZVOJU ČOVJEKA

Svaki  čovjek u svojoj najdubljoj suštini je božanski, a evolutivnim razvojem to božansko u čovjeku je sveprisutnije.

Evolutivni razvoj podrazumijeva razvoj  prvo nižih, a onda viših duhovnih tijela preko kojih se Bog u nama može sve više i bolje izražavati. Izgradnju tih tijela postižemo duhovnim razvojem. Jednom u dalekoj budućnosti naša tijela će biti tako izgrađena da će se Bog moći kroz nas gotovo savršeno izraziti. Postat ćemo gotovo jedno s Bogom, postati ćemo sinovi Božji, kristoliki, a tada će prestati naše putovanje i  naše školovanje na Zemlji na kojoj smo  iskusili i naučili sve što smo morali  naučiti. Postat ćemo tada nebeski, a to je plan i volja Božja. To je sudbina čovjeka od samog početka. Kažemo da se odlutali sin vratio svome Ocu kao što je iskra postala plamen i vratila se vatri iz koje je potekla.

Oni koji su prošli već tim putem postali su Sveti,  podučavali su u prošlosti  i podučavaju nas danas  kako se izdići iz doline suza i osloboditi se lanca rođenja i smrti uz što manje nevolja i patnji. Tako su i nastale sve velike religije svijeta. Svaka religija prilagođena je određenim potrebama toga kraja, a u svojoj najdubljoj srži svima je zajedničko poticati duhovni rast čovjeka.

Našeg Gospodina Isusa Krista koji je prošao tim putem štujemo kao svojega Učitelja, kao Učitelja svijeta, kao Gospodara svih religija koji nas vodi i neprestano nadahnjuje. Na duhovnom planu učenika privodi velikim posvetama, a na kraju školovanja privodi učenika svom nebeskom Ocu kada za to dođe vrijeme. Putem svete mise Gospodin okrepljuje i osnažuje naša duhovna tijela, a posvećenjima  nas uzdiže.

Današnji čovjek a time i čovječanstvo su još je na početku svog evolucijskog puta, još je kao dijete staro desetak godina, neiskusno, puno želja, nemira i sebičnosti. Crkva u tom duhovnom odrastanju ima važnu ulogu. Ona  privodi svjetovnog čovjeka  religioznosti, a onda religioznog čovjeka postepeno privodi duhovnosti.

Svjetovan čovjek ima u  principu  još jako neizgrađen ego (neizgrađeno misaono i osjećajno tijelo) pa se želi dokazati te se  neprestano takmiči i ratuje s drugima (kroz sukobe i nadmetanja izgrađuje niža duhovna tijela). Svjetovan čovjek  vjeruje u sreću i slučajnost i služi se uglavnom lukavošću. U principu poštuje zemaljske zakone jer se boji sankcija.

Religiozan čovjek pored zemaljskih zakona trudi se poštivati i Božje zakone jer se boji Božje kazne. Religiozan čovjek sve više vjeruje da ono što je posijao će to i požeti, vjeruje u pravdu Božju, vjeruje u milosrđe i ljubav Božju. Boga doživljava kao stvoritelja, nebeskog Oca i nebeskog suca. Religiozan čovjek postepeno se transformira u duhovnog čovjeka.

Duhovan čovjek je sve bliži Bogu jer sve više živi u svjetlu. On se ne boji Boga već ga voli jer ga vidi u svemu dobrom velikom i uzvišenom. Njemu ne trebaju opomene i kazne jer uvijek zna što je ispravno i dobro. On živi evanđelje. Kad bi slučajno zapostavio svoju savjest i učinio nešto što nije u skladu s njom to bi ga toliko zaboljelo da bi mu to bila najveća kazna. Za njega se ne može reći da je dobar jer on drugačiji ne može niti biti. Kad bi slučajno bio kriv za nešto rekao bi da je kriv jer bi kazna za njega bila olakšanje tereta koje nosi na savjesti. Duhovni čovjek druge ljude doživljava kao svoje učitelje bilo da su dobri ili “zločesti” i  zato on ni nema neprijatelja osim vlastitih slabosti kojih se mora riješiti.

Na žalost mi smo još jako daleko od duhovnosti jer smo još puni svojih slabosti pa je i neprijatelja puno. Još uvijek nas mogu dodirnuti (pogoditi) meci koji pogađaju taštinu, sebičnost, pohlepu, strah,  srdžbu i ostale naše slabosti ali postepeno ako idemo putem koji je zacrtao naš Gospodin biti će sve manje metaka koji nas mogu pogoditi.

Put od svjetovnog čovjeka do duhovnog čovjeka je dug i mukotrpan, to putovanje može trajati niz zemaljskih života. U svakom životu se napravi jedan duhovni napredak, a u sljedećem životu će se taj napredak nastaviti. Najvažniji događaj u evolucijskom razvoju čovjeka je rođenje Kristovog principa u čovjeku tj. kada se u čovjeku na Kristovoj razini  rodi Kristovo tijelo preko kojeg će čovjek od tada biti ispunjen sa sve više ljubavi i mudrošću. To će se dogoditi  kada u čovjeku prevlada duhovnost nad svjetovnošću i to je prvo veliko posvećenje u kojemu naš Gospodin Krist vrši posvetu. Učenik za vrijeme posvete spava, a posvetu najčešće doživljava kao ugodan i neobičan san.  Učenik nije svjestan na fizičkoj razini što se dogodilo na duhovnoj razini. Od tada čovjek osim fizičkog, osjećajnog i misaonog tijela ima i Kristovo tijelo iako je ono još malo kao novorođenče. Taj događaj u Crkvi mi slavimo kao Božić  pa Božić za nas nije  samo blagdan kada slavimo sjećanje na našeg Gospodina nego tim blagdanom mi slavimo i rođenje Kristovog principa u čovjeku. U Adventu palimo 4 svijeće koje predstavljaju 4 vrline koje je potrebno steći da bi se rodio Kristov princip u čovjeku, a to su:

  1. Rasuđivanje bitnog od nebitnog
  2. Samozatajnost (bezželjnost)
  3. Ljubav
  4. Dobro vladanje.

Kristov dolazak na zemlju bio bi uzaludan kada se u čovjeku ne bi rodio Kristov princip. Rođenjem Kristovog tijela u čovjeku ljubav u čovjeku je sveprisutnija pa čovjek postaje sve više vrelo ljubavi kako to tijelo raste.

Ljubav Božja u čovjeku je prisutna od uvijek, od samog početka ali je ta ljubav naročito kod svjetovnog čovjeka usmjerena  na osobne želje i potrebe pa je zato  potrebno izgraditi, proširiti i oplemeniti misaono i osjećajno tijelo da bi se ta ljubav mogla proširiti, da bi interesi i horizonti čovjeka bili širi.

Daljnji duhovni uspon čovjeka okarakteriziran je drugom velikom posvetom  Krštenjem, a to će se dogoditi kada učenik uglavnom ovlada svojim emocijama, što je posebno teško.

Kada učenik ovlada svojim mislima spreman je za posvetu Preobraženja. U toj posveti duh preobrazi dušu, a duša preobrazi osobnost, a čovjek u toj posveti za trenutak izgleda sjajan kao sunce.

U četvrtoj posveti Uskrsu umire osobnost, niži ja, a uskrsava viši Ja odnosno  Božanski Ja. Osobnost koja se kroz niz života izgrađivala i dominirala umire na vrhuncu svoje slave onda kada je potpuno izgrađena jer od sada čovjek postaje sve više neosoban, kozmički. Kako čovjek duhovno napreduje tako  napreduje i izgradnja njegovog Kristovog tijela, i konačno u petoj velikoj posveti  Uzašašću  to tijelo je dovršeno, a rađa se novo tijelo na razini Duha Svetoga. Rođenjem tijela na razini Duha Svetog omogućen je  čovjeku pristup na tu razinu. Naš Gospodin Isus Krist imao je to tijelo za Uzašašće  kada je rekao svojim učenicima “kuda ja idem vi još ne možete”.

 Sa Uzašašćem je završeno  školovanje na Zemlji jer čovjek tu nema što više naučiti. Dugačak je i težak duhovni uspon čovjeka, potrebno je puno Zemaljskih života do prve velike posvete tj rođjenja Kristovog principa u čovjeku, do rođenja ljubavi, a onda kada se rodi ljubav bliži se i kraj čovječjem putovanju. Mi kao Kristovi sljedbenici, učenici vjerujemo da ćemo slijedeći našeg Gospodina i mi to jednom postići.

Kao što  gusjenica kad  dobije krila postaje leptirom tako i čovjek preko duhovnih tijela dobiva krila i postaje nebeski.

Napisao svećenik  V. P. , za Slobodnu katoličku crkvu,

Zagreb, rujan 2016 godine


 

Intervju u nastavku je objavljen na web portalu Put – Istina – život 9. travnja 2017. godine. 

Poveznica: http://put-istina-zivot.com/12389-2/ 

Jeste li znali? Intervju sa: LIBERALNA (SLOBODNA) KATOLIČKA CRKVA

Poštovani čitatelji,

Ovo je intervju vođen između glavnog urednika portala PUT, ISTINA i ŽIVOT i SLOBODNE KATOLIČKE CRKVE u Republici Hrvatskoj, travanj, 2017. –

  1. Možete li mi reći kada je i kako osnovana Vaša Crkva u svijetu, gdje joj je centar te kako je koncipirana hijerarhijski, kakvi su odnosi s Vatikanom te koji su joj temelji duhovnosti?

Slobodna (Liberalna) katolička crkva (kratica je SKC, na engleskom LCC) je utemeljena 1916. godine u Engleskoj reorganizacijom Starokatoličke crkve u Engleskoj. Crkva slavi svoj rođendan 13. veljače 1916., jer je toga dana posvećen prvi biskup James Ingall Wedgwood, pod čijim je vodstvom Crkva započela svoj rad i uskoro se proširila u više od 40 zemalja, a danas djeluje po cijelom svijetu. SKC je sakramentalna crkva koja je naslijedila apostolsko nasljeđe preko nizozemskih biskupa iz Starokatoličke crkve u Utrechtu. (http://www.slobodna-katolicka-crkva.hr/crkva-opce-informacije/)

Crkvom upravlja Opća episkopalna sinoda koja se sastoji od aktivnih biskupa. Izvršno tijelo Sinode je vrhovni nadbiskup koji se bira na sedam godina. Sadašnji predsjedavajući biskup je Graham Wale, koji je ujedno i regionalni biskup za Hrvatsku biskupiju, koja je određena zemljopisnim granicama Republike Hrvatske i koja je od Opće episkopalne sinode službeno potvrđena 16. travnja 2006. godine.  Bitno je naglasiti da je tijekom vremena, iz ove Crkve nastao niz novih Crkava liberalno – katoličke orijentacije, koje u odnosu na izvornu Slobodnu katoličku crkvu imaju većih ili manjih razlika, i s obzirom na činjenicu da osobi koja nije detaljnije upoznata s liberalno – katoličkim crkvama može biti teže razlikovati takve Crkve od naše (pogotovo zbog liturgija koje su praktički identične te zbog činjenice da više – manje sve imaju u svom nazivu kombinaciju riječi The Liberal Catholic Church), pouzdani znakovi prepoznavanja su u činjenici da je izvorna SKC ona kojoj je vrhovni nadbiskup Graham Wale, koja nosi naziv na engleskom The Liberal Catholic Church, te kojoj je sjedište u Londonu u Velikoj Britaniji. Svaka druga osoba spomenuta kao vrhovni nadbiskup upućuje da se radi o nekoj drugoj Crkvi, nastaloj kasnije odvajanjem od naše, izvorne SKC. Više o znakovima razlikovanja na: http://www.theliberalcatholicchurch.com/ – klik na: Being Liberal Catholic.

Po pitanju redova u crkvi, hijerarhijski gledano, postoje niži i viši redovi, slično kao i u Rimokatoličkoj crkvi.

Nije nam poznato da postoji ikakva komunikacija s vodstvom Katoličke crkve u Vatikanu s vodstvom Slobodne katoličke crkve.

SKC je osnovana za one koji žele koristiti tradicionalne kršćanske sakramente, a teže potpunoj vjerskoj slobodi u svom traženju istine te smatraju da je Gospod Krist htio da Njegova religija bude religija ljubavi i slobode, koja će pomoći ljudima u njihovu duhovnom rastu oslobođenom od straha i dogmi. Zato se od vjernika SKC očekuje da slijede visoke duhovne vrijednosti i da u svom životu nastoje živjeti u duhu ljubavi s cjelokupnim čovječanstvom tražeći jedinstvo, no ne putem jednostranosti, nego putem različitosti, jer u njoj je bogatstvo i ljepota Božjeg izražaja. Ne inzistira se da vjernici SKC prihvate doktrinu, jer se smatra da istina nije istina za čovjeka dok je on sam ne spozna.

Službeno učenje Crkve:

1.Bog je neograničen, vječan, nespoznatljiv i nerođen. On je Jedan od kojega svi potječu, u Njemu žive, kreću se i imaju svoj bitak.

  1. Bog se očituje kroz stvaralačko Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga, jednako vrijedne, jednako vječne. Sin je “rođen” od Oca, a Duh Sveti je proizašao od Oca i Sina.
  2. Čovjek je stvoren prema slici Božjoj i po svom je biću i sam božanski – iskra božanskog plamena. Budući da ima božansku prirodu, ne može nestati, pa je stoga vječan i njegova budućnost je beskrajan rast.
  3. Krist je vječna moćna duhovna prisutnost u svijetu, koja vodi i održava svoj narod. Božanstvo koje se u Njemu očituje postupno se razvija i u svakom čovjeku dok svaki ne postane savršenim čovjekom do mjere i savršenstva Kristova.
  4. Svijet je pozornica uređenog plana u kojem se čovjekov duh neprestano izražava, te preko različitih uvjeta života i iskustva razvija svoje snage. Evolucija, ili duhovni razvoj, odvija se prema nepromjenjivom zakonu uzroka i posljedice: što čovjek sije to će i žeti, tj. ubrat će plodove svojih misli, osjećaja i djela. Stoga savršena pravednost vlada svijetom. Djela učinjena u pojedinoj fizičkoj inkarnaciji određuju život čovjeka nakon smrti u fizičkom tijelu, kako u čistilištu tako i na drugim razinama, i znatno utječu na nove životne okolnosti sljedećeg rođenja. Postoji zajednica (Bratstvo Svetih) onih koji su se visoko uspeli na stepenicama ljudskog razvoja i postali savršeni, neosobni, pravedni i neumorni u služenju čovječanstvu. Postoji i hijerarhija anđela čiji je glavni posao “služenje”.
  5. Čovjek ima etičku dužnost prema sebi i drugima. Prva i druga Božja zapovijed su temelj života iz kojeg proizlaze zakon i mudrost proroka. Služenje čovječanstvu i podčinjavanje svoje niže prirode višoj, tj. žrtvovanje svoga maloga “ja” višem “Ja”, zakon je duhovnog rasta.
  6. Gospodin Krist je uspostavio sedam glavnih sakramenata i u njima je Njegova nazočnost. Putem sakramenata unutarnja i duhovna milost dana je preko vanjskih i vidljivih znakova.

Službe su opisane u crkvenoj Liturgiji i obuhvaćaju sedam glavnih svetih sakramenata: euharistija, krštenje, potvrda, vjenčanje, ispovijed i oprost grijeha te sveti redovi. Pored toga obavljaju se i službe u čast svetoj Majci Mariji, jutarnje, podnevne i večernje molitve, razne posvete (predmeta, vode, ulja i sl.) i pogrebi.

Sv. euharistiji (Misi) može prisustvovati svatko, bio on član Crkve ili ne. Kao sakramentalna crkva, SKC najveću pažnju pridaje Svetoj Pričesti koja se daje u dvije prilike (Tijelo i Krv). Isto tako, Sv. Pričest može primiti svatko tko joj priđe iskreno i s punim poštovanjem. Crkva prema vjernicima ne postavlja nikakve zahtjeve u pogledu vjere, već jednostavno od njih očekuje dobronamjernost i predanost u zajedničkom radu koristeći crkvenu Liturgiju. Liturgija bogoslužja slična je, uz neke izmjene, Rimokatoličkoj. Isto tako, svi važni blagdani slave se na isti dan kao i kod Rimokatoličke crkve, iz razloga što je Liturgijski kalendar SKC većinom identičan onom u RKC.

  1. Pošto sam bio u Vašoj Crkvi (Pavla Hatza 13, Zagreb) na proslavi Svijećnice te obredima povodom tog dana, imam nekoliko pitanja:
  2. a) Liturgija kod Vas je nešto poprilično lijepo te je ispunjena vrlo zanimljivim konstrukcijama riječi koje su meni rimokatoliku nepoznati, a koji spadaju po svojem teološkom konstruktu u područje TEOZOFIJE….. Što je teozofija i kako je došla u doticaj s Vašom Crkvom? Koja joj je nit vodilja?

Teozofiju kao pojam definiraju tri odrednice, koje glase (http://www.teozofija.net/index.html) :

  1. Čovjekova duša je besmrtna, a njena budućnost je budućnost nečega čiji rast i veličanstvenost nemaju granica.
  2. Princip koji daje Život boravi u nama i oko nas, neumirući i vječno dobrostiv, nečujan, nevidljiv, i bezmirisan, ali ga zamijećuje čovjek koji ga želi zamijetiti.
  3. Svaki čovjek je svoj vlastiti apsolutni zakonodavac, djelilac slave ili jada; sam odlučuje o svom životu, svojoj nagradi i svojoj kazni.

Slobodna katolička crkva je nastala kao rezultat kompletne reorganizacije britanske provincije Starokatoličke crkve  – Utrechte unije, od strane tadašnjeg predsjedavajućeg biskupa Jamesa Ingalla Wedgwooda i njegovih suradnika 1916. godine.  James Wedgwood, koji je bio izuzetno zainteresiran za kršćansku doktrinu i nauk, je kontaktirao nadbiskupa Arnolda Mathewa, odgovornu osobu za Starokatoličku crkvu u Velikoj Britaniji i Irskoj, slijedom čega je, nakon dobivanja krštenja a potom i sakramenata svetog reda naposlijetku zaređen za svećenika 22. srpnja 1913. godine. Wedgwood je dao do znanja nadbiskupu Mathewu da je član Teozofskog društva. Slijedom tih zbivanja, nekoliko drugih članova Teozofskog društva je također zaređeno u svećenike, te su time osnovali kongregaciju Starokatoličke crkve u Londonu.   Nadbiskup Mathew je 1914. godine posvetio Fredericka Samuela Willoughbya za biskupa, a 1915. godine je Willoughby za biskupe posvetio  Roberta Kinga i Ruperta Gauntletta. James Wedgwood je posvećen za biskupa 13. veljače 1916. godine od biskupa Willoughbya, uz asistenciju biskupa Kinga i Gauntletta, te je tim događajem definirano osnivanje Crkve koju danas nazivamo Slobodna katolička crkva.

S obzirom da su osnivači – biskupi Slobodne katoličke crkve bili članovi Teozofskog društva, te kao takvi u konačnici bez problema dobili sve potrebne posvete unutar Starokatoličke crkve u Velikoj Britaniji i Irskoj, osnivanjem tada nove Crkve su definirali doktrinu iste koja je svojim velikim dijelom temeljena na teozofskom nauku. Bez obzira na to, bitno je naglasiti da član Slobodne katoličke crkve ne mora biti teozof niti član pripadajućeg društva, nego vjernik ima potpunu slobodu vjerovanja. Isto tako, administrativno gledajući, Slobodna katolička crkva u nikakvom pogledu nije vezana za Teozofsko društvo, bilo na krovnoj, bilo na nekoj lokalnoj razini. SKC je samostalna Crkva, nevezana za bilo koju drugu organiziranu skupinu, pa tako i za teozofska društva.

Činjenica je da su pripadnici Crkve, kao i oni koji nisu formalni članovi nego posjećuju obrede, u pravilu osobe različitih duhovnih pravaca i pogleda, a određene osobe i nemaju neku drugu duhovnu praksu ni potrebnu za izučavanjem i prakticiranjam ičeg van Crkve, time su svi pozvani da slobodno prisustvuju svim obredima koji se provode temeljem već definirane crkvene Liturgije, jer su ujedno svi obredi javnog karaktera. Isto tako, bitno je naglasiti da sve osobe, bile one članove Crkve ili ne, i bez obzira na njihova religijska i duhovna uvjerenja, mogu slobodno pristupiti sakramentu Svete Pričesti.

Više o povijesnom razvojnom putu SKC: http://www.liberalcatholicchurch.org.au/lcchist1.html, http://www.liberalcatholicchurch.org.au/lcchistory/lcchist2.html

  1. c) Zašto se u Vašoj Crkvi ne govori o sotoni i njenom djelovanju?

Obzirom da Crkva u svom djelovanju, kao i u provedbi obreda temeljenih na crkvenoj Liturgiji, daje veliku pozornost energetskom aspektu učinka provedbe samih obreda, smatra se da bi naglašavanjem utjecaja „tamne strane“ te spominjanjem naziva iste došlo do narušavanja pozitivnog učinka samih obreda. Iz tog razloga, u vrijeme osnutka Crkve se pristupilo pisanju Liturgije koja će sadržavati aspekte koji će podržavati povišenje osobne energije, „vibracije“ pojedinca – osobe koja sudjeluje u obredu, liturgije koja neće biti vezana za kategorije osjećaja krivnje i grešnosti pojedinca, nego s osjećajem povezanosti s Bogom. U skladu s tim, preporučamo knjigu “Skrivena strana Svete Euharistije” autora  Charlesa Webstera Leadbeatera, inače jednog od prvih biskupa ove Crkve, o izgradnji duhovnog hrama tijekom Sv. Mise i njegovim snagama

Više o liturgiji: http://all-saints-lcc.weebly.com/liturgy.html

  1. d) Koja je bazična razlika između Vaše Biblije Kralja Jamesa i naše rimokatoličke Biblije??

Biblija kralja Jamesa se smatra jednim od najznačajnijih ostvarenja u povijesti. Engleski kralj James I je okupio najveće teologe i lingviste u svrhu novog prijavoda Biblije  s ciljem najtočnijeg i najdostojanstvenijeg engleskog prijevoda. Na prijevodu je rađeno 7 godina. 1611. godine je tiskana.

Biblija kralja Jamesa se sastoji od ukupno 66 knjiga (39 u Starom zavjetu i 27 u Novom zavjetu), za razliku od Biblije koju koristi Rimokatolička crkva, koja ima ukupno 73 knjige. Više o Bibliji kralja Jamesa: https://www.kingjamesbibleonline.org/

  1. Brine me službeno stajalište RKT Crkve o Vašoj Crkvi a ona je prema službenoj izjavi časopisa Veritasa-veljača, 2017. kao osoban odgovor ustupljen meni te je rečeno slijedeće: 

Mir i dobro!
Poštovani g. Sučić,

Slobodnu Katoličku crkvu iznjedrilo je Teozofsko društvo na masonskim i ezoterijskim principima a oponaša katoličku liturgiju.

I dalje je na snazi njihovo izopćenje koje je izrekla Katolička crkva, oni ne spadaju u ekumenske Crkve niti ih vodimo pod tim imenom niti sudjelujemo u njihovim obredima.

To su javno poznate stvari tako da nema nikakvih novosti u Vašim spoznajama.

Srdačan pozdrav i svako dobro u Gospodinu!

  1. a) Poštovani svakako mi komentirajte ovaj službeni odgovor Veritasa iz redka u redak i koji je stav Vaše Crkve s obzirom na ovo s obzirom da znam da Vaša Crkva postoji 100 godina, da ste miroljubivi vjernici i u biti sa katoličkom liturgijom u kojoj nisam pronašao nikakvo zlo, već samo drugačiji pogled na teologiju, ništa više?

Bez obzira je li izrečeno zaista službeni stav Katoličke crkve, unutarnja je stvar Katoličke crkve kakve će stavove i odnose imati s bilo kojom crkvom ili vjerskom skupinom, pa i s našom Crkvom, te kao takvi nismo u poziciji da utječemo na bilo kakav službeni stav Katoličke crkve, makar on bio vezan i za odnos prema SKC. S naše strane je osnutak te povijesni razvoj SKC jasan, stoga se stječe dojam da je, gledajući službeni stav, izrečen na način kako Vam je prezentiran, temeljen na nedovoljnom poznavanju ove Crkve, njenog razvojnog puta kao i djelovanja u današnjem vremenu. Isto tako, postavlja se pitanje koliko su zaista službenici Katoličke crkve zaista upoznati s Liturgijom Slobodne katoličke crkve te izgledom obreda koji se u njoj izvode.

Zanimljiva je napomena da je  “i dalje je na snazi njihovo izopćenje koje je izrekla Katolička crkva“, s obzirom da je upitno kako može biti izrečeno izopćenje od strane Crkve od koje Slobodna katolička crkva nije ni nastala u izravnom smislu. Primjedba da SKC  „ne spada u ekumenske Crkve“ je svakako iz kuta gledanja Katoličke crkve, koja na navedeno ima svoje kriterije u koje ova Crkva nije mjerodavna da ulazi. Činjenica je da SKC nema otvorenih pitanja kao i da nije u sukobu bilo kakvog tipa s nijednom religijom ni duhovnim pravcem, te sebe po tom pitanju ne stavlja u poziciju „iznad drugih“. Time nema potrebu isticati svoje ekumensko djelovanje, jer je ono kao takvo u samoj doktrini Crkve te se praktično primjenjuje otkad SKC postoji.

Unatoč navedenom stavu KC, ukoliko je zaista točan, iz prakse čujemo različite primjere odnosa s predstavnicima Rimokatoličke crkve. Tako neki svećenici i biskupi SKC imaju izuzetno dobre odnose s klerom RKC na lokalnim razinama (npr. zanimljiv je slučaj jednog rimokatoličkog kardinala iz Velike Britanije koji je bio u odličnim odnosima sa tamošnjim klerom SKC te koji je jednom čak ustupio i katedralu za biskupsko posvećenje u SKC), do primjera nesnošljivosti gdje rimokatolički kler ne želi nikakvu komunikaciju sa SKC. Zanimljiv je slučaj jednog svećenika SKC iz SAD-a, kojeg je nazvala žena čovjeka koji je bio na samrti, inače rimokatolika, a koji je htio primiti bolesničko pomazanje. Rimokatolički svećenik je bio nedostupan, pa je zamolila svećenika SKC da čovjeku udijeli sakrament, što je on pristao i obavio. Nakon toga, sprovod tog čovjeka je vodio rimokatolički svećenik, koji je, nakon što je doznao da mu je sakrament bolesničkog pomazanja dao svećenik SKC, rekao kako će čovjek radi toga vjerojatno završiti u  – paklu.

Unatoč ovako ekstremnim slučajevima, pozitivni primjeri suradnje nam daju za pravo da se nadamo u budućnosti boljoj suradnji.

  1. b) Je li Vaša Crkva Apostolska i ako je, na čemu počiva Apostolat?

SKC je sakramentalna crkva koja je naslijedila apostolsko nasljeđe preko nizozemskih biskupa iz Starokatoličke crkve u Utrechtu. Crkva se od tada razvila u posebnu denominaciju, zastupljenu u 30-ak država svijeta, koja kao takva ima svoju Liturgiju, koja je inače pažljivo napisana te koja je suštinski temeljena na Liturgiji Rimokatoličke crkve, te svoju doktrinu.

http://www.liberalcatholicchurch.org.au/lcchistory/lcchist3.html

  1. Svakako mi kažite kada je i zašto došlo do rascjepa u Vašoj Crkvi i pojave drugih frakcija?

Kao kod mnogih Crkava, i SKC se kroz svoj povijesni razvoj  suočila s nizom odvajanja i stvaranja novih crkava koje su potekle iz nje. Unatoč tome, napominjemo da župa SKC Sv. Arkanđela Mihaela u Zagrebu, koja djeluje još od 1929. godine, pripada izvornoj Slobodnoj katoličkoj crkvi, koja je nastala 1916. godine.

Možemo reći da je veći broj crkava nastao iz izvorne (naše) SKC, no najbitnija odvajanja su se dogodila 1941., 2003. i 2006. godine.

1941. godine je odvajanjem u Sjedinjenim Američkim Državama nastala Crkva koja, radi lakšeg razlikovanja, nosi naziv The Liberal Catholic Church International, te koja danas uglavnom djeluje u SAD-u, Kanadi, Australiji i Velikoj Britaniji.

2003. godine je uslijed određenih neslaganja oko unutarcrkvenih pitanja nastala Crkva istoimenog naziva kao što je i naša (što može izazvati očiglednu zabunu, zbog čega je poželjno znati ime vrhovnog nadbiskupa izvorne SKC, čime se dokazuje kojoj zapravo Crkvi određena župa pripada). Radi lakšeg snalaženja, navedena Crkva se često naziva  „The Liberal Catholic Church – the „reform“ synod.“

2006. godine je došlo do još jednog odvajanja, u kojem je novoosnovana Crkva nazvana “The Young Rite”.

Tijekom godina je nastao još niz drugih crkava znatno manje brojnosti članstva, od kojih je jedan dio već i prestao djelovati.

S obzirom na kompleksnost razloga tih odvajanja, kao i njihovu brojnost, više informacija možete naći na:

  1. Zanimljiva mi je spoznaja da su kod Vas svećenici te svi koji sudjeluju u radu i djelovanju Crkve zapravo volonteri i da ne primaju plaću ili naknadu i da Vam je Crkva zapravo odvojena od države i ne dozvoljavate bilo kakva financijska uplitanja države prema Vašoj Crkvi. Svakako mi to prokomentirajte?

Navedena činjenica može ukazivati na namjeru stvaranja Crkve koja neće biti opterećena stjecanjem materijalnih bogatstava te time širenjem vlastite institucionalne moći u materijalnom svijetu, nego isključivo usmjerena prema duhovnoj praksi. Činjenica je da aktivni članovi klera, od najnižeg stupnja nižih redova do biskupa ne primaju nikakvu naknadu za svoju službu u Crkvi, nego u njoj djeluju u svoje slobodno vrijeme. Time Crkva u redove klerika (službenika) prima osobe koje ovu Crkvu i njeno poslanje zaista iskreno vole i iz čistih namjera su u njenoj službi, neopterećeni materijalnim dobitkom. Potreba za skromnošću i balansom materijalnih bogatstava, koja se promiče, time se i potpuno otvoreno, iskreno, prakticira i u praktičnom djelovanju Crkve.

Također, bitno je naglasiti da je u Crkvi strogo zabranjeno „naplaćivanje obavljanja obreda“, bez obzira o kakvom se obredu radi. Nema nikakvih cjenika za krštenja, krizme, vjenčanja, pogrebe ni ostale obrede. Jedini prihod koji Crkva ostvaruje su milodari i donacije vjernika i ostalih osoba koji su u potpunosti na dobrovoljnoj bazi. Nema naplaćivanja „desetina“ ni bilo kakvih financijskih obveza ni sličnih uvjetovanja prema vjernicima.

Iako ne prima nikakve donacije iz Državnog proračuna, SKC je registrirana vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj, na koju se primjenjuju svi relevantni zakoni o vjerskim zajednicama.

Ovaj intervju je vođen od strane glavnog urednika portala PUT, ISTINA I ŽIVOT, Zorana Sučića i Slobodne Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj!

Uoči 101. obljetnice postojanja LIBERALNE KATOLIČKE CRKVE U SVIJETU.