Propovijed povodom blagdana Božića
Danas obilježavamo blagdan rođenja Gospodinovog – Božić. Obilježavamo dolazak djeteta Isusa na zemaljsku ravan, čime smo zaključili adventsko razdoblje, koje je predstavljalo vrijeme iščekivanja i nade, i u kojem smo, u svrhu što prikladnije priprave za današnji blagdan, razmatrali i ispitivali vrline rasuđivanja bitnog od nebitnog, neposjedovanja želja, ljubavi i dobrog vladanja u našim životima.
Božić, uz Uskrs i Duhove, spada u tri najveća kršćanska blagdana. Blagdan Božića većina crkava obilježava 25. prosinca, dok denominacije koje koriste julijanski kalendar obilježavaju ga 7. siječnja. Počeo se obilježavati 336. godine u Rimu, nakon čega se obilježavanje proširilo, uz određene modifikacije kroz vrijeme, na ostatak kršćanskog svijeta, a u novije vrijeme sve češće i u većinski nekršćanskim krajevima.
Riječ Božić predstavlja umanjenicu riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana koja označava da se na taj dan rodio mali Bog – Isus, dok riječ Badnjak povezana je s riječi „bdjeti“, budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. U prijašnja vremena, kad nije bilo električne energije, običaj je bio na Badnjak dočekati Božić uz svjetlo svijeća voštanica, koje su se palile ognjem od tri panja koja bi se unijela u kuću a koja su predstavljala Trojstvo.
Proslavom Božića ne obilježavamo samo rođenje djeteta Isusa u povijesnom smislu, nego u duhu slobodnog katolicizma, i rođenje Kristovog principa u nama. Kao što Božić obilježavamo u razdoblju zimskog solsticija (što je povezano s pretkršćanskom tradicijom), kad je noć najduža u godini i nakon kojeg postupno se dan produžava čime svakodnevno primamo sve više dnevnog svjetla, tako i dolaskom djeteta Isusa čovječanstvo je primilo novo svjetlo, svjetlo nade i spasenja, koje je bivalo sve izraženije Isusovom odrastanjem, kasnijim javnim djelovanjem te u potpunosti zasjalo konačnom pobjedom nad smrću – uskrsnućem.
Prije Isusovog rođenja, zemaljska civilizacija bila je opterećena raznim devijacijama, nemoralom, iskrivljenim vrijednostima, društvenom degradacijom. Ljudska vrsta je vapila za novom vrijednošću, novom zvijezdom vodiljom koja nije težila niti zahtijevala od ljudi idolopoklonstvo bez pokrića, nego svojom porukom i životnim primjerom poticala (i potiče) ljude na pogled u svoju nutrinu, na samoispitivanje, spoznavanje sebe na istinski način, kako i dolikuje pravom uzoru i učitelju. Njegovim dolaskom na zemaljsku ravan, ljudska vrsta dočekala je dugo iščekivano svjetlo koje, ako ga je čovjek spreman prihvatiti, može ga preobraziti u bolju osobu u svakom smislu, te postupno napredujući, u njemu probuditi Krista u potpunosti.
Kao što je Isus došao na Zemlju potpuno neprimjetno, neopaženo od velike većine čovječanstva, rođen u oskudici u štalici, isprva posjećen od pastira, odnosno običnih ljudi iz naroda, tako se i naše duhovno buđenje, prijelomni trenutak koji nam živote mijenja na bolje događa kad najmanje očekujemo. Početak naše duhovne preobrazbe nastupa kad imamo dojam da se ništa u našim životima ne miče s mjesta, no s druge strane posjedujemo nadu u bolje sutra, iščekujući Božje svjetlo u našim životima.
Neka nam novorođeni Krist donese svjetlo koje će nam biti trajna vodilja u svakodnevnici i u vječnosti.
Amen.
Na pragu novog tisućljeća
Propovijed na Božić 1999. godine
Napisao: V. P.
Sad je doba velike snage, radosti i nade. Sad je doba kad je Nebo tako blizu Zemlji da preda Božji blagoslov mira, ljubavi i poticaja za novi život.
Svjetlo Neba raspršilo je tamu na Zemlji, a ljudima donijelo nadu i istinu. Knez Mira ušao je u naša srca. Riječ Božja ušla je u nas da nas poduči i izbavi iz Zemlje sjena i smrti, da gradimo svoju budućnost, svoj život, na uputstvima Graditelja Svjetla, na Evanđelju, na zakoniku novog doba.
Čovjek je kao kuća. Kuća sazidana od vrlina, od kvalitetne građe, utemeljena na temeljima Božjim, sigurna je i stabilna u svim nedaćama i život takvom čovjeku, ma kako bio težak, podnošljiv je, jer nije bez nade, nije bez cilja.
Kad dođu oblaci, vjeruje i dalje u Sunce. Kada mu sve uzimaju, ne uzimaju mu nadu i vjeru, jer zna da se iza svega krije Ljubav, koja želi da se uveća.
Gospod od nas očekuje da na takvim temeljima pravimo planove za svoju budućnost u novoj godini i živimo u nadi vječnog života.
Zato uđimo u novu godinu s mirom i tišinom u srcu, ne plašeći se ničega, jer znamo da je sva dobrota Svijeta u nama i sa nama.
Rođenje Krista
Propovijed povodom nedjelje iza Božića
Dragi vjernici, sretan vam Božić. Danas slavimo 1. nedjelju iza Božića. Čuli smo na blagdan Božića kakvo je bilo stanje svijesti ljudi kada se utjelovio Krist. Ljudska evolucija je bila gotovo zaustavljena. Pokvarenost i sebičnost vladale su ljudskim dušama. Već i samo raspeće Krista pokazuje da su se tada na Zemlji nalazile barbarske duše.
Učenje koje je Krist donio u potpunoj je suprotnosti sa sebičnošću, okrutnošću, nemoralom. Njegovo učenje je učenje ljubavi, oprosta i mira. Donio je silan duhovni impuls koji je promijenio živote milijuna ljudi.
Čak i oni koji ga nisu voljeli niti su nešto čuli o njemu, bili su zahvaćeni njegovom snagom. Dao je toliko ljubavi i svjetlosti dušama da su mnoge u najkraćem mogućem vremenu prošle kroz razvoj za koji bi im inače bila potrebna stoljeća. Visokim dušama je omogućio oslobođenje, a niskima rast.
Krist je još uvijek ovdje i sada i njegovo učenje je namijenjeno svakome da ga slijedi. Život s Kristom je blaženstvo, a život u sebičnosti i izolaciji je tužan i neispunjavajući.
Ovo je doba proslave Kristova rođenja, najplemenitijeg i najuzvišenijeg bića koje se utjelovilo da nam pomogne. S druge strane to je i naš rođendan u kojem slavimo rođenje Kristova principa u nama – rođenje intuicije tj. mudrosti.
Kod buđenja Kristovog principa počinjemo osjećati bratstvo među ljudima i očinstvo Božje. Saznajemo da je odijeljenost samo iluzija i da smo svi jedno u njemu. Čudesni trenuci mira, ushita i blaženstva su karakteristike tog buđenja. Postupno nas obuzima osjećaj sigurnosti i izvjesnosti. Krist je u nama i mi u njemu.
Najkraća, izravna metoda da se dostigne buđenje Kristova principa je promišljeno buđenje Krista u našim srcima. Ako želimo da se Krist rodi moramo živjeti životom Kristovim, moramo pokazati Njegov duh ljudima oko nas, a to je duh ljubavi, duh bratstva.
Čovjek u kojem se razvija Kristov princip pokazuje ljubav, dobrotu, snošljivost, otvorenost, razumijevanje, napreduje u svemu i dobiva na snazi svog karaktera. U svakodnevnom životu počinje vidjeti ono najbolje u ljudima i događajima. Tumači što je moguće bolje riječi i djela svoje braće i ne pripisuje im skrivene motive, napušta sav kriticizam te uči vidjeti dobro u svemu.
Drugi pouzdani znak rađanja Kristovog principa je nesebičnost, koja je temeljna vrlina iz koje će se roditi sve ostale. Trebamo u pravom duhu služiti našim bližnjima, slobodni od svakog egoizma, bez osobnih motiva, najbolje izraženo kao žrtva Najvišemu – sjetimo se primjera Majke Terezije.
Tijekom adventa smo živjeli s vrlinama koje su potrebne da se rodi Krist u nama. Razlučivanje bitno od nebitnog, bezželjnost, ljubav i dobro vladanje trebaju se i dalje razvijati, jer Krist, koji se rodio za Božić treba biti uznesen na nebo na Uzašašće (Spasovo).
Mi kao Kristovi učenici trebamo posvetiti svoj život najuzvišenijim idealima, najplemenitijim težnjama, i svaki naš čin treba ostaviti pozitivan trag u knjizi života.
Božićno doba je doba milosti, kada su duhovna vrata otvorenija nego inače i kada nebeska rosa pada po nama i potpomaže svako plemenito nastojanje, svaki naš pozitivan napor, pa iskoristimo to i krenimo dalje u novu godinu, ispunjeni radošću i entuzijazmom.
Promijenimo ono što možemo promijeniti, a ono što ne možemo, prihvatimo. Ne bojmo se ničega, jer jedna uzvišena inteligencija bdije nad nama. Sve što nam se događa sa svrhom je da nešto naučimo i sve je za našu dobrobit. Do nas ne dolazi nijedno nepotrebno iskustvo, a ako i ne razumijemo sve što nam se događa, ne bojmo se, kao što se ne boji dijete u naručju majke.
Amen.