Propovijed povodom 4. nedjelje po Bogojavljenju

U današnjem evanđelju, Gospodin naš Isus Krist je ukazao na kolebljivost ljudskih emocija. Radost, kao i žalost, te ostali spektar emocija s kojim se suočavamo, su prirodne i svojstvene nama, ljudskim bićima. One su neizostavni dio naših života, no naša esencija nije ta emocija, koju u datom trenutku proživljavamo. One, kako dođu, tako i odu.

Naši životi su isprepleteni raznim iskustvima, koja nas obogaćuju i učvršćuju na razne načine. Prirodno je da svi težimo isključivo lijepim, ugodnim doživljajima, a time i ugodnim, pozitivnim emocijama. No, dobro znamo da život u ovozemaljskoj sferi tako ne funkcionira. Dobro znamo u svojoj nutrini, iako to često sebi ne želimo priznati, da su razna trpljenja, kušnje, poteškoće s kojima se suočavamo i s kojima se nosimo najbolje što možemo, tu s nekim dubljim razlogom. Znamo dobro, na razini duše, da sva trpljenja, sve muke, sve kušnje koje proživljavamo, smo pozvani vlastitim predanjem pretvoriti u nešto potpuno suprotno, i time izađi kao pobjednici.

Gledajući vlastiti život, našu prošlost, a često i sadašnjost, vrteći prizore iz vlastitog života sa svim doživljenim, često se možda pitamo: odakle mi je bila, ili jest, snaga da sve to prebrodim? Kako sam uspio, u trenucima kad sam imao osjećaj da se cijeli svijet, cjelokupna stvarnost urotila protiv mene, sve to prebroditi, riješiti, dovesti u red? Što se to krije u meni, a da mi je dalo toliko snagu za sve te podvige?

Gospod Krist je, u današnjem evanđelju, koloplet naših emocija usporedio s našim dojmom da Krist nije tu, da nije prisutan u našim životima, da nas ne vidi, a što uzrokuje osjećaj tuge, žalosti, beznađa. No to je samo naša predodžba – Krist je uvijek tu, uz nas, s nama, samo što mi, ljudi sa svojom ograničenom percepcijom stvarnosti, imamo dojam da nas je u našim najtežim trenucima, kad smo imali dojam da se cijeli naš život urušava, Krist ostavio.

Isti taj dojam je naš Gospodin imao tijekom svog trpljenja na križu. Uzvikom „Oče, zašto si me ostavio?“ je pokazao svoju nedvojbenu ljudsku prirodu. Ta predodžba je u takvim trenucima, nama ljudima normalna. No, ono što je Krista učinilo predanim toj muci, i svjesnim da takav slijed događaja ima svoj dublji smisao je potpuno predanje Bogu Ocu, te vjera u ono, što je nama, ljudima, nepojmljivo i često, po našem dojmu, nespoznatljivo.

Ista pravilnost vlada i u našim životima. Ako svojim trpljenjima, svojim teškoćama i križevima, kojih nedvojbeno svi imamo u određenom obimu, pristupamo s potpunim predanjem Bogu i vjerom u Krista i njegovo vodstvo, nedvojbeno ćemo sve te izazove proći daleko lakše, a možda i smirenije, nego bez takvog predanja. Vjera u Kristovo vodstvo i potpuno predanje Njemu nam daje prijeko potreban unutarnji mir, koji je garancija našeg pravilnog nošenja sa svim teškoćama, a time i garancija naše izdržljivosti. Jer, biti jedno s Bogom i u Bogu nije u stalnom osjećaju sreće i euforije, kao što ni stalna patnja sama po sebi nije odlika naše pobožnosti, nego je posjedovanje unutarnjeg mira, unutarnjeg balansa svih sfera ljudskog bića, primjer unutarnje harmonije koja nas stapa s Jednotom, s Bogom koji je Sve u Svemu.

Neka sva naša osobna životna trpljenja budu oboružana mirom u srcu, i potpunim predanjem Kristu, našem Gospodinu.

Amen.