Propovijed povodom svetkovine sv. Franje Asiškog 4. listopada

Sveti Franjo Asiški (Asiz, 1181. – Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.), pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone, bio je talijanski katolički redovnik, propovjednik i svetac Katoličke Crkve, utemeljitelj franjevačkog reda (Reda manje braće) i suutemeljitelj reda klarisa. Poznat je pod nadimcima „Siromašak iz Asiza” i „Glasnik Velikoga Kralja”. Spomendan mu je 4. listopada.

Bio je sin Pietra Bernardonea, trgovca u Asizu (Umbrija), i francuske plemkinje imenom Pica Bourlemont. Prema jednoj pretpostavci ime Franjo (tal. Francesco, »Francuzić«) nadjenuto mu je zbog majčina podrijetla, a prema drugoj dao mu ga je otac zbog trgovačkog uspjeha što ga je imao u francuskoj pokrajini Provansi. U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijeme rata s Perugiom 1202. – 1203. pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio. U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti. Nakon ozdravljenja, 1204. – 1205. nastoji se priključiti križarima, no stigavši do Spoleta ponovno se razbolio i vratio kući.

Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih staleških razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom. Papa Inocent III. potvrđuje 1209. osnivanje franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – klarise.

Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1220. godine.

Franjo je više puta pokušao doći do Svete Zemlje i Jeruzalema, no nema pouzdanih podataka je li u tome i uspio. Znano je samo da je kod Damiette u Egiptu susreo saracenskog sultana, a životopisi govore i o tome da mu je propovijedao evanđelje. Ipak, već za njegova života prva su braća stigla i do Svete Zemlje, nastanivši se u Jeruzalemu i Akri.

Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja. Umire uz crkvicu Porcijunkulu na asiškom polju, 3. listopada 1226.

U svojim spisima sv. Franjo podjednako se služi latinskim i narodnim jezikom, kakav se govorio u Umbriji, te ga se drži i začetnikom talijanske književnosti na narodnom jeziku.
Autor Pjesme brata Sunca (tal. Cantico di frate Sole), poznate i kao Pjesme stvorova (tal. Cantico delle creature), sv. Franjo obraća se narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi. Franjo kao putujući misionar-siromašak (tal. poverello) i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.). On je ujedno i nastavljač učenja heretika, albigenza i valdenza, o apsolutnom siromaštvu, ali pritom, za razliku od njih, u potpunosti prihvaća crkvenu vlast, želeći Crkvu obnoviti iznutra. Protivnik je bogatstva među redovnicima i samostanskih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnje samostana.
Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.

Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog sveca zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.

Naša crkva prepoznaje u sv. Franji važnog čimbenika očitovanja Krista, jer je svojim životnim primjerom bio dosljedan Kristovom nauku – skroman, ponizan, sa izraženom ljubavlju i privrženošću cjelokupnom živom svijetu. U slobodnom katolicizmu, izražena je svijest o važnosti očuvanja prirode te stalne brige o njoj, a time i cjelokupnog živog svijeta koji nas okružuje. U sklopu crkvenih službi, u liturgiji naše Crkve propisan je obred blagoslova životinja, u kojem na početku istog recitiramo ili pjevamo već spomenutu Pjesmu stvorova.

Također, bitna odrednica naše crkve je njena skromnost. Koju god slobodnokatoličku crkvu na svijetu posjetili, bez obzira na veličinu prostora i na brojnost kongregacije, odmah je moguće primijetiti kako svaka od njih odiše skromnošću i funkcionalnošću. Naglasak se stavlja na unutarnje očitovanje Boga, na pogled unutar nas, gdje nema potrebe za raskošnim bogomoljama, koje nam svojim izgledom mogu odvlačiti pažnju od onoga što je bitno – pogleda unutar sebe, pogleda prema Kristu u nama.

Sve ovo navedeno je ostavština sv. Franje, koji je svojim poslanjem, životnim primjerom i dosljednošću pokazao, i crkvenu vlast podsjetio, što je zapravo Kristova Crkva u svojoj biti i što bi trebala postati ako to već nije – vjerna službenica običnim ljudima, koji su u tu istu Crkvu pozvani pristupiti bez obzira na njihov materijalni status i položaj u društvu, te druge izvanjske etikete. Iako u ono vrijeme potpuno drugačije ustrojena, ta ista tadašnja Crkva, bez obzira što je svojim djelovanjem zabrazdila u materijalno i prolazno, je u djelu sv. Franje prepoznala autentičnost onoga što je prava vrijednost. Sama činjenica da je već 2 godine nakon svoje smrti proglašen svetim dovoljno govori za sebe.

Sv. Franjo, hvala na svemu što si svojoj Crkvi ostavio u naslijeđe, te ti zahvaljujemo na svoj pomoći koju nam pružaš i danas, svojim uzorom mnogima, u bratstvu svetih.

Amen.