Propovijed povodom 14. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju je opisan događaj u kojem je pred Isusa dovedena uzeta osoba, kojem je njegova vjera omogućila da mu se oproste grijesi i da se oslobodi jarma uzetosti. S druge strane, jedan od pismoznanaca, odnosno obrazovana osoba, prigovorila je Isusu da svojim riječima o oprostu grijeha uzetoga bogohuli, na što je Isus ukazao na njihova tvrda srca.

U ovom događaju je očigledan primjer susreta i sukoba dvije suprotstavljene strane: uzetoga koji unatoč svojim patnjama i nezavidnom položaju u kojem se nalazi ima čvrstu i iskrenu vjeru, te pismoznanca koji unatoč svojoj obrazovanosti, društvenom prestižu i lagodnom životu posjeduje sumnjičavost, zatvorenost i kritičnost. Susret je to čistog, iskrenog, otvorenog srca sa zatvorenim, sumnjičavim, kritičnim srcem.

Mi, ljudi, iako Božja djeca, smo u svojoj biti, za vrijeme boravka u materijalnoj dimenziji, nesavršeni. Svakodnevno smo skloni pogreškama i propustima. Svakodnevno smo skloni djelima koja nas odvajaju od naše Božanske naravi. Tim propustima, otvrdnjujemo naše srce, koje nas povezuje sa Bogom u nama, a time se odvajamo od Boga u sebi.

Neminovno, sva naša djela, kakve god naravi bila, pa i ona grešna kojim se odvajamo od svoje Božanske biti, podliježu univerzalnom zakonu uzroka i posljedice, slijedom kojeg ćemo požnjeti ono što smo posijali. No, za razliku od zakona karme, kršćanska duhovnost nudi nešto više od toga – milost. Bez obzira na počinjena djela, svaka osoba je pozvana na pokajanje, na iskreno priznanje svojih grešaka i propusta, na potpuni povratak Bogu, a time i na Božju milost i otkupljenje.

O nama isključivo ovisi hoćemo li naša srca zadržati tvrdima, zatvorenima za Boga a time i za cjelokupni svijet oko sebe, ili ćemo prihvatiti ponuđenu milost, sagledati svoje propuste te dati sve od sebe da postanemo bolja verzija sebe, a time i naša srca pročistiti i obnoviti. Sakramenti koje nam je Krist ostavio, pogotovo sakrament pomirenja i odrješenja, su svojevrsni alati kako da obnovimo naša srca, na slavu Boga.  Taj put nije lagan, i u pravilu preko mukotrpnih iskustava, koja nas izbacuju iz zone komfora spoznajemo pravog sebe, no unatoč tome, isplati se. Jer, što je veličanstvenije od povratka u Božje okrilje i bivanja u Bogu u punini.

Neka nam u obnovi naših srca Krist bude trajna inspiracija i vodilja.

Amen.