Četrdeset dana nakon Božića slavimo Gospodinovo prikazanje u Hramu. Ovaj blagdan nazivamo i Svijećnicom, koji u Dalmaciji nazivaju Kalandarom, a u Slavoniji Svitlomarinje. Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu, a za žensku je bilo propisano 80 dana, što je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, što je podrazumijevalo odlazak u Hram te  prinašanje žrtve, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Iz tog razloga, ovaj blagdan donedavno se slavio s naglaskom na Marijino čišćenje, a od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Prikazanje Isusovo u hramu stvarni je završetak božićnih blagdana, jer njime se zaključuje krug došašća ili iščekivanja, Isusovog rođenja te objave svijetu. Današnjim blagdanom obilježavamo Isusov ulazak u vjerničku zajednicu, dok svijećama potvrđujemo riječi proroka Šimuna da je on svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta.

Možda se na prvi pogled tako ne čini, no u središtu pozornosti ovog blagdana je nada. Nada, koja se u hramu u kojem je Isus bio prikazan, očitovala u Šimunu koji se u trenutku Isusovog dolaska u hram tamo zatekao, i koji je, prepoznavši djetešce Isusa kao Mesiju, izrekao riječi: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.“ Istodobno, nada se očitovala i u proročici Ani, koja je u hramu boravila noću i danju, gdje je  služila Bogu postom i molitvom. Tom prilikom, počela je hvaliti Boga i govoriti o Djetetu svima koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema.

Dvoje Božjih slugu, koji su u potpunosti predali svoje živote Bogu, nisu se prestali nadati. Iščekivali su, i dočekali dolazak Mesije. Dolazak onoga, čiji je dolazak najavljivan preko starozavjetnih proroka. Dolazak, koji se vremenski gledano, dogodio mnogo generacija kasnije od prvih takvih proročanstava. Pa ipak, njih dvoje, primjerenih Božjih slugu, nisu se prestali nadati. Posvetili su svoje živote Bogu,  iščekujući taj trenutak, kojeg su i dočekali.

Preduvjet za imati nadu u našem životu je imati vjeru, a s vjerom i strpljenje. Šimun i Ana su imali sve od toga – potpuno su se prepustili Božjem vodstvu, te s time su dobili nadu,  a uz nju nepokolebljivu vjeru i veliko strpljenje. No, zapitajmo se: što je s nama? Koliko mi, kao osobe sa svojim očiglednim vrlinama i manama, imamo vjeru, prvenstveno u sebe kao osobu, a time i u život koji živimo, koji je iskaz Božjeg dara nama? Konačno, imamo li strpljenja za čekati bilo kakve promjene u našem životu, a koja služi našem najvećem dobru? Ako ga nemamo, zašto je to tako? Zašto želimo sve sad i odmah?

Posjedovanje prave, autentične vjere, nade i strpljenja neizostavno uključuje i mudrost. Uključuje spoznaju da sve što nam se dogodi u životu, a što služi našem najvećem dobru, se dogodi u trenutku kad je potrebno. Ni prije ni kasnije. Ne kad mi, iz naše ograničene zemaljske perspektive to želimo, nego kad je to potrebno. Mi ne znamo zašto u određenom trenutku, stoga prihvatimo događanja onakvima kakvim jesu.

Dolazak Gospodina našeg Isusa Krista se dogodio kad se trebao dogoditi, ni prije ni kasnije. Iako dugi niz godina, prolaskom mnoštva generacija iščekivano, Svjetlo koje je vječno obasjalo cjelokupno čovječanstvo je konačno došlo, i trajno se nastanilo među nama. Svijeće, koje na današnji dan blagoslivljamo i nosimo upaljene u procesiji, su trajni podsjetnik da smo svi mi trajno Božje Svjetlo, ma kakav god imali dojam o svom trenutnom životnom stanju. Naša prividna odvojenost od Boga nije stalna, nego iluzija koju radom na sebi postupno razbijamo, uz Kristovo vodstvo. Budimo trajno Božje Svjetlo, sebi i svima oko nas. Prikažimo sebe Bogu, probudivši Krista u sebi.

Amen 

---

Čista srijeda (Pepelnica)

Danas obilježavamo Čistu srijedu ili Pepelnicu, kojom započinje korizmeno razdoblje koje traje 40 dana, odnosno do Velikog četvrtka navečer, kada započinje vazmeno trodnevlje.

Pepelnica, kao dan kojim započinje korizmeno razdoblje, ima višestruku simboliku. Ona predstavlja spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti, na način da su se veliki sveci i pokornici Starog zavjeta običavali obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah kao simbolom svoje grešnosti, s nakanom da žele popraviti svoj život. Zašto je korišten pepeo? Jer on predstavlja prolaznost. „Sjeti se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah vratiti“. Riječi su to koje se izgovaraju na današnji dan kod obreda pepeljenja, i koje nas podsjećaju da je čovjek sa ispraznim životom koji u fokusu ima isključivo izraženu materijalnu i hedonističku dimenziju bez rasta u Bogu, samo obični prah, ništavilo. Riječi su to koje nas podsjećaju da ovozemaljsko, materijalno je samo po sebi ograničeno u svakom pogledu, da je raspadljivo. Da je naša materijalna dimenzija, s kojom se tako rado i tako lako identificiramo, ništa drugo nego raspadljiv prah. Pepeo koji smo na današnji dan primili na svoje čelo, nas podsjeća da je grčevito vezanje za ovozemaljsko, materijalno, od početka osuđeno na propast.

Korizma, kao razdoblje u godini, među ostalim predstavlja uspomenu na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Znači li to da je korizma, kao razdoblje u godini koje započinje današnjim danom, obilježeno pokorom i svojevrsnom žalošću? Upravo suprotno. Makar korizmeno razdoblje počinje Pepelnicom i obredom pepeljenja, u kojem osvještavamo svoju prolaznost, ranjivost, potrebu za nevezivanjem za materijalno i isprazno, tako ono završava uoči zalaska Sunca na Veliki četvrtak, uoči trenutka kad se prisjećamo posljednje večere i ustanovljenja svete euharistije, svete misne žrtve koja je žarište kršćanskog sakramentalnog života. Po završetku korizme slijedi najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Slijedi blagdan konačne pobjede života nad smrću. Konačne pobjede trajnog, vječnog, nad prolaznim, ispraznim.

Korizma je jedinstveno vrijeme u crkvenoj godini kad imamo priliku osvijestiti sebe kao osobu. Preispitati sebe, svoj život, odnos prema samom sebi i naš odnos prema drugim ljudima te cjelokupnoj prirodi koja nas okružuje. Vrijeme je to unutarnje kontemplacije, svojevrsnog godišnjeg čišćenja, samoobnavljanja, povlačenja u svoju nutrinu. Razdoblje je to boljeg upoznavanja sebe. Vrijeme je to kad se pripremajući svatko na svoj jedinstven način,  osnažujemo za konačni dolazak Svjetla svijeta.

Kao što se u uskršnje vrijeme na sjevernoj hemisferi budi priroda dolaskom proljeća, tako se i dolaskom uskrslog Krista budi život u nama. Budimo se mi, kao nove, obnovljene osobe. No, ta probuđenost ne može doći bez uloženog truda. Čak je i Gospodin naš Isus Krist prolazio svoju osobnu korizmu, prolazeći razne kušnje boraveći u pustinji 40 dana, koje ga, kako god teške bile, nisu slomile. Na kraju je svojim uskrsnućem pobijedio ništavilo, i proslavio život, a time i Boga u nama svima. Ako je sve to Krist prolazio, tako je i na nama, ako prihvaćamo put života i Božjeg svjetla, da prihvatimo našu osobnu korizmu, naše osobnu katarzu, ne samo u crkveno razdoblje koje nazivamo korizmom, nego i inače, i da time, prije ili kasnije, uskrsne Krist u svima nama.

Amen

---

Samoispitivanje

Propovijed povodom 1. korizmene nedjelje

Danas obilježavamo 1. Korizmenu nedjelju, koja je posvećena samoispitivanju.

Korizma, kao razdoblje u godini, među ostalim predstavlja uspomenu na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Znači li to da je korizma, kao razdoblje u godini koje je započelo na Čistu srijedu, obilježeno pokorom i svojevrsnom žalošću? Upravo suprotno. Makar korizmeno razdoblje počinje Pepelnicom i obredom pepeljenja, u kojem osvještavamo svoju prolaznost, ranjivost, potrebu za nevezivanjem za materijalno i isprazno, tako ono završava uoči zalaska Sunca na Veliki četvrtak, uoči trenutka kad se prisjećamo posljednje večere i ustanovljenja svete euharistije, svete misne žrtve koja je žarište kršćanskog sakramentalnog života. Po završetku korizme slijedi najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Slijedi blagdan konačne pobjede života nad smrću. Konačne pobjede trajnog, vječnog, nad prolaznim, ispraznim.

Korizma je jedinstveno vrijeme u crkvenoj godini kad imamo priliku osvijestiti sebe kao osobu. Preispitati sebe, svoj život, odnos prema samom sebi i naš odnos prema drugim ljudima te cjelokupnoj prirodi koja nas okružuje. Vrijeme je to unutarnje kontemplacije, svojevrsnog godišnjeg čišćenja, samoobnavljanja, povlačenja u svoju nutrinu. Razdoblje je to boljeg upoznavanja sebe. Vrijeme je to kad se pripremajući svatko na svoj jedinstven način,  osnažujemo za konačni dolazak Svjetla svijeta.

Današnja 1. korizmena nedjelja podsjeća nas i poziva na suštinu korizmenog vremena, vremena priprave za dolazak uskrslog Krista – na potrebu za samoispitivanjem, samoanalizom, preispitivanjem sebe kao osobe, svoje uloge prema drugim ljudima te svog života. Pogledavši se u ogledalo, zapitajmo se: jesmo li zadovoljni odrazom koji vidimo? Jesmo li to pravi mi? Mi, koji smo svojim riječima, djelima i mislima jedno s Bogom? Kad svaku večer legnemo na počinak, zapitajmo se: jesam li danas bio najbolja verzija sebe? Ako nisam, jesam li to pokušao biti? Jesam li nastojao biti jedno s Bogom?

Kao što se u uskršnje vrijeme na sjevernoj hemisferi budi priroda dolaskom proljeća, tako se i dolaskom uskrslog Krista budi život u nama. Budimo se mi, kao nove, obnovljene osobe. No, ta probuđenost ne može doći bez uloženog truda. Čak je i Gospodin naš Isus Krist prolazio svoju osobnu korizmu, prolazeći razne kušnje boraveći u pustinji 40 dana, a koje ga, kako god teške bile, nisu slomile. Na kraju je svojim uskrsnućem pobijedio ništavilo, i proslavio život, a time i Boga u nama svima. Ako je sve to Krist prolazio, tako je i na nama, ako prihvaćamo put života i Božjeg svjetla, da prihvatimo našu osobnu korizmu, naše osobnu katarzu, ne samo tijekom crkvenog razdoblja koje nazivamo korizmom, nego i inače, i da time, prije ili kasnije, uskrsne Krist u svima nama.

Amen

---

Kontrola govora

Propovijed povodom 2. korizmene nedjelje

Danas obilježavamo 2. korizmenu nedjelju, koja je posvećena kontroli govora.

Jedno od najpoznatijih i po mišljenju mnogih, najznačajnijih Isusovih javnih izlaganja je poznat pod nazivom govor na gori. Nakon što je izabrao apostole i izliječio mnoge bolesne, Isus je održao govor na gori pred mnoštvom ljudi u kojem je dao pregled svoje nauke. Ne spominje se o kojoj se gori radi no vjeruje se da je riječ o Kurun Hatinu.

U tom govoru, Isus je predstavio temelje kršćanskog života u osam blaženstava, a okosnica svakog blaženstva je krepost. Uz navedeno, Isus je tom prigodom iznio govor o životnim pitanjima, koja smo imali prilike čuti u današnjem evanđelju, a u kojem je bilo govora i o važnosti izgovorene riječi, staviviši naglasak na pogrdne riječi.

Svakodnevno svi izgovaramo mnoštvo riječi. Svakodnevno dajemo mnoge izjave. Govor je sastavni dio nas, kao i svaka druga aktivnost, te mu najčešće ne pridajemo veliku pozornost nego mu pristupamo automatski. Je li to ispravno ponašanje? Jest, ako smo svoju sposobnost govora doveli do stupnja potpune samokontrole, gdje smo osobno u potpunosti uvježbani da svaka izgovorena riječ ima svoj smisao i svoju ulogu koja je sukladna Bogu u nama. No, zapitajmo se: jesmo li se do sada uspjeli dovest u takvo stanje?

Slušana riječ je najupečatljiviji znak koji se urezuje u ljudski um. U njegovo biće. Isus, kao i njegovi apostoli nisu davali pisane upute niti prenosili svoje riječi na neke druge načine, nego su isključivo prenosili sebe drugima izgovorenom rječju. Uostalom, govor na gori jest bio događaj koji je za svoj medij  imao isključivo govor, a kao sredstvo izgovorenu riječ.

 Tom prigodom, dao je i zlatno pravilo, koje glasi: “Sve dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci! (Mt 7, 12)”. Sjetimo se: koliko puta smo dar govora koji imamo, s kojim smo rođeni, kao jakim oruđem kojim razvijamo sebe i ako ga pravilno upotrebljavamo, pomažemo drugima u njihovom rastu, zapravo koristili u nedolične svrhe? Koliko puta smo ogovarali, kritizirali? Želimo li da nas netko neutemeljeno kritizira, da nas ogovara, da komentira naše živote iako ne hoda našim cipelama i ne nalazi se u našoj koži? Naravno da ne. Stoga, zašto prljamo naš život i živote drugih takvim ponašanjem? Upitajmo sebe, što nas potiče na takvo ponašanje?

U zaključku govora na gori, kaže kako je čovjek koji sluša Njegove riječi i izvršava ih poput mudrog čovjeka, koji sagradi kuću na stijeni, kojoj ništa ne može naškoditi, a tko sluša riječi, a ne čini ih, bit će kao ludi čovjek koji sagradi kuću na pijesku, koja neće izdržati pa će od nje nastati ruševina (Mt 7, 26). Naglasak je na slušanju Isusovih riječi te na slijeđenju smjernica koje smo putem njih dobili. No isto tako, naglasak se stavlja i na nas, kad govorom želimo nešto postići. Postižemo li svojim riječima nešto što služi našem osobnom rastu? Za pomaganjem u rastu drugih ljudi? Imaju li naše riječi ulogu duhovne hrane za nas i za druge?

Svako naše izlaganje, bilo da je ono potpuno neformalno, u društvu jedne bliske osobe ili više njih, ili bilo da je riječ o nekom službenom izlaganju ili govoru, zamislimo kao naš osobni svojevrsni govor na gori. Zamislimo da svaka naša izgovorena riječ, kakva god ona bila, se urezuje u svijest ljudi koji nas slušaju, kao što se urezala u svjedoke Isusovog govora na gori, čiji sadržaj prenosimo naraštajima do današnjeg dana. Zamislimo da nema razlike u tome tko izgovara, jer smo svi ljudi, i svi jedni na druge nedvojbeno utječemo. Zamislimo da naša svaka izgovorena riječ bude na slavu i u službi Boga u nama, uz neizostavno Kristovo vodstvo.

Amen

---

Razumijevanje

Propovijed povodom 3. korizmene nedjelje

Današnja, 3. korizmena nedjelja posvećena je razumijevanju.

U današnjem evanđelju smo čuli o događaju u kojem je narod htio kamenovati nevjernu ženu, optužujući je pritom za njen grijeh, pozivajući se pritom na stari zakon. Nakon što je okupljenom mnoštvu Isus rekao da tko je bez grijeha, neka baci kamen, isti su se razišli, prepoznavši sebe u tim riječima. Prepoznali su vlastito nerazumijevanje te nevjerne žene kao osobe, situacije u koje se nalazi, a zbog koje je počinila taj grijeh, a ponajviše su prepoznali nerazumijevanje samih sebe.

Svakodnevnim aktivnostima neminovno komuniciramo na razne načine s mnogim ljudima. Svakodnevno se u interakcijama s ljudima oko sebe susrećemo s mnogim izazovima. Zahvaljujući izazovima, na njih reagiramo na razne načine. Naše reakcije, kakve god one bile, su odraz našeg razumijevanja ljudi na kojih se reakcije odnose, kao i situacije u kojoj se nalazimo. Stoga se zapitajmo: kakvo je uistinu naše razumijevanje ljudi i situacija oko nas? Smatramo li da razumijemo ljude oko sebe pravilno, da razumijemo okolnosti njihovih života i životnih situacija u kojima su se našli, ili smo skloni osudi drugih, bez obzira na prave razloge njihovih djela, kakva god ona bila?

Priznajmo sebi jednu jednostavnu činjenicu: naša percepcija svijeta oko nas je ograničena. Ma koliko god za sebe mislili da smo mudri, pametni, da shvaćamo pojave i situacije oko sebe pravilno, činjenica je da je daleko više toga što „na prvi pogled“ ne vidimo, ne osjetimo, ne spoznamo. Shvatimo da je ta, svojevrsna ograničenost u percepciji svega oko nas tu s razlogom, a temeljni razlog za to je učenje. Zahvaljujući tom učenju, spoznajemo suštinu sebe, drugih oko sebe i cjelokupni svijet koji nas okružuje.

Priznajmo sebi također da ni sebe ne poznajemo najbolje. Zbog našeg neukroćenog ega, možemo smatrati da o sebi znamo i da smo sve spoznali što je bitno, no svakodnevne životne situacije nas u toj iluziji lako razuvjere. Zapravo, ljudi oko nas koji u nama izazovu najdestruktivnije reakcije nam pokažu da ono što nam kod njih smeta, što nas ljuti, iritira, je zapravo prisutno u nama samima. Svakodnevne životne situacije u kojima se nađemo, a koje u nama izazovu reakciju kojom degradiramo sebe kao osobu, nam ukazuju koliko posjedujemo nerazumijevanja prema drugima, prema životnoj situaciji u kojoj se nalazimo, a ponajviše, koliko nerazumijevanja imamo prema sebi.

Srećom, recept za osnaživanje vlastitog razumijevanja sebe i cjelokupnog svijeta oko sebe je vrlo jednostavan: vjera u Boga u sebi, u svoju božansku prirodu a time i u sebe kao osobu, te vjera u Gospoda Krista, našeg učitelja. Svakodnevnom molitvom, meditacijom, duhovnom praksom te sudjelovanjem u sakramentalnom životu Crkve, osnažujemo naše biće sve više, poboljšavamo percepciju sebe kao osobe, vlastite osobnosti, svojih vrlina i mana, svojih talenata i nedostataka, te potičemo sebe na razvoj svojih prednosti, koje nas grade kao osobu, te postupno odstranjivanje svojih nedostataka, koje nas kao ljudsko biće degradiraju. Tim procesom, ne da samo upoznajemo sebe cjelovito, nego posljedično imamo više razumijevanja i za druge ljude, shvaćajući pritom da su i oni samo ljudska bića, sa svojim vrlinama i manama, s kojima se nose kako u datom trenutku najbolje znaju. Prestajemo osuđivati druge, a time i sebe, i sve više imamo razumijevanja za druge, a time i za sebe.

Gospod Krist, koji za sve nas posjeduje potpuno razumijevanje, neka nam u tom procesu bude trajna pomoć i podrška.

Amen

---

Nedjelja muke Gospodnje

Propovijed svećenika Fredericka Shadea iz Melbournea povodom Cvjetnice

Današnja poslanica i evanđelje pokazali su nam u ovo preduskrsno vrijeme što trebaju bit naši prioriteti. Bez shvaćanja i prihvaćanja tih prioriteta poruka Uskrsa ne bi bila toliko značajna. Poniznost u zajednici sa samilošću i ljubavi su temelji za pravi duhovni život. 

Velika uskrsna drama započinje proslavom Cvjetnice što označava ulazak našeg Gospodina u Jeruzalem. Idućeg dana, Gospodin je očistio hram od mešetara i trgovaca, podučavao ljude u hramu i izvan hrama te posramio saduceje, pisare i farizeje svojom hrabrošću i mudrošću. U Getsemantskom vrtu nalazimo ga u molitvi cijelu noć s nekim njegovim učenicima. Kad se molio Bogu Ocu, neke od njegovih riječi jako podsjećaju na riječi koje je koristila naša Gospa kad ju je posjetio arkanđeo Gabrijel: “Ipak ne kako ja hoću, nego neka bude volja Tvoja”, i ponovo kaže: “Bit će po tvojoj volji”.

Misterije Isusa i Marije treba zajedno proučavati kao njihove vlastite živote, a poduke koje nam daju su čvrsto povezane. 

On nije mogao izbjeći ispijanje gorke čaše sudbine, morao je iskusiti njenu gorčinu. To je bila njegova sudbina i njegovo Božansko Ja je to znalo. Trebao je iskusiti izrugivanje, izdaju i smiješne optužbe koje su mu upućivali Samhedrin i rimski upravitelj Pilat. 

Svi aspekti njegovog vlastitog bića, tijela, duše i duha i njegova dualna ljudska i Božanska priroda bili su podvrgnuti najvećim kušnjama odvažnosti, strpljivosti i ljubavi. Stoga, vidimo da je to doista ljudska priča s kojom se možemo poistovjetiti pogotovo danas kad oko sebe vidimo mnogo jadnih ljudi. 

Možemo također cijeniti i poduku da ostanemo vjerni svojem Ja i onom u što vjerujemo, kao što je naš Gospodin ostao vjeran sve do svoje smrti. Zapisi koji u evanđeljima govore o njegovoj smrti su kratki ali dirljivi tako da u njima izazivaju duboke i snažne osjećaje i emocije, no isto tako izazivaju i poštovanje prema samoodricanju i žrtvovanju. 

Uskrsna priča nam daje mnoge poduke. Na mnogo načina je prikazana ova velika i potresna priča o Gospodnjim mukama, ali na žalost danas se prikazuje samo ljudska strana ove drame, a sve druge dimenzije ovog misterija su zapostavljene. Naša Crkva nastoji ukazati i na te druge strane ove drame, kako psihološke, tako i duhovne. 

Uskrs bi mogli shvatiti kao novu etapu na našem putovanju učenika našeg Gospodina. Putovanje na Golgotu je također i naše putovanje. U tom smislu rođenje Krista, krštenje i preobraženje predstavljaju izvjesne etape kroz koje također moramo proći. To su putokazi na putu svetosti kao što je prorok Izaija govorio o tim velikim misterijama unutarnjeg života. Oni su važni za nas da nam predoče život našeg Gospoda, kao primjer koji bismo trebali slijediti, kao vodič na našem unutarnjem putovanju koje nas vodi prema Bogu. 

Prošli tjedan čuli smo u liturgiji da je Gospodin Put, Istina i Život. Vjerujem da te riječi postaju stvarnije za nas kad uđemo u uskrsna događanja i slijedimo našeg Gospoda uzduž Via Dolorese. Slijedili smo Gospodina do stola posljednje večere na Veliki četvrtak, slijedili smo ga na Golgotu na Veliki petak i slijedili smo ga do groba. Sva ova događanja, izgovorene riječi, ljudi koji su bili tamo i ostalo imaju nas nečemu važnom podučiti, ne samo o ljubavi našeg Gospoda, nego kako i mi sami možemo doći u doticaj s tom ljubavi i mirom koji nadilazi sve naše razumijevanje. 

Mislim da je sveti Atanasije rekao da je Bog postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bog. Rekao bih da je čovječanstvo zaboravilo svoju baštinu, svoju pravu prirodu, zaboravilo je Božanstvo koje boravi u nama i zaboravilo je svoju sudbinu kao Božje dijete. Moglo bi se reći da je Bog postao čovjekom u osobi Isusa iz Nazareta da bi pokazao cijelom čovječanstvu što smo imali cijelo vrijeme – naše vlastito Božanstvo unutar sebe koje nas je uvijek činilo svojim kraljevstvom, da smo samo pogledali, razumijeli i slijedili pravi put. U tom smislu pojava našeg Gospoda među nama kao Isusa iz Nazareta uči nas o našoj vlastitoj prirodi, o našim vlastitim potencijalima kao i o ljubavi Božjoj. 

To je ono što mislim kad kažem da je uskrsna priča u stvari cjelovito utjelovljenje koje nas podučava o nama samima. Imamo i mistična iskustva ljudi poput svetog Pavla koji daje snažno svjedočanstvo u ovim misterijama, o našoj vlastitoj prirodi i kako se možemo preobraziti, jer je, kako je on rekao, “Krist u nama nada slave” i “duh Božji boravi o nama”.

To nisu iskazi vjerovanja nego iskustvene objave. Stoga kažem da nas priča o Isusu podučava nešto o nama samima, o našem Stvoritelju i o ljubavi Božjoj. To je priča koja se tiče našeg života i našeg napretka. Misteriji uskrsnuća i uzašašća su također dio toga. Oni pokazuju trijumf duha unutar svakog od nas nad stvarima ovoga svijeta i da je u svakom čovjeku  prisutan besmrtni životni princip. Taj trijumf, ta pobjeda duha nad ograničenjima materije, vremena i prostora dio su našeg slavlja uskrsnuća na Uskrsni dan, jer na taj dan i mi uskrsavamo s našim Gospodinom. 

Kao slobodni katolici imamo zadatak podučavati druge svojim primjerom i svojim spoznajama, podučiti da uskrsna drama ima nam nešto važno reći o nama samima i o Bogu. Isto tako možemo reći da nas naše proživljavanje u uskrsnoj priči može dovesti do dubljeg razumijevanja i ulaska u Kristovu svijest tako da postanemo svjedoci kroz sva stoljeća sve do svetog Pavla.

Čovječanstvo traži puniji i bogatiji život, život koji ima smisla. Naš Gospod poručio nam je da nam on može pružiti dostojan život ali samo ako budemo išli Njegovim putem. Uskrsna priča pokazuje snagu i slabost ljudske prirode. Iznad svega ona ukazuje na činjenicu da je naša veza s Bogom u traženju. Mi smo zaboravili kako je komunicirati, kako tražiti pomoć, kako moliti za vodstvo. Živi Krist je tu, kad se dvoje okupi u Njegovo ime.

Živući Krist je također tu unutar ljudskog srca, u svakome od nas. Neka nas naše zajedničko slavljenje Uskrsa uzdigne do Božanske prisutnosti u nama i neka nas preobrazi. Neka nas ovaj Uskrs privede živoj prisutnosti Onoga koji je Put, Istina i Život.    

---

Vjera

Propovijed povodom 6. uskrsne nedjelje 

Današnje Evanđelje nam opisuje događanja nakon Isusovog uskrsnuća, u kojima su apostoli, čuvši vijesti o uskrsnuću, iskazali svoju nevjeru. Njegovi najbliži suradnici, njegovi učenici, od kojih je sama Kristova Crkva kojoj i sami pripadamo, počela svoje javno djelovanje po svijetu, su iskazali svoju nevjeru u najveće čudo svog Učitelja, koje im je i sam najavljivao – u uskrsnuće, u pobjedu života nad smrti, u pobjedu vječnog nad prolaznim.

Tko je, odmah na početku, pokazao svoju vjeru? Marija Magdalena. Marija, koja je vijest o Gospodinovom uskursnuću prihvatila kao nepobitnu činjenicu, bez sumnje i zadrške, i koja je tu radosnu vijest, koja je okosnica kršćanske vjere, htjela podijeliti s apostolima, Isusovim učenicima. Marija, koju je Gospodin naš Isus Krist oslobađao od mnogih zloduha, a koja je i od svjetine bila osuđena kao bludnica, a koju je Isus odrješio grijeha nakon što se ona pokajala i obratila. Od svih, baš ona, nekoć velika grešnica a kasnije velika obraćenica, je prigrlila uskrslog Krista bez ustezanja, za razliku od apostola, od kojih se to, po nekoj ljudskoj logici, prvih očekivalo.

Stoga se zapitajmo:  koliku vjeru mi, kao kršćani, kao klerici i vjernici naše Crkve, imamo? Kakva je ta naša vjera? Što vjera koju imamo, i ako je imamo, podrazumijeva? Svake nedjelje, ili što je god češće moguće, s radošću posjećujemo našu crkvu, želeći prisustvovati službama u kojima osjećamo Kristovu prisutnost u sebi. Svatko u Crkvi ima svoj opseg djelovanja: klerici vrše obrede i udjeljuju sakramente, a vjernici posjetom službama i ostalim aktivnostima sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve. Takav princip djelovanja održava život Crkve u praktičnom smislu riječi, no činimo li to iz navike, zbog socijalizacije, prihvaćajući Crkvu i njeno poslanje „zdravo za gotovo“, ili zaista osjećamo i susrećemo se s Kristom u sakramentu svete euharistije?

Marija Magdalena je prošla izazovnu životnu školu. Od osobe koja je bila na moralnom i životnom dnu, od bludnice koja je svojim postupcima degradirala sebe kao osobu, je, obrativši se, pokajavši se iskreno za svoje propuste, postala jedna od najbližih Isusovih sljedbenica. Na svom putu obraćenja, odbacivši tamu grijeha i stari život te prihvativši Krista kao svog uzora na putu duhovnog rasta, spoznala je pravu Božju ljubav, koja joj je usadila nepobitnu vjeru u uskrsnuće i vječnost, kojoj svi težimo. Njeno obraćenje, njena spoznaja i prihvaćanje Božje ljubavi u svom životu, je njeno svojevrsno uskrsnuće. Zahvaljujući svojem uskrsnuću, prihvatila je odmah i Kristovo tako dugo najavljivano uskrsnuće, prepoznavši sebe i svoj život u njemu.

Pogledajmo svoje živote, sve što smo prošli i sve što prolazimo. Životi svih nas su sastavljeni od „uspona“ i „padova“. Da nije tako, život bi bio bezličan, kao ravna crta. Prisjetimo kako smo se nosili s teškim životnim trenucima, kad su nam okolnosti izgledale beznadne, kad smo mislili da je sve izgubljeno, da ništa ne može ispraviti trenutnu situaciju. Ipak, nije bilo tako. S mnogim životnim izazovima,  na razne načine, smo se uspješno izborili. Svladali smo više ili manje uspješno životne lekcije. Od ništavila smo prešli u pobjedu. Iz muke i ništavila smo prihvatili pobjedu nad situacijom i naše svojevrsno uskrsnuće. Zar to nije dovoljno da ne povjerujemo do kraja, istinski, u našeg Gospodina Krista i u njegovu konačnu pobjedu? Zar nam Isusov primjer nije dovoljan poticaj da stremimo konačnoj pobjedi, konačnom svladavanju svake životne lekcije, bez zadrške i kalkulacija? Ne zaboravimo: u svim izazovnim životnim situacijama, Krist je s nama. Obratimo mu se u našim molitvama i meditacijama za savjet, i naše uskrsnuće je neupitno.

---

Bog kao Svjetlo

Propovijed povodom 2. nedjelje po Trojstvu

Ova nedjelja posvećena je svemogućem Bogu kao izvoru svjetla. U današnjoj poslanici apostol Ivan kaže: “Bog je svjetlo i u njemu nema nikakve tame.” Doista, Bog je svjetlo i sve što je stvoreno, stvoreno je od svjetla, jer praatom Anu (kako ga zovu teozofi, Annie Besant i drugi) stvoren je iz čistog svjetla i kad bi Logos samo na trenutak povukao svoju volju iz atoma, ne bi bilo ni atoma ni svijeta, no svjetlo bi ostalo. Zato Božansko svjetlo nosi bit svih istina i začetnik je svega stvorenog. U toj svjetlosti stvorene su sve vrline, sve snage, sve mogućnosti.

Nema svjetlosti, nema snage, nema vrlina koje ne bi imale svoj korijen u toj svjetlosti. I mudrost je svjetlost i ljubav je svjetlost i život je svjetlost. Po svjetlosti zvijezde raspoznajemo od čega se sastoji zvijezda, po svjetlosti čovjeka  raspoznajemo kakav je čovjek, kakve vrline ima. Raspoznajemo i čovječju dušu (kauzalno tijelo) i osobnost čovjeka, kakva su mu niža tijela. 

Kad smo dovoljno pročišćeni, nebesko svjetlo slobodno se spušta u naša tijela i donosi našem životu predragocijene nebeske darove koji nas uljepšavaju i uzdižu u nebeske visine. U ezoterijskoj literaturi nalazimo da svjetlo Atme ili Duha Svetog donosi snagu, volju, blaženstvo, a svjetlo Budija (Kristove svijesti ili intuicije) donosi ljubav, mudrost, spoznaju, sućut, razlučivanje itd. Svjetlo višeg mentala donosi apstraktne spoznaje itd. 

Sve je to jedno te isto svjetlo iz istog izvora, ali kad prolazi kroz razne razine donosi u našim tijelima i različita svojstva. Kao što je rekao naš biskup Leadbeater, to je poput električne struje koja kad prolazi kroz različite potrošače stvara različite efekte; svjetlo kod žarulje, toplinu kod grijača ili kretanje elektromotora ili elektromagneta. 

Kako se duhovno razvijamo, tako se sve češće povezujemo s višim principima pa time veća količina nebeskog svjetla dolazi u naša tijela a time i u našu svijest, naš život. Savršen čovjek je sasvim povezan sa svojim višim principima pa je njegovo tijelo doista hram Božji, jer je pun svjetla i savršenstva, svjetlo je u svijetu. Eto to je postigao naš Gospodin, zbog čega je mogao predati čovječanstvu mudrost Božju i zato je On naš Učitelj Svijeta.

Ako smo povezani sa svojim višim principima, u zajedništvu smo s Ocem i s Isusom Kristom, a Božansko svjetlo bit će prisutno u našem životu pa nećemo živjeti u neznanju, već ćemo postajati sve kristolikiji, sinovi Božji. 

---

Posveta Duhu Svetome – Čistoća

Propovijed povodom 7. nedjelje po Trojstvu

Naš svakodnevni život obilježen je posvećenim radnjama. Vlastitim djelovanjem, posvećeni smo boljitku vlastite obitelji, prehranjujući svoju djecu i odgajajući ih najbolje što možemo. Vlastitim djelovanjem, posvećeni smo poslu, obavljajući ga najbolje što možemo. Vlastitim djelovanjem, na usluzi smo ljudima u svojoj okolini, pomažući im na razne načine najbolje što možemo. Vlastitim djelovanjem, posvećeni smo svojoj dobrobiti, bilo u očuvanju vlastitog zdravlja, bilo u gradnji svog životnog puta i vlastitih interesa, najbolje što možemo. No, što je ključno posjedovati, da bi naša posvećenost u svim životnim aspektima bila potpuna?

U današnjem evanđelju, Gospod naš Isus Krist naglasio je potrebu povezanosti svojih učenika s njim, a time i njihove povezanosti s Bogom.  Naglasio je da ta povezanost, to sjedinjenje s Gospodom Kristom, a time i Kristom u njima, ne podrazumijeva odvojenost od svijeta, a time i od njihove svakodnevnice i sa svime što ona nosi, nego baš suprotno – svjesnosti o svom životu „u ovome svijetu“, odnosno svjesnosti o njihovoj ulozi u životima koje vode, ali da svoje živote vode sukladno Božjim duhom u njima, sukladno Kristovom vodstvu.

Kristovi učenici su imali svoju misiju na Zemlji koja je bila jasna. Da bi tu misiju ostvarili prikladno, neminovno je bilo potrebno njihovo sjedinjenje s Bogom u njima. Da bi to sjedinjenje ostvarili, bila je potrebna njihova pročišćenost, njihovo potpuno predanje Duhu Svetome da ih usmjerava u pravcu koji je za njih najprikladniji. Bila im je potrebna posveta služenju Gospodu Kristu, svom Učitelju, a time i Kristu u njima.

Iako naizgled se možda ne čini tako, naše živote u potpunosti možemo poistovjetiti sa životima svetih apostola. Na koji način? I mi, kao i oni što su bili, smo ljudi sa svojim manama i vrlinama, sa svojim životnim izazovima, sa svojim svakodnevnim obavezama. I mi, kao i oni što su bili, smo ljudi sa svojim jedinstvenim životnim zadatkom, bez obzira  o čemu je riječ. Stoga, i nama je, da bismo potpuno ostvarili ono što nas definira kao pojedince u ovom životu, potrebno potpuno predanje u svim našim aktivnostima. I nama je potrebno sjedinjenje s Bogom, s Kristom u nama. I nama je potrebna posvećenost Duhu Svetom, da nas vodi u pravcu koji je za nas najbolji.

Mi, kršćani, redovno se okupljamo na svetoj euharistiji slaveći svetu misnu žrtvu. Okupljamo se oko svetih sakramenata vodeći se Gospodom Kristom, kao našim vječnim uzorom i Učiteljem. Pristupajući sakramentima, prepuštamo se Kristu, bez kalkulacija, bez analiza, bez razmišljanja, da nam ih udijeli posredstvom svog službenika. Puni povjerenja, prepuštamo se Kristu da naše živote posveti svojoj službi, kakva god to služba bila. Stoga, neka svaki trenutak naših života bude posvećen našem najveličanstvenijem služenju, uz Kristovo vodstvo.

Amen.

---

Mudrost

Propovijed povodom 8. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju podsjetili smo se događaja iz Isusove 12. godine života, kad se nakon proslave blagdana Pashe, zadržao u hramu u Jeruzalemu gdje je danima raspravljao s učiteljima o vjerskim pitanjima, prigodom čega su učitelji bili zadivljeni njegovim razmišljanjima. Nakon nekoliko dana potrage, našli su ga Josip i njegova majka Marija, kad ga je ona upitala zašto im je to učinio, jer su ga danima žalosni tražili. Na to ih je on upitao: zar niste znali da moram bit upoznat s Očevim poslovima?

Pitanje djeteta Isusa upućeno majci Mariji krije suštinu mudrosti kao takve. Isus, već kao dijete je imao izraženu potrebu za boravkom na mjestima koja su ga definirala kao pojedinca s jedinstvenim životnim zadatkom. Iako je u toj životnoj dobi već trebao bit svjestan činjenice da se ne može odvajati od roditelja na putovanju, njegova potreba za širenjem znanja, novim spoznajama, davanjem onoga što je imao u sebi, što ga je određivalo, je bila jača. Njegova potreba da živi ono što jest, već u toj dobi, je bila izražena, te ga je ta potreba gradila na daljnjem putu.

Što je zapravo mudrost? Kako prepoznati mudru osobu? Posjedujemo li mi, kao pojedinci, potrebnu mudrost? Subjektivnim promatranjem ljudi, možemo zaključiti da mudrost nije definirana ni stupnjem formalnog ili neformalnog obrazovanja kao ni starošću i životnim iskustvom. Mudrost možemo definirati kao sposobnost korištenja vlastitih znanja, talenata i potencijala u najboljoj mogućoj mjeri, na način koji je najkorisniji nama i cjelokupnom svijetu oko nas. Mudrošću ne smatramo puko znanje samo po sebi, nego kako i na koji način to znanje primijeniti. Talenti i potencijali koje svatko od nas ima, kakvi god oni bili, su nepotpuni ako ih ne primjenjujemo što je god više moguće, za vlastitu dobrobit i za dobrobit sviju oko nas.

Da bismo izgradili vlastitu mudrost, potrebna je stalna nadogradnja nas kao osoba, u svakom smislu riječi.  Potrebno je ne samo puko učenje, usvajanje novih vještina, razvoj vlastitih talenata kroz aktivan rad na njima, nego i stalno upoznavanje sebe kao osobe. Upoznavanje svoje unutarnje biti, Boga u sebi.  Jedino tad, svoju izgrađenu mudrost možemo primjenjivati na način kakav je najprikladniji za stvarnost u kojoj obitavamo.

Pogledajmo primjer Gospoda našeg Isusa Krista. Kao dijete, zahvaljujući povezanosti sa Ocem svojim i našim, pokazao je mudrost koju je posjedovao, postupno se gradeći na putu svog poslanja. Kasnije, u odrasloj dobi, ta mudrost se očitovala u potpunom smislu, ispunjenom, za najviše dobro sveg svijeta. Neka nam u gradnji vlastite životne mudrosti Krist bude vječni uzor i mentor. Neka svaki naš čin mudrosti bude na hvalu i slavu Boga u nama.

Amen.

---

Povjerenje

Propovijed povodom 9. nedjelje po Trojstvu

Naša svakodnevnica obilježena je interakcijom s drugim ljudima. Neke ljude smatramo samo kolegama, neke poznanicima, neke prijateljima (među njima neke i vrlo bliskima), i naravno, partnerski odnos s određenom osobom. Priroda svih tih odnosa je vrlo složena, i nemoguće je poistovjetiti odnos s bilo kojom osobom u svom životu s onom drugom. Kao što je svaka ljudska jedinka posebna u svakom smislu riječi, tako je i svaki međuljudski odnos, bez obzira kakva priroda tog odnosa bila.

Razmislimo o svakom našem odnosu s bilo kojom osobom koja je dio našeg života. Zapitajmo se: posjeduje li taj odnos najbitniju komponentu, koja ga čini smislenim – povjerenje? Posjeduje li svaki naš odnos s bilo kojom osobom komponentu koja ga čini održivom, komponentu koja je temelj da se isti i dalje gradi u kvalitetnijem obliku?

Povjerenje u bilo kojem međuljudskom odnosu znači prepustiti se drugoj osobi. Prepustiti se situacijama koje ćemo s navedenom osobom proživjeti. Primjer je odnos roditelja i djeteta, u kojem se dijete, bez kalkulacije, analize i razmišljanja, prepušta u zagrljaj svog roditelja, imajući u njega potpuno povjerenje. Razmislimo – koliko je međuljudskih odnosa u našem životu oplemenjeno ovakvim povjerenjem?

Redovno dolazimo u našu crkvu na slavljenje svete euharistije. Redovno se u sakramentu euharistije susrećemo s Gospodom Isusom Kristom, našim učiteljem i životnim uzorom. Sudjelujući u euharistiji, pričešćujući se, sjedinjujemo se s Gospodom Kristom u jedno tijelo. Mi s Kristom postajemo jedno. Sjedinjujući se s njim, u praktičnom smislu postajemo živa Kristova Crkva na zemlji.

Što je osnovni preduvjet da bismo to ostvarili? Povjerenje. Bez povjerenja u Gospoda Krista, bez vjere u njega, bez prihvaćanja njega kao našeg učitelja, kao naše vječne inspiracije, nema ni našeg sudjelovanja u euharistijskom i općenito sakramentalnom životu Crkve. Nema primitka Krista u naš život. Nema stvaranja živog tijela Crkve, sjedinjenjem nas i Krista.

Da bismo imali kvalitetne, ispunjavajuće i za buduće razdoblje perspektivne odnose s drugim ljudima, ključno je povjerenje. Ako nedostaje povjerenja, odnosi su ispunjeni ljubomorom, zavisti, zamjeranjima, kritiziranjima, odnosno svime što te odnose čini neodrživima, osim ako ne odlučimo poduzeti potrebne korake da takve pojave ne uklonimo.

Kao što se, ne samo u sakramentalnom životu, nego i u svakodnevnici, prepuštamo Kristu i njegovom vodstvu zbog potpunog povjerenja koje u njega imamo, time stvarajući duhovnu vrijednost i za sebe i za svijet neslućenih razmjera, tako i prepuštanjem ljudima u koje imamo povjerenje stvaramo vrijednosti, gradimo sebe do neslućenih razmjera. Jedino prepuštanjem, prvenstveno Božjem vodstvu, a posljedično i ljudima za koje vjerujemo da zaslužuju mjesto u našem životu, stvaramo i razvijamo Krista u sebi. Mi i Krist postajemo jedno, jer Krist je u praktičnom smislu ljudima dao cijeloga sebe, davši svoj zemaljski život.

Neka nam Krist bude potpora i uzor u našem prepuštanju i gradnji povjerenja prema svim ljudima, životu i cjelokupnoj stvarnosti, sada i zauvijek.

Amen.

---

Vjernost

Propovijed povodom 10. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju čuli smo dijalog između Isusa i Samarijanke, u kojem je bilo riječi o vjeri, našem doživljaju vjere i kako je prakticiramo kroz vrijeme. Tom prigodom, Isus je rekao Samarijanki kako će doći vrijeme kad se nećemo klanjati Ocu na gori ili u Jeruzalemu, nego ćemo se klanjati u duhu i istini. Samarijanka je spomenula primjer prakticiranja bogoštovlja njenih predaka koji su se Bogu Ocu klanjali na gori, dok je Isus odgovorio potpuno drugačijim pristupom prakticiranja duhovnosti i štovanja Boga Oca, koji nije usredotočen na puku formu, nego na sadržaj  – duh i istinu.

Vjerujem da se svi smatramo duhovnim ili vjerujućim osobama. Sama činjenica da služimo ili redovno dolazimo u našu crkvu da bismo prisustvovali svetoj euharistiji dovoljno nam govori o našoj osobnoj naklonosti kršćanskoj vjeri i duhovnosti općenito. Sama činjenica da veći dio svog slobodnog vremena posvećujemo radu na sebi, samospoznaji, razvoju svojih vrlina i kvaliteta i osvještavanju te korekciji svojih slabosti i mana preko duhovnih praksi dovoljno govori o našoj otvorenosti prema vjeri, duhovnosti te motivaciji za stalnim rastom i razvojem. No, kakva je naša vjera uopće? Možemo li zaista za sebe reći da imamo vjeru kakva nam dolikuje?

Mnoge osobe će za sebe reći da su vjernici, da imaju čvrstu vjeru bez obzira o kakvoj se vjeri radilo. Mnogi će za sebe reći da su duhovni, da su napredni, da rade na sebi. No, takve tvrdnje nužno uvjetuje i neko potkrjepljenje. Ako za sebe tvrdimo da smo sve ovo nabrojano, a našu vjeru smo pretvorili u puku formu i običaj, u kojoj prisustvujemo obredima bez dubljeg ulaženja u njihovu svrhu, ako primamo sakramente u crkvi bez konkretnog doživljaja istih, bez svjesnosti o njihovoj ulozi u našim životima i što znače za naš razvoj, ako prakticiramo meditaciju, molitvu i ostale duhovne prakse samo da bi sebe zavarali kako smo predani duhovni praktikanti, a pritom dobrobiti istih ne primjenjujemo u svakodnevnom životu, onda s punim pravom možemo reći da je naša vjera, naša duhovnost i dalje na formalnom nivou. No, barem nešto za početak.

Što je potrebno da bi naša vjera postigla viši stupanj, da se izdigne od puke formalnosti? Prvenstveno, vjera u samog sebe, u sebe kao osobu koja je u Bogu i dio Boga, koja je neodvojiva od Boga kao cjelokupnosti svega. Nadalje, potrebna je potpuna predanost Bogu kojem se ne moramo klanjati na nekoj gori ili nekoj neodređenoj lokaciji, nego kojem se klanjamo živeći ga u duhu i istini, a što podrazumijeva život po božjim načelima, po onome što je sukladno prirodno uređenom poretku, po onome što je u skladu s našom esencijom. Sukladno navedenom, potrebna je vjera u samog sebe. Bez nje, nema ni vjere u esenciju vlastitog bića – u Boga u sebi, u Svega u Svemu.

Vjernost je odlika povjerenja. Vjernost prema Bogu u sebi, prema Bogu općenito je vjernost prema sebi. Vjernost prema Kristu, našem uzoru i učitelju, a time i Kristu koji je prisutan u svima nama, jer ujedno i vjernost prema sebi. Stoga, neka nam na putu izgradnje vjere u sebe Krist bude trajna vodilja inspiracija, uz Božji blagoslov.

Amen.

---

Spokoj

Propovijed povodom 20. nedjelje po Trojstvu

„Dođite k Meni svi koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti.“ Riječi su to Gospodina našeg Isusa Krista iz današnjeg evanđelja. Riječi su to koje nas pozivaju u okrilje Gospoda Krista kad nam je najteže, kad nam je najviše potreba podrška, oslonac, motiv da nastavimo dalje, ma kako situacija izgledala beznadna, bez izlaza, bez rješenja. Riječi su to u kojima se prepoznajemo, možda više nego ikad prije.

Ljudski životi su sastavljeni od spektra raznih stanja, raspoloženja, događaja, emocija, situacija. Nemoguće je zamisliti život bilo kojeg pojedinca u kojem je svaki trenutak života ispunjen isključivo pozitivnim, ugodnim emocijama i situacijama. Isto tako, nemoguće je zamisliti da ijedan ljudski život čine isključivo negativne ili neugodne emocije ili situacije. Takvi, isključivo crno bijeli ekstremi su nezamislivi. U stvarnosti, naši životi su isprepleteni onim što bismo iz naše ljudske perspektive okarakterizirali kao pozitivnim iskustvima koja su prožeta pozitivnim emocijama i ugodom, te negativnim iskustvima koja su prožeta negativnim iskustvima i neugodom. Očekivano, svi težimo i svi prihvaćamo pozitivno ozračje u našim životima, a sve negativno, neugodno, stresno nam pričinjava smetnju, čega se pokušavamo riješiti pod svaku cijenu.

Bez obzira što neugodne, tegobne, stresne situacije su nam nepoželjne, što se često teško nosimo s njima, činjenica je da su u pravilu tu s razlogom. Razlog je pretežno vezan za našu životnu školu, za naše lekcije koje prolazimo, a koje nam služe osobnom rastu i razvoju. Služe nam spoznavanju sebe u Bogu i Boga u sebi, iz kuta gledanja i shvaćanja koje je naizgled nespojivo s ičim božanskim.

Iako nam se često tako ne čini, u takvim trenucima, kad nam je potrebna svaka moguća potpora, pomoć, osjećaj pripadnosti, zaista nismo sami. Naizgled smo sami i bespomoćni, no to uopće nije tako. U takvim trenucima, pokušajmo se smiriti, stati, sabrati vlastite misli i emocije, i u unutarnjoj tišini povezati se s Kristom u nama. Krist je uvijek uz nas, za nas, s nama. Samo je potrebno da tu našu stalnu i trajnu vezu u potpunosti osvijestimo, spoznamo, da je osjetimo kao nešto potpuno stvarno, jer ona to uistinu i jest. U trenucima tuge, stresa, ljutnje, u trenucima koji nas naizgled svojom prirodom odvajaju od Boga u nama, obratimo se Kristu u molitvi i meditaciji, osvijestimo vezu s Njim u bilo kojem pogledu, i naše tegobe kroz koje prolazimo, a koje nam se čine kao urušavanje svijeta oko sebe, će izgledati potpuno drugačije. Promijenit ćemo percepciju događaja kroz koje prolazimo.

Neka nam Krist bude vječna inspiracija, utjeha i utočište, u svim trenucima našeg života.

Amen.

---

Ustrajnost

Propovijed povodom 21. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju, Gospod Isus Krist nam objašnjava što karakterizira osobu koja je na putu samoostvarenja u Bogu – spoznaja da je služenje Kristu, što podrazumijeva služenje društvu i općem dobru općenito, vrijednije od bilo kakve vezanosti za ovozemaljsko, prolazno. „Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za Mnom, nije Mene dostojan.“ Tko nije spreman slijediti svoje životno poslanje, tko nije spreman sebe do kraja duhovno izgrađivati, a time nastojati biti najbolja verzija sebe u svrhu služenja sebi, drugima, i svijetu oko sebe, za sebe ne može reći da je u potpunosti na putu Krista.

Što je potrebno posjedovati da za sebe možemo reći da kročimo Kristovim putom? Volja da idemo tim putom do kraja. Ustrajnost koja će nam omogućiti da, unatoč svim preprekama na koje neminovno nailazimo na tom putu i koja nas mogu navesti na odustajanje, ipak nastavljamo dalje. Ipak, sama misao na ostvarenje konačnog cilja, rasta u Kristu u potpunosti, može nam biti dovoljna motivacija za navedeno.

U tom procesu, bitno je da se ne fokusiramo samo na cilj, nego isključivo na put kojim ćemo, ili kojim kročimo. Potrebna je ustrajnost u svakom koraku gradnje sebe kao osobe, u svakom nastojanju da sebe poboljšamo, unaprijedimo, te posvećenost tijekom provedbe svakog tog koraka. Navedeno se ne odnosi samo na naš duhovni put, nego i na svaki segment života, u svakom pogledu. Naravno, najzahtjevnija je gradnja duhovnog aspekta sebe, spoznaja i življenje Krista u sebi, no zahtjevno je mijenjati sebe u bilo kojem segmentu, jer izlaz iz poznatog i sigurnog je neminovno ispunjen unutarnjim otporima.

Ne zaboravimo, i imajmo uvijek na umu – kad posustanemo, kad osjetimo da gubimo ustrajnost na našem putu rasta, obratimo se Kristu za pomoć i potporu, jer vjerujmo i ne sumnjajmo – Krist je naša vječna potpora i motivacija.

Amen.

---

Djelotvornost

Propovijed povodom 22. nedjelje po Trojstvu

„Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas kunu i molite se Bogu za one koji vas vrijeđaju.“ Zanimljive riječi iz današnjeg evanđelja, koje s duhovne strane izgledaju savršeno i jasno, no u svakodnevnom životu, u praksi, naizgled utopijske i teško ostvarive.

Svakodnevno se susrećemo s raznim životnim izazovima, koji nas, ovisno kako na njih reagiramo, kako se s njima nosimo, izgrađuju ili degradiraju. Odnosi s drugim ljudima, bez obzira bili oni obiteljski, prijateljski, kolegijalni, nam ili obogaćuju život ili ga uništavaju. Kako god u odnosu s drugim ljudima reagirali ili se s njima nosili, činjenica je da preko njih prolazimo životne lekcije i da nam naša reakcija na njih nešto govori o nama samima. Jer, u konačnici, ljudi koji su dio našeg života nisu tu slučajno, i naš su svojevrsni odraz.

Poruku cijelog današnjeg evanđelja možemo svesti na jednu temeljnu misao: Ne čini ono što ne želiš da drugi čini tebi. Zašto onda u svakodnevnom životu se često tako ne ponašamo? Zašto neprijateljima uzvraćamo istom mjerom? Zašto pomažemo uz primisao da onaj kome smo pomogli treba vratiti uslugu? Zašto nismo milostivi? Zašto osuđujemo, kritiziramo? Zašto ne opraštamo?

Kad nam netko učini nešto nažao, u pravilu nas taj čin povrijedi, te automatski se povučemo u sebe. Instinktivno, gradimo svoju zamišljenu ljušturu iz koje ne želimo izaći jer u vanjskom svijetu vidimo isključivo opasnost. Postajemo pretjerano oprezni. Ljude oko sebe više ne gledamo kao na osobe sa svojim vrlinama i manama, s jakostima i slabostima, koji se sa svojim životom u tom trenutku nose najbolje što mogu, nego na osobe koji imaju isključivo loše namjere. Takvim pristupom, odvajamo se od božanske iskre, odvajamo se od Krista u nama, odvajamo se od koncepta davanja i služenja drugima i općem dobru.

Gledajući iz krovne, univerzalne perspektive, cjelokupni živi svijet, cjelokupnost svega, svi ljudi čine Jednotu. Nema ničega van Jednote, van života, i u jednoti, u životu je sve. Sukladno navedenom, učinivši nekome nešto nažao, učinili smo samom sebi. Uzvraćajući nekome koga karakteriziramo kao neprijatelja istom mjerom, uzvratili smo isto samom sebi. Ne pomažući drugome kad mu je pomoć potrebna, sebi odbijamo pomoći. Nedostatak milosti prema drugome je nedostatak milosti prema samom sebi. Osuđivanjem i kritiziranjem drugoga, osuđujemo i kritiziramo samog sebe. Ne opraštajući drugome, ne opraštamo sebi.

Ako nam netko učini nešto nažao, ako nas nešto povrijedi, rani i ako uzvraćamo istom mjerom, nastavljamo niz nesklada koji nas odvaja o svjesne povezanosti s Bogom. Odvaja nas od puta rasta i razvoja, od našeg cilja da postanemo jedno s Kristom.

Biti jedno s Bogom, a time biti jedno sa cijelim čovječanstvom, te sve ljude gledati kao na svoje bližnje je vrlo teško u praksi. Iz tog razloga, stalni duhovni rad na sebi je nužan u svrhu postizanja osjetilne spoznaje Krista u sebi. Biti jedno s Kristom, kao što je Gospod Krist jedno s Bogom u potpunom smislu. Iz tog razloga, životni primjer Gospoda Krista, koji je na sve ljude gledao ravnopravno, koji nije učinio nikome ništa nažao, koji je u potpunosti živio ono što je propovijedao, je primjer savršene izgrađenosti ljudskog bića s Bogom.

Neka nam svima Gospod Krist bude primjer i motiv kod nošenja sa svim životnim izazovima i situacijama na primjeran način, kako dolikuje osobi koja teži duhovnom rastu.

Amen.

---

Uklanjanje neznanja

Propovijed povodom predadventske nedjelje

Bitna odrednica naših života je usvajanje raznih znanja i vještina, koja stječemo školovanjem, raznim usavršavanjima, praktičnim radom, mentorstvom od starijih članova naše obitelji i bližnjih. Usvojena znanja i vještine nam pomažu da  u potpunosti funkcioniramo na materijalnoj razini postojanja u kojoj obitavamo, da od njih zarađujemo za život, da se profiliramo kao osobe sa svojim identitetom. Postavlja se pitanje: jesu li znanja koja posjedujemo i koja koristimo u službi Boga, a time u službi osobnog rasta te služenja drugima?

Uzevši to u obzir, podrazumijevamo li pod takvim znanjem samo ono koje je vezano za duhovnost, religije, samorazvoj? Naravno da ne. Svako znanje koje je na korist čovjeku i društvu, koje za posljedicu ima rast i razvoj u Bogu, je ono koje je vezano za naše izvorno ja. Nasuprot njemu, ako znanja i vještine koje posjedujemo, a koje prvenstveno služe našem rastu i razvoju zloupotrijebimo, ne koristimo ih i ne živimo sukladno Božji načelima, što neminovno dovodi do stvaranja osobnog duha koji ćemo kad tad vratiti.

Kod prenošenja znanja je potrebno imati na umu da sadržaj neće imati isti odjek na svakog pojedinca, bez obzira o kakvom se tipu znanja radilo. Ako nam je opća namjera uklanjanje neznanja, koje uzrokuje izljev nižih emocija i stanja od strane pojedinca na okolinu, valja procijeniti koliko tko može primiti i na koji način, da ne stvorimo kontraefekt, koji može samo prouzročiti nepotrebnu štetu. Neznanje uzrokuje ograničeno gledanje na pojave u okolini, kakve god one bile, no činjenica je da osobe pojedinačno ne mogu primiti jednaku količinu potrebnih znanja koje će ih učiniti boljim osobama, te je stoga neizostavno potrebna mudrost kod procjene davanja onoga što i koliko je nekome potrebno, pritom se sjetivši Isusovih riječi: „ne bacajte biserje pred svinje“.

Mudrost koju nam Duh Sveti daje kod prenošenja i korištenja znanja je neizostavno potrebna, i potrebno je da smo je što svjesniji. Ako slušamo samo svoje emocije i entuzijazam, a prirom zanemarimo govor našeg unutarnjeg bića, naše veze s Iskonom, ono što proizvedemo, ono što dajemo svijetu, je nepotpuno, zbog čelja ljudi i dalje tragaju.

Neka ovaj zadnji dan crkvene godine nam bude rezervirano za retrospektivu godine. Gospod Krist neka nas zauvijek vodi na putu pravih, vrijednih i ispunjavajućih znanja, a u svrhu rasta u Bogu.

Amen

---

Otvoreni um

Propovijed povodom 24. nedjelje po Trojstvu

Svaka osoba, svi mi, pojednostavljeno rečeno, imamo svoju duhovnu i materijalnu stranu. Materijalna strana osobe nas definira u vidljivom, opipljivom svijetu. U svijetu za koji mnogi vjeruju da je jedini stvarni, u svijetu u kojem smo se definirali kao civilizacija u svakom pogledu. Nasuprot tome, onaj nevidljivi, ali jasno prisutni duhovni svijet nas definira u obliku raznih vjerovanja, uvjerenja, unutarnjih osjećaja, filozofija i stavova koja imamo o sebi, o svijetu oko sebe i apsolutu svega – Bogu.

Jesu li vidljivi (materijalni) svijet i „nevidljivi“ (duhovni) svijet zaista odvojeni? Naizgled jesu, no zapravo nisu. Jedan bez drugog ne mogu. Jedan bez drugog nemaju suštinsku vrijednost, ono što ih čini onim što jesu.

Navedeno možemo povezati s našim osobnim životima. Ako se na osobnoj razini posvetimo isključivo materijalnoj komponenti sebe, zanemarujući duhovni aspekt bića, neminovno smo neispunjeni, nesretni, izgubljeni. Takvo stanje često dovodi do sklonosti porocima i degradirajućim životnim navikama. Nasuprot tome, ako se posvetimo isključivo duhovnoj komponenti sebe, kad  svoje vrijeme i energiju koristimo za duhovne prakse bez dodira sa vanjskim svijetom, neminovno se dogodi neuzemljenost, što dovodi do nedovoljne spremnosti i pretjerane ranjivosti za svakodnevne životne izazove.

Nauk Gospoda Isusa Krista nam pruža balans dva neodvojiva polariteta, duhovnog i materijalnog. Nudi nam praktične upute kako da živimo ispunjen život, život predan Bogu, a pritom ne zanemarujući našu materijalnu stvarnost kojom smo okruženi, definirani i koja nas čini posebnima na ovoj razini postojanja. Um, kao simbol očitovanja materije, je sredstvo kojim naše duhovno znanje, spoznaje, vjeru, nas kao takve u svojoj suštini, se pretvara na materijalnu razinu, čineći sva istinska duhovna znanja praktičnima. Nauk Isusa Krista nam daje temelj za ispunjen i sretan život u potpunosti.

Otvorimo naš umove za Kristove riječi koje život znače.

Amen.

---

Prva adventna nedjelja

Propovijed povodom 1. adventne nedjelje

Napisao: Ferenc Heiszer, pomoćni biskup Mađarske provincije

Draga braćo i sestre,

Pozdravljam vas s poštovanjem, u svoje ime i u ime naše male zajednice u Mađarskoj.

Ovdje sam u osnovi iz tužnog razloga, jer vas je napustio vaš biskup i svećenik Goran. Skinuo je fizičko tijelo koje više nije moglo služiti njegovoj duši. Točka 5. Načela naše Slobodne katoličke Crkve kaže: “Svijet je pozornica unaprijed određenog plana, prema kojem se ljudska duša, u promjenjivim okolnostima svog života i iskustva, neprestano izražava, neprestano otkrivajući svoju moć.”

To nam daje rješenje za našu tugu. Smrt biskupa Gorana moramo promatrati i u najprirodnijem procesu života, odnosno u kontekstu.

Kako je izražajno to što se njegov oproštaj od zemaljskog života poklopio sa završetkom naše liturgijske godine, danas, kada slavimo misu zadušnicu, iako je 1. nedjelja došašća.

Kako se naši životi iznova rađaju, takva je i naša godišnja liturgija. Sada krećemo s novom, baš kad je biskup Goran na svom nebeskom putu. Naš cilj je uvijek isti iz godine u godinu. S obzirom na događaje preuzete iz Kristova života, koristeći njihovu milost u našim životima, možemo se sve više predati Očevoj volji.

Od nedjelje do nedjelje, iz godine u godinu, iz života u život, idemo na put savršenstva dok se „Božanstvo koje se u njemu očituje postupno ne otkrije u svima nama” (4. točka Načela).

Dobro je imati na umu da Božić nije puka komemoracija, već i poplava moći, poplava “Božje milosti” koja se najbolje razumije kada se za nju temeljito pripremi.

Teme četiri adventske nedjelje su rasuđivanje bitnog od nebitnog, samozatajnost, ljubav i dobro vladanje.

Za razumijevanje ova 4 aspekta, korisna je pomoć Krishnamurtijeva knjiga „Do nogu učitelja“, koja se sastoji upravo od ovih poglavlja.

U predgovoru piše: “Ovo nisu moje riječi, već riječi Učitelja koji je poučavao. Bez njega ne bih mogao učiniti ništa, ali uz Njegovu pomoć sam stupio na Put. I ti želiš zakoračiti na isti Put, pa riječi koje si mi rekao pomoći će i tebi, ako ih poslušaš. Nije dovoljno reći da su istinite i lijepe, ako netko želi postići rezultate, moraš točno slijediti ono što kažeš. Pogledaj hranu i reci dobro je, gladan se još nije nasitio, mora je uzeti i pojesti. Nije dovoljno slušati riječi Učitelja, moramo raditi ono što kaže, paziti na svaku riječ, slijedeći sve njegove prijedloge. Propušteni prijedlog, propuštena riječ bit će zauvijek izgubljena jer On nije, on govori dvaput.”

Prva svijeća upaljena na adventskom vijencu pokazuje nam da smo okruženi mrakom. Svi mi. Mnogi mistici izvještavaju o ovoj „tamnoj noći duše”. Danteova Božanstvena komedija, temeljno djelo europske kulture, također počinje: „Na pola puta ljudskog života, ušao sam u veliku mračnu šumu jer ne mogu pronaći pravu.“ Neupućeni smo. Sve vrste pogrešnih učenja, svjetovni glamur nam odvlače pažnju. Gdje možemo dobiti pomoć? Od koga dobivamo pomoć? Želimo doći do svjetla Krista u nastajanju iz tame došašća. Sveti Pavao nam daje savjet: „Noć je prošla, dan je u našim rukama.“ Oklop svjetlosti za nas same. „Zato se okupljamo, zato se počinjemo obnavljati. Ima svjedoka koji govore da gore ima topline, spokoja i svjetla!”

Vidim li svoju situaciju ispravno? Imam li dovoljno želje da pogledam gore? Liturgija Slobodne katoličke Crkve pomaže mi da imam pravu količinu energije za prevladavanje sila kočenja. Probiti se iz tame na svjetlo, iz neznanja doći do razumijevanja. Ovo je za nas adventski zadatak.

Puni smo pitanja o odlasku biskupa Gorana, kao i o vlastitom životu. Suočimo se s tim, u mraku smo, trebamo svjetlo! Sada se jasno vidi da samo čeznemo za tim.

Dakle, moto današnjeg dana je rasuđivanje bitnog od nebitnog. Naša crkva stavlja naglasak na ovu sposobnost. Molimo, između ostalog, da uklonimo “čin tame”. Što ovo znači? Kako da sad to prihvatim? U tome nam pomaže čitanje Svetog pisma koje jednostavno kaže: “Hodimo pošteno kao danju”. Kao danju, s pravim rasuđivanjem.  Ponašaj se kao da svi to vide, pričaj kao da svi čuju.  Mislim da to vrijedi u bilo kojem trenutku!

Dobra je mala praksa ovog tjedna pokušati učiniti sebe vidljivijim za svoju okolinu. Prihvaćam da bilo tko, kad god može, može pogledati u mene jer me “u dnevnim uvjetima” dobar vid može vidjeti samo dobro!

Draga braćo, došao sam vam propovijedati evanđelje. Pretvoriti tugu u utjehu, zapaliti svijeću u početnoj tami, donijeti malo svjetla, utjehe. U lakšem smo položaju od onih koji su doista uzdahnuli za Spasiteljem. Već imamo spoznaju da se Krist pojavio i poučio nas. Biskup Goran sada je prošao veliki ispit, a mi smo samo položili mali ispit. Uz svo dosad stečeno iskustvo, počinjemo još jednu školsku godinu.

Sada neka naša svakodnevna molitva bude naš vodič u tome, i time zaključujem svoje misli:

„Svemogući Bože, koji si veličanstveno stvorio čovjeka na svoju sliku, molimo za moć da oduzmeš djela tame i da obučeš oklop svjetla, da ubrzaš dolazak Tvoga kraljevstva na zemlju, neprestano se prisjećajući naše duhovne baštine; po Kristu, našem Gospodinu.”

---

Ljubav

Propovijed povodom 3. adventne nedjelje

Tijekom adventskog razdoblja, koje predstavlja razdoblje iščekivanja rođenja našeg Gospoda Isusa Krista, razmatranjem vrlina i nastojanjem da živimo po njima se adekvatno pripremamo za blagdan Božića. Današnju, 3. adventsku nedjelju posvećujemo vrlini ljubavi. Misna boja tijekom adventa je ljubičasta, koja predstavlja iščekivanje i nadu, no vrlina ljubavi koju danas razmatramo je je posebna sama po sebi, te je današnja boja opcionalno roza.

Definirati ljubav, uokviriti u tumačenje izrečeno ljudskim rječnikom je praktički nemoguće, no ono što iz naše, skučene ljudske perspektive možemo zaključiti je da je ljubav očitovanje Boga u materijalnom svijetu. Prava, istinska ljubav ne podliježe nikakvim nižim stanjima ljudske svijesti, nikakvim porocima, ničim što nas udaljava od naše vlastite prirode. Prava ljubav nas potiče na rast, na spoznaju Boga u sebi, na osvještavanju svojim vrlina i slabosti i na ispravljanju svih aspekata u životu koji nas ometaju u ispunjenju uzvišenog cilja.

Ljubav, kao iskonsko Božje oruđe spoznaje nas u Bogu, očituje se na razne načine. Ljudi obično prvo pomisle na emotivnu vezanost, na obiteljsku i roditeljsku ljubav, no to je samo jedan od aspekata. Jedno, čak simbolično dobro djelo upućeno drugome, ako je izvršeno od srca i bez kalkulacija, je nedvojbeno očitovanje ljubavi. Predani rad i trud u pomaganju drugime je čin ljubavi. Sakramenti, kao darovi koje nam je Krist ostavio u naslijeđe i kojim se povezujemo s njim, a time i s Kristom u sebi, je najuzišenije očitovanje iskrene Božje ljubavi prema nama.

Ljubav prema drugima i očitovanje te ljubavi nije moguće ako nemamo ljubavi prema sebi. Ako nismo pustili Boga u svoj život, ako nismo uspostavili prijateljski odnos s Gospodom Kristom u molitvi i meditaciji, otežana je gradnja sebe u bilo kojem obliku, a pogotovo u osvještavanju svoje vlastite vrijednosti. Dok tražimo potvrdu za sebe u drugima i drugome, zaboravljamo na našeg najvećeg prijatelja, koji je s nama spreman podijeliti sve što nam je potrebno čuti, doznati, spoznati, te koji jespreman nam ukazati koliko smo vrijedni Božju ljubavi i što to znači u našim životima.

Neka nam Krist pokaže prave sebe, u svakom pogledu. Neka nas obdari vrlinom ljubavi, da je možemo prenositi na svijeti tako našu stvarnost očiniti nekim boljim mjestom.

Amen.

---

Dobro vladanje

Propovijed povodom 4. adventne nedjelje

Danas obilježavamo zadnju, 4. adventsku nedjelju koja je posvećena dobrom vladanju.

Tijekom cijelog adventskog vremena koje predstavlja razdoblje priprave dolaska Krista na materijalnu razinu, a kojem se približavamo kraju, pripremali smo se razmatrajući temeljne vrline. Prva adventska nedjelja posvećena je vrlini razlučivanja bitnog od nebitnog, što predstavlja temeljnu odrednicu rada na sebi. Potom, razlučivši bitno od nebitnog, u drugoj adventskoj nedjelji osvještavamo potrebu za neposjedovanjem želja, za nevezivanjem za ovozemaljsko više nego što je potrebno, nego potrebu za prepuštanjem Božjem vodstvu. Potom, oslobođeni potrebe za ovisnošću o raznim željama, u trećoj adventskoj nedjelji razmatramo i osvještavamo ljubav u našim životima: što je ona stvarno, kako je pokazujemo drugima i kako je koristimo prema sebi. Adekvatno se pripremivši po svim ovim vrlinama tijekom adventa, u zadnjem adventskom tjednu sagledavamo dobro vladanje u vlastitim životima: imamo li ga, kako se odnosimo prema sebi i prema drugima.

Razvoj vrline dobrog vladanja je nemoguć bez temelja, a u ovom slučaju temelji su vezani za sve vrline koje smo razmatrali  tijekom ovog razdoblja. Osoba koje je u svojoj suštini čista srca, svijetu oko sebe i sebi pristupa iskreno i dobronamjerno, što automatski podrazumijeva dobro ophođenje prema sebi i drugima, i što se samo po sebi podrazumijeva. Nasuprot tome, osoba koja nema sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog, koja se “pokorava” vlastitim željama ma kakve one bile, koja nije razvila ni spoznala ljubav prema bližnjem, u sebi u pravilu ne posjeduje potrebu za dobrim vladanjem.

Čineći dobro drugome, osoba prije svega pokazuje poštovanje prema određenoj osobi. Nadalje, pokazuje svjesnost da smo svi, unatoč vidljivim razlikama, na materijalno nevidljivoj razini Božja djeca, sa svojim vrlinama i manama. Dobrim vladanjem, ne samo svojim vidljivim ponašanjem nego i mislima, pokazujemo stupanj vlastite samokontrole s jedne strane, i duhovne osviještenosti o jednosti svih nas s druge.

“Što posiješ, to ćeš i požnjeti.” Zlatno pravilo zakona uzroka i posljedice koje isključivo povezujemo s nekim negativnim činovima, no logički , možemo je povezati sa svakim dobrohotnim djelom, koje će također biri vraćeno istom mjerom, iako se to možda ne čini na prvi pogled. Stoga, poslušajmo Gospoda Krista, prepustimo se služenju drugima, stvarajmo bolji svijet, i dočekajmo time rođenje Krista u sebi.

Amen.

---

Rođenje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Božića

Danas obilježavamo blagdan rođenja Gospodinovog – Božić. Obilježavamo dolazak djeteta Isusa na zemaljsku ravan, čime smo zaključili adventsko razdoblje, koje je predstavljalo vrijeme iščekivanja i nade, i u kojem smo, u svrhu što prikladnije priprave za današnji blagdan, razmatrali i ispitivali vrline rasuđivanja bitnog od nebitnog, neposjedovanja želja, ljubavi i dobrog vladanja u našim životima.

Božić, uz Uskrs i Duhove, spada u tri najveća kršćanska blagdana.  Blagdan Božića većina crkava obilježava 25. prosinca, dok denominacije koje koriste julijanski kalendar obilježavaju ga 7. siječnja. Počeo se obilježavati 336. godine u Rimu, nakon čega se obilježavanje proširilo, uz određene modifikacije kroz vrijeme, na ostatak kršćanskog svijeta, a u novije vrijeme sve češće i u većinski nekršćanskim krajevima.

Riječ Božić predstavlja umanjenicu riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana koja označava da se na taj dan rodio mali Bog – Isus, dok riječ Badnjak povezana je s riječi „bdjeti“, budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. U prijašnja vremena, kad nije bilo električne energije, običaj je bio na Badnjak dočekati Božić uz svjetlo svijeća voštanica, koje su se palile ognjem od tri panja koja bi se unijela u kuću a koja su predstavljala Trojstvo.

Proslavom Božića ne obilježavamo samo rođenje djeteta Isusa u povijesnom smislu, nego u duhu slobodnog katolicizma, i rođenje Kristovog principa u nama. Kao što Božić obilježavamo u razdoblju zimskog solsticija (što je povezano s pretkršćanskom tradicijom), kad je noć najduža u godini i nakon kojeg postupno se dan produžava čime svakodnevno primamo sve više dnevnog svjetla, tako i dolaskom djeteta Isusa čovječanstvo je primilo novo svjetlo, svjetlo nade i spasenja, koje je bivalo sve izraženije Isusovom odrastanjem, kasnijim javnim djelovanjem te u potpunosti zasjalo konačnom pobjedom nad smrću  – uskrsnućem.  

Prije Isusovog rođenja, zemaljska civilizacija bila je opterećena raznim devijacijama, nemoralom, iskrivljenim vrijednostima, društvenom degradacijom. Ljudska vrsta je vapila za novom vrijednošću, novom zvijezdom vodiljom koja nije težila niti zahtijevala od ljudi idolopoklonstvo bez pokrića, nego svojom porukom i životnim primjerom poticala (i potiče) ljude na pogled u svoju nutrinu, na samoispitivanje, spoznavanje sebe na istinski način, kako i dolikuje pravom uzoru i učitelju. Njegovim dolaskom na zemaljsku ravan, ljudska vrsta dočekala je dugo iščekivano svjetlo koje, ako ga je čovjek spreman prihvatiti, može ga preobraziti u bolju osobu u svakom smislu, te postupno napredujući, u njemu probuditi Krista u potpunosti.

Kao što je Isus došao na Zemlju potpuno neprimjetno, neopaženo od velike većine čovječanstva,  rođen u oskudici u štalici, isprva posjećen od pastira, odnosno običnih ljudi iz naroda, tako se i naše duhovno buđenje, prijelomni trenutak koji nam živote mijenja na bolje događa kad najmanje očekujemo. Početak naše duhovne preobrazbe nastupa kad imamo dojam da se ništa u našim životima ne miče s mjesta, no s druge strane posjedujemo nadu u bolje sutra, iščekujući Božje svjetlo u našim životima.

Neka nam novorođeni Krist donese svjetlo koje će nam biti trajna vodilja u svakodnevnici i u vječnosti.

Amen.    

---

Nova godina

Propovijed povodom novogodišnje nedjelje

Danas obilježavamo prvu nedjelju u novoj godini. Obilježavamo dane kad, osim pukog ulaska u novu godinu, donosimo i mnogobrojne tzv. novogodišnje odluke, koje su od osobe do osobe razne a kojih se pokušavamo već od prvog dana godine držati što je dosljednije moguće.

Kakve novogodišnje odluke donosimo? Često budu vezane za usvajanje zdravih životnih navika, pa selidba ili promjena posla, a s time i promjena cjelokupnog životnog ritma, itd. Ne umanjujući vrijednost ovakvih odluka, zapitajmo se: imamo li običaj donositi odluke o promjeni nas, kao osoba, kao pojedinca, na bolje? Donosimo li odluke kojim ćemo sebe graditi u duhovno razvijeniju osobu, odluke kojim prednost dajemo svojoj duhovnoj, iskonskoj prirodi a tek onda materijalnoj? I ono najvažnije: koliko smo, i jesmo li spremni donositi takve odluke, ne samo za novu godinu nego i inače?

Današnje evanđelje nas u sažetom obliku podsjeća na opće savjete o ponašanju kojim ćemo pokrenuti Krista u sebi. Univerzalne vrijednosti služenja drugima, pomaganja, žrtve a što rezultira našim neminovnim rastom u Bogu, naizgled zvuče jednostavno no u provedbi nailazimo na razne prepreke, na kušnje koje su naši osobni svojevrsni testovi a koji nas pokušavaju odmaknuti od puta provedbe Božanskog u materiji.

Bez obzira što nam takve kušnje izgledaju kao prepreke, one su zapravo naši testovi karaktera. Prolazeći takve izazove, spoznajemo svoje trenutno istinsko stanje, a time spoznajemo i našu božansku prirodu u nama u potpunosti. Spoznajemo prave vrijednosti kojim je poželjno dati prednost. Spoznajemo i da za odluku o nekoj konkretnoj, velikoj promjeni u našim životima ne trebamo nužno čekati novu godinu, nego je svaki dan u godini pogodan za to.

Neka nam u ovoj, novoj kalendarskoj godini Gospod Krist bude prava i izvorna ispiracija za daljni rast i razvoj, donoseći svakodnevno odluku da  ćemo pokušavati, koliko god je to u našoj moći, svakodnevno biti što bolje osobe te time manifestirati Krista u sebi.

Amen.

---

Krštenje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Krštenja Gospodinovog

Danas obilježavamo blagdan Krštenja Gospodinovog, kojim se sjećamo dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan, gdje ga je na početku Njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. Pristupanjem činu krštenja zajedno s mnogim drugima, Isus nam je pokazao da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Također, tim činom je, unatoč svojoj uzvišenoj ulozi i duhovnom stupnju koji je daleko iznad nas, „običnih“ ljudi, nedvojbeno pokazao svoju poniznost, ne radeći razliku između sebe i drugih prisutnih na toj lokaciji u tom trenutku, kao i inače.

Krštenje koje je provodio sv. Ivan Krstitelj, a time i krštenje kojem je pristupio i sam Isus, je isključivo bio znak obraćenja. “Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim” (Mk 1,7-11). Riječi su to Ivana Krstitelja kojim je jasno i nedvosmisleno objasnio razliku krštenja koje je provodio on, a koje je imalo isključivo ulogu obraćenja, te krštenja kao sakramenta kršćanske inicijacije, kojim krštenik posredstvom ruke svećenika prima Krista u svoj život i time postaje dionikom Kristove Crkve na Zemlji.

Prilikom Isusovog krštenja, nakon što je izronio iz vode, po evanđelju po Marku, ugledao je otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, nakon čega je glas s nebesa rekao: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Taj događaj s jedne strane opisuje snagu čina krštenja te što ono znači našim životima, a s druge strane nam pokazuje Krista u svoj njegovoj punini te kako svoje živote možemo oplemeniti ako ga slijedimo, ako se s njim sjedinimo ne samo u samom činu sakramentalnog krštenja, nego i u svakodnevnici, živeći naše krštenje, našu pripadnost Kristu što je više moguće.

Živimo li svoje krštenje? Nastojimo li svakodnevno biti kršćani, Kristovi učenici što je više i bolje moguće? Što za nas znači sakrament kršćanske inicijacije? Jesmo li uopće u svakodnevnom životu svjesni dara koji nam je kroz sakrament krštenja dan? I uostalom, znamo li uopće kojeg smo dana kršteni?

Današnji blagdan nas podsjeća na kršćansku inicijaciju, na naše sakramentalno sjedinjenje s Kristom. Iako se možda ne sjećamo samog čina našeg krštenja, pogotovo ako smo tad bili mala djeca, sama činjenica da smo tim sakramentom postali, i jesmo, dio mističnog Tijela Kristovog – Crkve, nam ukazuje na potrebu za našom stalnom potrebom za radom na sebi, za suočavanje s našim slabostima, za gradnjom sebe u bolju osobu. Kao Kristovi učenici po sakramentu krštenja, imamo potrebu slijediti Krista u potpunosti.

Sakramentom krštenja dobili smo jedinstveni dar, čiji značaj spoznajemo tijekom cijelog života. No, na nama je kako ćemo taj dar koristiti. Hoćemo li zaista živjeti svoje krštenje, nastojeći graditi sebe u Kristu, ili ćemo ga zanemariti i lutati duhovnim stranputicama. Izbor je isključivo naš.

Unatoč tome, danas, kad obilježavamo blagdan Krštenja Gospodinovog, unatoč životnim i duhovnim izazovima kroz koje trenutno prolazimo, podsjetimo se da posjedujemo jedinstveni dar koji, ako ga koristimo sukladno našoj božanskoj prirodi, može stvoriti obilne duhovne plodove. Podsjećanjem na sakrament krštenja, primimo opet Krista u svoj život, sjedinimo se s Njim, i svojom odlukom postanimo, i budimo zauvijek, jedno s Kristom i u Kristu.

Amen.

---

Iskrenost i kontrola govora

Propovijed povodom 3. nedjelje po Trojstvu

Danas obilježavamo 3. nedjelju po Bogojavljenju koja je posvećena iskrenosti i kontroli govora.

Govor, koji svakodnevno koristimo i koji je naš neizostavni dio, nas definira kao misaona bića. Govorom, ako smo iskreni, iskazujemo naše misli, želje, znanje, talente, raspoloženje, emocije, odnosno ono što uistinu jesmo. Razotkrivamo se, u većoj ili manjoj mjeri. S druge strane, ako smo u verbalnom izražavanju neiskreni, pokazujemo iskrivljenu verziju sebe, ono što nismo u nikakvom pogledu, no jedno je sigurno – verbalnom neiskrenošću, bez obzira o sadržaju našeg izlaganja, lažemo sami sebe.

Sposobnost govora a time i verbalnog izražavanja s kojom se rađamo prvenstveno je Božji dar nama, da izrazimo prave sebe. Pravilnim korištenjem tog dara, otkrivamo ono što mi uistinu jesmo, ne samo drugima nego i sebi. Također, pravilnim korištenjem dara govora možemo pozitivno utjecati na druge ljude, motivirajući ih da promijene svoje živote u svakom pogledu. Riječima tješimo i utjeha smo ljudima kojima je potrebna naša pomoć u, za njih teškim trenucima. Govorom imamo jedinstvenu priliku očitovati Boga u sebi prema drugima.

Nasuprot tome, zloupotrebom dara govora, stvaramo temelj za degradacijom prvenstveno vlastite ličnosti,  a potom i otežavanjem životnog puta osoba koji nas slušaju. Ogovaranjem, laganjem, klevetanjem, kritiziranjem, osuđivanjem drugih, zapravo ogovaramo, lažemo, klevećemo, kritiziramo, osuđujemo sebe. Zloupotrebom dara govora, zaboravljamo na zlatno pravilu uzroka i posljedice: „Što posiješ, to ćeš i požnjeti.“ Neminovno, sve što govorom izađe iz naših usta, bilo sukladno Bogu u nama i protiv njega, će nam se na neki način i u nekom obliku vratiti.

Zapitajmo se: na koji način koristimo svoj dar govora? Koristimo li ga isključivo za dobrobit drugih i sebe, u skladu s božanskom prirodom u nama, ili u svakodnevnici, u većoj ili manjoj mjeri, ga zloupotrebljavamo, na kakav god to način bilo? Vidimo li konkretne plodove naših verbalnih izlaganja koja su u službi Boga u nama, i vidimo li konkretne posljedice zloupotrebe naših izlaganja, te kako se s njima nosimo? Ima li u našim govornim navikama prostora za napredak?

Unatoč čudima i ostalim vidljivim znakovima, temelj javnog djelovanja Gospoda Krista je bio govor. Darom govora, u ostavštinu nam je predao svo znanje i učenje koje nam je, ako ga slijedimo, potrebno da živimo u Božjoj punini. Činom lomljenja kruha i pripadajućim riječima, govorom je izrekao posvetnu molitvu i time ustanovio najveći sakrament od sviju – svetu euharistiju.  Mi, njegovi učenici, danas govorom slavimo svetu euharistiju i time nastavljamo vršiti duhovnu praksu koja nas zbližava Bogu, a koja nam je dana u naslijeđe. Pravilnom i iskrenom upotrebom dara govora, mijenjamo prvenstveno sebe, a time i svijet oko sebe. Postajemo jedno s Bogom.

Uvijek, u svakom trenutku, prije svake izgovorene riječi koju namjeravamo prevaliti preko vlastitih usana, pokušajmo se sabrati i zaključiti je li to što namjeravamo učiniti sukladno Bogu u nama. Nastojmo u svakom trenutku, dok vršimo govor, na umu i srcu imati za primjer našeg učitelja i uzora Gospoda Krista. Zamolimo Krista za dar mudrosti kod korištenja dara govora, i naš duhovni napredak u Bogu je neminovan.

Amen.

---

Dar mudrosti

Propovijed povodom blagdana Sedamdesetnice

Danas naša Crkva obilježava blagdan Sedamdesetnice, kojim ulazimo u pretkorizmeno razdoblje koje traje 3 tjedna a koje je u našoj Crkvi posvećeno Duhu Svetom.

Nakon božićnog razdoblja, koje je obilježeno iskrenom radošću zbog rođenja djeteta Isusa, a time i dolaska svjetla nade i vjere u život vječni te rađanja Krista u nama, slijedi pretkorizmeno razdoblje kojim smo pozvani pogledati u sebe, u svoju nutrinu, te uvidjevši svoje manjkavosti nastojati ih otkloniti i promijeniti se, da bismo tako obnovljeni dočekali blagdan uskrsnuća Gospodinovog, blagdan pobjede života nad smrti, pobjede vječnosti nad ništavilom.

Naizgled nagla preobrazba u crkvenoj godini – iz razdoblja veselja i radosti u razdoblje samoispitivanja i osobnog ispravljanja. No, ovaj nagli prijelaz nas podsjeća na nepredvidljivost života, na složenost nas kao ljudskih bića te na zahtjevan put koji je potreban da bismo osvijestili i postigli stupanj Krista u sebi. Pretkorizmeno, kao i korizmeno razbolje, te na koncu dolaskom uskrsnuća Gospodinovog,  u svom kratkotrajnom trajanju nam simbolično oslikavaju naš zemaljski život, naš put kojim nastojimo postići apsolutno savršenstvo koje je moguće postići u ljudskom tijelu, stupanj Krista u potpunosti, a na tom putu nam je primjer Gospoda Krista neminovni uzor.

Što nam je potrebno da bismo kroz proces samoispitivanja, pročišćenja prošli što bezbolnije? Vrlina mudrosti koju dobivamo preko Duha Svetog. Mudrost da u pravom trenutku uočimo svoje nedostatke, propuste, te mudrost koja nam omogućuje pronalazak najboljeg načina rješavanja istih. S dobrim razlogom, vrijeme priprave za najveći kršćanski blagdan započinjemo darom mudrosti. Također, s dobrim razlogom, vrijeme priprave za najveći kršćanski blagdan započinjemo posvetom Duhu Svetome. Trećoj osobi svetog Trojstva, čije je djelovanje ključno u djelovanju same Crkve kao mističnog tijela Kristovog, a time i djelovanja nas kao ljudskih bića, sukladno Kristu u nama.

Neka nam u procesu osobne transformacije tijekom vremena priprave i pročišćenja, Duh Sveti dade trajnu mudrost, da otkrijemo i spoznamo Krista u sebi.

Amen.

---

Duh Sveti kao Posvetitelj

Propovijed povodom blagdana Šezdesetnice

Danas obilježavamo blagdan Šezdesetnicu, koja je posvećena Duhu Svetom kao Posvetitelju.

Prošle nedjelje, kad smo ušli u pretkorizmeno razdoblje i kad nam je središnja tema razmatranja djelovanje Duha Svetog u obliku dara mudrosti i važnosti primjene istog, danas, druge pretkorizmene nedjelje, razmatramo pojam posvete koju primamo preko Duha Svetog.

Da bi osoba krenula putem samoostvarenja, obnove sebe kao ljudskog bića u potpunom smislu, potrebno je slijediti određene parametre, bez preskakanja potrebnih etapa. Temelj bilo kakvog ozbiljnog duhovnog rada na sebi je spremnost spoznaje sebe kao ljudskog bića, kao Božjeg djeteta te postupaka, kako svojih tako i ljudi oko nas prema nama. Dar mudrosti, dobiven djelovanjem Duha Svetog, je bitna osobina osobne procjene naših postupaka prema sebi i prema drugima, te prepoznavanja pravih, istinskih vrijednosti za nas u odnosu na one koji nam otežavaju naš duhovni napredak.

Nakon što smo spoznali, prihvatili i počeli primjenjivati darovanu mudrost u nama, slijedi proces posvete novom životu koji počinjemo živjeti. Posvećujemo se novom sebi, na razne načine, ovisno o onom u čemu smo najbolji, u područjima u kojima prepoznajemo svoj puni potencijal. Bez obzira u kojem području ljudskog djelovanja prepoznajemo sebe u potpunosti, ako je korištenje istog u službi općeg dobra, odnosno u službi služenja Bogu u nama,  naše posvetno djelovanje je prožeto snagom Duha Svetoga.

Poseban vid posvetnog djelovanja je služenje Bogu u izvorno religijskom, duhovnom smislu, bez obzira u kojem obliku to prakticirali. Naša posvećenost, koja je ogleda sudjelovanjem u sakramentalnom životu Crkve, je svjesno primanje Krista u svoj život. Naravno, službe koje vršimo u našoj crkvi te sudjelovanje u sakramentima, prvenstveno svetoj euharistiji, nije tek puko obredno djelovanje koje je samo sebi svrhom, nego, ako mu se potpuno predano posvetimo, istinsko sjedinjenje s Kristom u nama, a posljedično, i s Kristom u drugima.

Posvetno djelovanje, koje predano i dobrovoljno vršimo u našoj crkvi, ne utječe samo na naš rast i razvoj, nego i na rast u Bogu svijeta oko nas. Posvećujući se iskreno i istinski sakramentalnom životu i time mijenjajući sebe, preobrazivši se u novu, kvalitetniju i ispunjenu osobu, nenamjerno mijenjamo i  preobražavamo živi svijet oko sebe.

Neka nam osobna posveta stalnom rastu u Bogu,  a time i služenjem i pomaganjem drugima na tom putu, bude trajna inspiracija i motiv, sukladno Kristu u nama.

Amen.

---

Duh Sveti kao Vatra Ljubavi

Propovijed povodom blagdana Pedesetnice

Danas obilježavamo blagdan Pedesetnice, kojim završavamo pretkorizmeno razdoblje i kad obilježavamo Duha Svetog kao Vatre Ljubavi.

Tijekom tri tjedna trajanja pretkorizmenog razdoblja, imali smo se priliku adekvatno pripremiti za nadolazeću korizmu, koja predstavlja vrijeme priprave za Uskrs, najveći kršćanski blagdan, u potpunom smislu. U tom razdoblju, naglasak je bio na djelovanju Duha Svetog u našim životima, počevši od dara mudrosti kao temelja samoispitivanja, pa posvete naših života Bogu u nama, a danas, zadnje pretkorizmene nedjelje, naglasak je na djelovanju Duha Svetog kao Vatre Ljubavi u našim životima.

Na pitanje tko je Bog, često možemo čuti misao da je Bog Ljubav. Naizgled nepotpuna, nedovoljno razrađena misao, no kad malo bolje pogledamo, zapravo jasna i potpuna. Bog je Sve u Svemu. Bog je Sve. Bez Boga nema ničeg, u Bogu je Sve. Shodno tome, ako je Bog Ljubav, onda je Ljubav Sve u Svemu. Ljubav je Sve. Bez Ljubavi nema ničega, u Ljubavi je Sve.

Očitovanje ljubavi u našim životima, kako god je očitovali, jest najuzvišenije očitovanje Boga u nama. Služenje drugima u kakvom god obliku to bilo, jest očitovanje ljubavi. Žrtvovanje sebe drugima, u kakvom god to obliku bilo, jest očitovanje najuzvišenije ljubavi, kao što je Gospod Krist, kao naš trajni i istinski uzor i učitelj, žrtvovao cijelog sebe za svakog čovjeka, davši ono najvrijednije što je imao – svoj vlastiti život. Ima li ičeg uzvišenijeg, ima li većeg očitovanja Božjeg djelovanja u od toga?

Naši materijalni životi su prepuni raznih svakodnevnih izazova i iskušenja. U tom svakodnevnom metežu kojem smo izloženi lako smetnemo s uma našu pravu prirodu, našu pravu misiju koju imamo živeći u materijalnoj dimenziji, a to je biti u Bogu, što je više moguće. Najbolji način očitovanja naše božanske prirode je iskreno davanje sebe drugima, što predstavlja pravo očitovanje istinske ljubavi.

Da bismo ostali svjesni svoje prave, božanske prirode, i da bi smo se redovno podsjećali naših istinskih kvaliteta koja nas definiraju kao djecu Božju, potrebno je trajno djelovanje Duha Svetog u našim životima, koji je spreman neumorno održavati plamen ljubavi, prvenstveno prema sebi a posljedično i prema drugima, u pravom smislu riječi. Dopustimo Duhu Svetom i zazivajmo da nam bude trajna potpora po tom pitanju. Neka nas plamen Božje ljubavi grije tijekom cijele predstojeće korizme, a nakon razdoblja pročišćenja, neka bude sastavni dio nas zauvijek, uz Božju pomoć.

Amen.

---

Duhovna obnova

Propovijed povodom 4. korizmene nedjelje 

Danas obilježavamo 4. korizmenu nedjelju koja je posvećena duhovnoj obnovi.

Korizmeno razdoblje, u kojem se nalazimo i kojeg smo prošli prvu polovinu, je vrijeme unutarnjeg razmatranja, samoispitivanja, razmatranja sebe u potpunom smislu. Vrijeme je to iščekivanja, nade, no isto tako, i vrijeme kad smo pozvani se duhovno obnoviti.

Kako je Isus proživio svoju osobnu korizmu, boraveći u pustinji 40 dana i pritom odolijevajući raznim iskušenjima, tako i mi prolazimo svoju osobnu korizmu. Svoja iskušenja, trpljenja, izazove s kojima se suočavamo, situacije preko kojih se gradimo su ujedno i situacije preko kojih se obnavljamo.

S jedne strane, korizmu karakterizira vrijeme iščekivanja uskrsnuća Gospoda Krista, a sukladno tome i vrijeme nade u pobjedu života nad smrti. S druge strane, da bismo postigli osobno uskrsnuće, a time i postizanja stupnja Krista u sebi, potrebno je proći situacije i okolnosti koje nas razotkrivaju u svakom pogledu, koje nas pročišćavaju, kojim se obnavljamo. Potrebno je zaokružiti proces suočavanja sa samim sobom , svladavanje potrebnih lekcija te naposlijetku rađanje ili uskrsnuće nove, poboljšane verzije sebe.

U današnjem evanđelju, naglasak je bio na dijeljenju. Po evanđeoskoj predaji, Isus je od nekoliko riba i komada kruha nahranio na tisuće ljudi. Od nečeg malog, stvorio je nešto veliko. Od namjere da pomogne svim prisutnima, iz nečeg što je djelovalo kao nedovoljno za sve, stvorio je i više nego dovoljno.

Tako i kod nas – iako nam životne situacije u kojim se nalazimo ponekad djeluju bezizlazno, zbog kojih imamo dojam da nemamo dovoljno snage i resursa da situaciju izvana, a time i svoje unutarnje stanje poboljšamo, sredimo, obnovimo, to je ipak samo naš površinski dojam. U svakodnevnom životu često nam nedostaje toliko potrebne vjere da stvari pokrenemo i „stavimo na svoje mjesto“, no ipak, uz, bar samo malo vjere na početku, možemo učiniti puno. Već mali korak u namjeri da pomognemo drugima, a time pomognemo i sebi, pokreće lavinu promjena na bolje koja je nezaustavljiva. S vremenom, promatrajući posljedice naših djelovanja, naša vjera jača, učvrščuje se te time prostora za vlastitu duhovnu obnovu, a time i obnovu drugih oko nas je sve više.

Ono što čovjeku djeluje nemoguće, nije Bogu, kome je sve moguće. Ako smo neizostavni dio Boga, jer Bog je Sve u Svemu, onda prihvaćajući i prepuštajući se Bogu u sebi, otvaramo sebi prostor za vlastitom duhovnom obnovom, za stvaranjem nove verzije sebe, za osobnim uskrsnućem.

Neka nam ovo korizmeno razdoblje bude vrijeme u kojem ćemo biti potaknuti za vlastitom transformacijom, uz motivaciju da ovaj Uskrs dočekamo i svoje vlastito uskrsnuće.

Amen.

---

Uznesenje Marijino (Velika Gospa)

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo (Velika Gospa) slavi se 15. kolovoza te sljedećih 8 dana. Tradicionalno, mnogi vjernici u tom razdoblju kreću na hodočašća u brojna Marijanska svetišta.

Najstarija crkvena predaja kaže da je Majka Božja poslije Isusova Uzašašća živjela na zemlji još 25 godina i navršila 72 godine života. Neko vrijeme živjela je u Jeruzalemu, a onda ju je sveti Ivan apostol odveo u Efez. Život je provodila u molitvi i razmatranju o proživljenim otajstvima. Uz to je kao Majka Crkve savjetovala, tješila apostole i prvu kršćansku zajednicu, poticala ih na ustrajnost, strpljivost i odanost u vjeri u Krista koji ih čeka na nebu.

Tako je deset godina Majka Božja uz svetog Ivana proboravila u Efezu, a zatim se opet vratila u Jeruzalem, jer više nije mogla biti daleko od mjesta koja su joj bila sveta zbog uspomene na njezinog Božanskog Sina. Čim se Blažena Djevica Marija vratila u Jeruzalem obišla je sva sveta mjesta s dubokom vjerom i najvećom pobožnošću.

Isus Krist nije uzeo svoju presvetu Majku Mariju odmah sa sobom na nebo, jer je htio da ona bude još neko vrijeme kršćanima na utjehu. Ali je u Mariji neprestano gorjela čežnja da se na nebu što prije združi sa svojim Sinom. Gospodin je uslišao njezinu molitvu i poslao je anđela da joj navijesti čas blaženoga preminuća. Prije odlaska u nebo željela je vidjeti svoje apostole. Isus je ispunio tu želju svojoj dragoj majci. Tako su se kod njezinog smrtnog kreveta skupili svi apostoli, osim svetog Tome. On je stigao tri dana kasnije i zaželio je vidjeti Majku Božju barem mrtvu u grobu. Tada su otvorili grob, ali u grobu nisu našli Marijino tijelo nego su osjetili miris njezinih haljina i čuli anđeosko pjevanje, kako je Blažena Djevica Marija uznesena na nebo s dušom i tijelom.

Povijesni korijen ove svetkovine je posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582. do 602.) protegnuo je taj blagdan kao obavezan u cijelom svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su “Rođendan svete Marije” (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I. (772-795) ovaj se blagdan zove “Uznesenje svete Marije”, a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova Majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950. Tom prigodom je potaknuo teologe i propovjednike da ovu istinu vjere povezuju s istinom o uskrsnuću tijela te pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.

Temeljem crkvene tradicije, Slobodna katolička Crkva je prihvatila ovo učenje te ga obilježava na dan kad i Rimokatolička. U duhu slobodnog katolicizma, Marijino uznesenje možemo promatrati iz više kutova. Činjenica je da prevladava teza o doslovnom uznesenju Marijinog tijela, temeljem predaje da u grobu tijelo nije nađeno, no možemo uzeti u obzir da njeno uznesenje se odnosi i na (ili samo na) uznesenje nje kao osobe, kao ljudskog bića sa posebnom, jedinstvenom ulogom koje je svojim utjecajem promijenilo čovječanstvo.

Marijino uznesenje možemo gledati kao na posljedicu potpunog predanja i odanosti Kristu, potpune vjernosti Njegovom poslanju i davanju potpore u ostvarenju cilja, koje je preobrazilo čovječanstvo.

Iako trnovit put, često ispunjen tugom i osjećajem nemoći, Marija je primjer dosljednosti. Unatoč svemu, nije odstupala od onoga što je za nju bilo zacrtano, te koliko god za nju kao majku, događaj kao što je Isusova muka bio traumatičan, vjerovala je da iza toga, ma koliko bolno bilo, postoji viši cilj. Ona je primjer onoga što čini iskreno predanje, služenje i vjera u Krista: unatoč svemu što se takvoj osobi pripriječi na putu, nedvojbeno je, na kraju zemaljskog životnog puta, čeka najveća nagrada od svih – stapanje s Kristom u Jedno – uznesenje cijelog bića.

Kao što je majčinski podržavala, pratila, bodrila Isusa tijekom njegovog poslanja, kao što mu je bila stalna i vjerna potpora, tako neka i nas, ljude s mnogim manama i slabostima, naša nebeska Majka štiti, prati, podržava. Neka nam njezin primjer, kao i potpora koju dobivamo od nje putem meditacije i molitve, bude temelj za naše osobno stapanje s Kristom, za naše osobno uznesenje.

Nebeska Majko, hvala na svemu što činiš za nas. Amen.

---

Duhovni razvoj

Propovijed povodom 17. nedjelje po Trojstvu

I danas smo se, kao što nastojimo svake nedjelje i blagdana, okupili u našoj crkvi da zajedno proslavimo misna otajstva. Okupili smo se da zajedno slavimo Krista, prinosimo sebe u misnoj žrtvi te u našim molitvama sve one za koje smatramo da im je Kristova pomoć potrebna. S radošću u srcu i ove nedjelje kao i inače, služimo Kristu, služeći u crkvi, a u svakodnevnom životu nastojeći imitirati Krista, kao našeg uzora i učitelja, što je više moguće.

Zašto to sve radimo? Koji je naš motiv predanja Kristu te življenja sakramentalnog života? Čisti altruizam ili nešto drugo? Svatko ima svoje razloge, svoje motive zbog kojih živi sakramentalni život, zbog kojih sebe smatra dijelom Crkve, i svi razlozi, koji god bili, su ispravni, jer su odraz ljudskih bića koja imaju pravo na svoju osobnu slobodu, no ono što sve te razloge povezuje, i težnja koju svi imamo, bilo svjesno ili nesvjesno, je potreba za duhovnim rastom i razvojem.

Apostol Pavao nam u današnjoj poslanici daje konkretne i jasne smjernice koje su temelj duhovnog razvoja: težiti Kristu koji je garancija vječnog života, a ne se vezivati za materijalno. Ne gomilati bogatstva, jer kakav god kapital imali, sa sobom ga ne nosimo u vječnost. Ne orijentirati se na ovozemaljske užitke, jer oni su samo to: ovozemaljski, no ne i vječni. Nego svo svoje životno djelovanje orijetirati na ono što je jedino vrijedno i vječno – naš život oblikovati na način da nam je u svakoj aktivnosti, Krist inspiracija.

Jasno nam je da to nije lako. Živimo u realnosti koja je puna izazova. U kojoj smo okruženi raznim oblicima zabave, prolaznih užitaka, blještavila i sjaja koja nas, nesavršena ljudska bića koja žive svoje zemaljske živote u materiji, lako obuzmu, pogotovo jer svjedočimo da razne osobe iz naše okoline na razne upitne načine dolaze do lake zarade i prestiža, te se možemo, potpuno prirodno pitati, kako bi bilo da sam ja na mjestu te osobe, kako bi to izgledalo, te bi li mi život bio lakši.

Takva samoispitivanja su potpuno prirodna, jer, u konačnici, ljudi smo. Prirodno je da naša niža priroda, naše niže ja, teži lagodnom životu, bez brige i opterećivanja, bez teških izazova, te prepuštajući se lagodnosti, ma kako ona bila prolazna. No isto tako, činjenica da svoje slobodno vrijeme koristimo kako bismo služili u crkvi, kako nastojimo, ma kako god to često bilo teško, što je više moguće živjeti sjedinjeni s Kristom u sakramentima koje primamo, je dokaz da nam prolaznost nije dovoljna i da se njome ne mirimo. Dokaz je to da težimo vječnosti u Bogu, bez prolaznih elemenata koje nas, ako nam oni služe a ne mi njima, samo koče u našem duhovnom razvoju. Našim prisusutvom danas tu, u našoj crkvi, dokazujemo sebi i Bogu da smo na putu vlastitog duhovnog razvoja.

Taj put nije lagan. Dapače, obično je pun izazova, prepreka, težina svih vrsta, koja nas pokušavaju odvući od onoga što uistinu jesmo. No ne dajmo se. Kad je najteže, znak je da smo na dobrom putu. Uvijek znajmo i uvijek budimo svjesni, da kako god složeni izazov nas zahvatio na putu duhovnog rasta, Krist je tu uvijek uz nas i s nama, i uvijek mu se možemo obratiti za pomoć. I naša vjera nam dokazuje da ćemo je dobiti, i dobijamo.

Neka nam Krist bude trajna inspiracija na putu osobnog rasta.

Amen.

---

Krist kao Istina

Propovijed povodom 18. nedjelje po Trojstvu

Današnja, 18. nedjelja po Trojstvu, nas na određeni način podsjeća na glavni motiv našeg prisustva i služenja u Crkvi – na Kristu kao našem učitelju, uzoru, prijatelju, našoj trajnoj inspiraciji i motivaciji – na Kristu kao Istini.

Što je uopće istina? Naša Crkva zastupa tezu da istina nije jedna i univerzalna, nego da svaki pojedinac ima potpunu slobodu interpretiranja svijeta oko sebe i u sebi na sebi svojstven način. „Istina nije istina, dok je pojedinac sam ne spozna.“ Izjava koja je sadržana u temeljnih sedam točaka doktrine naše Crkve, a koja zorno pokazuje pravo svakog pojedinca na intelektualnu slobodu te slobodu interpretacije vjere, na čemu počiva funkcionalnost Crkve. Nema mjesta nametanju, opominjanju, pokušajima vraćanja drugog na „pravi put“, jer s dobrim razlogom, određeni pojedinac posjeduje kut gledanja te interpretaciju vjere kakvu posjeduje, te je to njegova osobna stvar.

Bez obzira na to, mi, koji se smatramo slobodnim katolicima, te ostali koji se smatraju kršćanima općenito, poistovjećujemo sebe i utječemo svoje živote Gospodu Kristu. Nama, kršćanima, Krist je trajna inspiracija i zaštita. Trajni uzor i učitelj. Trajni motivator i podrška. Trajni prijatelj i potpora. Ugledavši se na Krista, shvaćajući ozbiljno našu vjeru predanjem, pokušavamo mu u svakodnevnom životu biti što sličniji, boreći se sa raznim izazovima koja nam se nameću na ovoj ravni postojanja, a koja nas pokušavaju odmaknuti od Kristovog puta. Nama, nedvojbeno, Krist je Istina.

Prihvaćanje Krista kao naše Istine dokazujemo našim služenjem u crkvi u bilo kojem obliku, no ne samo tako, nego i nastojanjem da smo što kristolikiji su svakodnevnom životu. U slobodnom katolicizmu, našu istinu o Kristu ne pokušavamo nasilno nametati i evangelizirati teorijom, bez konkretnog sadržaja, nego primjerom, pokazujući drugima da vođenje života na što kristolikiji način živimo svoju Istinu, koja tako doživljena može postati privlačna i onima koji izvornog Krista do tad nisu upoznali.

Življenjem i prihvaćanjem Krista u sebi, stvaramo temelj za osobni rast i razvoj, jer uostalom, sam Gospod Krist u današnjem evanđelju spomenuo je kako je pripravio mnoga mjesta, što znači da su svi pozvani na svetost i na povratak Kristu u potpunosti. Neminovno, autentičnim življenjem Krista u svakodnevnici, primajući njegove sakramente koje nam je ostavio kao trajni znak nevidljive Božje milosti, Kristovu istinu širimo nesvjesno drugima.

Produbljujući odnos s Kristom tijekom vremena, počinjemo shvaćati i spoznavati da za nas, nema veće, cjelovite i autentičnije istine od Krista samog. Iskažimo našu vjeru u Istinu koju smo prihvatili te mu se redovno obraćajmo u našim molitvama i meditacijama, te se tako izgrađujmo kao osobe stalno.

Kriste Gospodine, hvala na svemu što činiš za nas, bilo nama znano ili neznano, te nam daj snage i mudrosti da zauvijek ostanemo predani tebi kao našoj jedinoj veličanstvenoj Istini.

Amen.

---

Razlučivanje bitnog od nebitnog

Propovijed povodom 1. adventske nedjelje 

Danas obilježavamo 1. adventsku nedjelju, kojom započinje nova crkvena godina. Današnjim danom, ulazimo također i u prvi dio crkvene godine, koji je posvećen muškom aspektu Boga. Tijekom prvog dijela crkvene godine, obilježavamo blagdane koji su vezani za Isusov zemaljski život: od iščekivanja njegovog rođenja kao i samo rođenje, posjeta trojice kraljeva ili magova njegovim jaslama,  pa preko prikazanja u hramu 40 dana po rođenju temeljem židovske tradicije, krštenja na rijeci Jordan te napokon kušnji koje je prolazio tijekom boravka u pustinji 40 dana, pobjednonosnog ulaska u Jeruzalem te potom izdaje, posljednje večere na kojoj je ustanovljena sveta euharistija, muke, smrti, uskrsnuća te konačno uzašašća. 

Adventsko razdoblje, u koje smo današnjim danom ušli, je razdoblje iščekivanja rođenja Gospodinovog. Ušli smo u razdoblje u kojem ne iščekujemo samo blagdan rođenje Gospodinovog – Božić kao takav, pritom se samo puko prisjećajući i slaveći rođenje Isusovo, nego je ovo razdoblje iščekivanja dolaska svjetla svijeta, svjetla koje je svojim prisustvom obnovilo svijet. Bez Kristovog svjetla, bez utjelovljenog Krista, nemoguće je zamisliti kako bi funkcionirala današnja civilizacija, jer iščekivanje i dolazak Krista na zemlju predstavlja nadu i vjeru u bolje sutra, u napredak ljudske vrste, u naš rast i razvoj, kako prije 2000 godina, tako i danas.

Prigodno, današnja prva nedjelja u crkvenoj godini, a time i prva nedjelja u adventskom razdoblju iščekivanja Kristovog dolaska, je posvećena razlučivanju bitnog od nebitnog. Baš sad, kad ulazimo u razdoblje priprave za dolazak Kristovog svjetla na zemlju a time i u naše živote, od krajnje je važnosti pripremiti se što bolje za Kristov dolazak, za primitak Krista u naša srca. Da bismo to kvalitetno postigli, potrebno je razlučiti što je našem biću korisno, što nam pomaže u duhovnom a time i životnom napretku, a što nas unazađuje, degradira a time i sprječava u duhovnom a time i životnom razvoju. Adventsko razdoblje je idealna prilika za sagledavanje sebe i svoje unutrašnjosti u potpunosti, za kvalitetnu introspekciju, te za donošenje odluka o odstranjivanju svega što nas kao ljudska bića ponižava, te za primitak i njegovanje svega što nas kao ljudska bića uzvisuje.

Tijekom adventskog razdoblja tradicionalno se pripremamo za skori dolazak Božića na osnovni, materijalni način. Ukrašavamo gradove, kupujemo poklone, postavljamo božićne ukrase i palimo svjećice. Veselimo se i družimo po okupljanjima i domjencima. Stječe se dojam da nas ima posvuda, samo ne s nama samima. Stječe se dojam da se više divimo blještavilu adventskih ukrasa i svjetala po ulicama nego paljenju svjetla u nama samima i ukrašavanja vlastite duše. U konačnici, stječe se dojam da smo zaboravili bit adventa kao takvog, iako se smatramo Kristovim učenicima.

Pokušajmo stoga dio adventskog vremena utrošiti, ne samo na božićnu nabavku nego i na „nabavku“ vlastitog unutarnjeg mira. Pokušajmo ne samo ukrašavati i osvjetljavati naše životne prostore nego vlastitim primjerom i ponašanjem ukrasiti i osvijetliti vlastitu dušu. Pokušajmo, uz Božju pomoć, ovog adventa imati mudrost da razlučimo što je nama, našoj duši zaista bitno da bi prigrlila Krista u svoj život, a što je nebitno. Vrijedi pokušati, jer vizualno blještavilo je prolazno, a ispunjena, obnovljena duša u Bogu je vječna.

Amen.

---

Poniznost

Propovijed povodom 5. korizmene nedjelje

Danas obilježavamo 5. korizmenu nedjelju, koja je posvećena vrlini poniznosti. Današnjom nedjeljom, ulazimo u samu završnicu korizmenog razdoblja, kad smo potaknuti da predanije i potpunije razmatramo sebe i poniremo u svoju nutrinu, suočavajući se s najskrivenijim dijelovima vlastitog bića.

Današnju nedjelju zovemo i gluhom nedjeljom. Tišinom koja simbolizira današnji dan ulazimo neometano u sebe i time vlastito korizmeno razotkrivanje dovodimo na višu razinu.

Ako promotrimo teške, izazovne životne epizode koje svi povremeno prolazimo, primijetit ćemo da kad se takvo određeno razdoblje približava kraju, tako i izazovi postaju kompleksniji, zahtjevniji. Kao da su to svojevrsni „zadnji trzaji“ životnog ispita koji prolazimo. U takvim razdobljima često pomislimo ili osjetimo kako je sve nbeznadno i izgubljeno, kako smo prepušteni sami sebi. no to zaista nije tako.

Pokrivanjem križeva velom ljubičaste boje, koje nastupa danas pa sve to Uskrsa, možemo steći iluziju odvojenosti od Krista, koji je i sam očigledno imao tu iluziju boraveći u pustinji i suočavajući se sa sve složenijim kušnjama, no bez obzira na to, iluzija je pobijeđena. Konačnom pobjedom Kristovim uskrsnućem, shvaćamo da sve ono što je prolazio je imalo smisla, no isto tako mi, živeći svoje osobne korizme, svoja osobna uskrsnuća, pobjeđujemo vlastitu smrt, pobjeđujemo onu stranu sebe koja nas ometa da izrazimo prave sebe, u pravom smislu riječi.

Temeljni uvjet gradnje sebe u ovom smislu, a i u svakom drugom, jest vrlina poniznosti. Ako ne pristupamo suočavanjem sa samim sobom na ponizan način, shvaćajući sebe kao ranjivu, pogrešivu individuu kojoj bi Bog uvijek trebao bit prvi oslonac, onda ne možemo pravilno i potpuno ući u svoju nutrinu, posvetiti se razotkrivanju sebe u potpunosti kako od nas korizma to nalaže, nego ćemo, bez izražene ponizne note, prema sebi i prema drugima bit subjektivni, podsvjesno pokušavajući sebe neprirodno opravdati ili iskriviti prikaz svog karaktera nama u korist, a zapravo, suštinski nikakve koristi od toga nemamo.

Glavni motiv pristupanja sebi ponizno, na iskreni način je rezultat takvog pristupa. Prihvaćajući i živeći vlastitu poniznost, iskrenošću prema sebi i drugima, otkrivamo nove dimenzije sebe, vlastite potencijale, darove koji nas krase i kojim, upotrebljavajući ih, svijet stvaramo sve boljim mjestom.
Razotkrivajući sebe u osobnom boravku u pustinji, suočavajući se sa završnim izazovima, a pritom pristupajući sebi i drugima ponizno, prepuštajući sebe drugima, te time prihvaćajući vastito uskrsnuće, stvaramo nove verzije sebe s kojima ćemo bit sretniji ispunjeniji, a time i mirniji. Stvaramo, uz Božju pomoć, temelj da budemo jedno s Kristom. Ima li ičeg veličastvenijeg od toga? Ima li onda smisla pokoravati se vlastitom egu da nas temeljen lažne slike o sebi vodi? Naravno da ne.

Svakodnevno, u našim molitvama i meditacijama, zamolimo Gospoda Krista za tako potrebnu snagu da izdržimo završne korizmene izazove. Zamolimo za dar mudrosti da u svakom trenutnu budemo ponizni, a time i da objektivno sagledamo sebe i svoj život.

Neka nas Krist prati na putu poniznosti, a time i na vlastitom uskrsnuću i uzažašću duše, zauvijek.

Amen.

---

Uskrs

Propovijed

Uskrs, službeno Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg (Gospodinova), najveća je kršćanska svetkovina. To je dan Uskrsnuća Isusa Krista. Nedjelja na koju se slavi svetkovina Uskrsa računa se 40 dana od Pepelnice, a to se vrijeme naziva Korizmom. U katolicizmu općenito, kao datum Uskrsa se računa prva nedjelja nakon prvog punog mjeseca iza proljetkog ekvinocija, zbog čega Uskrs može bit obilježen od 21. ožujka do 25. travnja.

Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz staroslavenskog u kojem je glagol *krsnuti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.

Uskrsno razdoblje traje 50 dana, odnosno do blagdana Spasova ili Uzašašća Gospodinovog, jer po predaji, Gospodin naš Isus Krist je nakon uskrsnuća boravio na zemaljskoj ravni sa svojim učenicima još mjesec i pol dana, podučavajući ih svemu što im je bilo potrebno za daljnje djelovanje i time pripremajući ih za složeni zadatak koji je bio pred njima – širenje Radosne vijesti. Potom je uzašao na nebo, sjedinivši se u potpunosti sa Ocem nebeskim. No, unatoč tome, njegovi apostoli nisu ostali prepušteni sami sebi: silaskom snage Duha Svetog na njih, dana im je sposobnost propovijedanja Kristove poruke svem svijetu, zahvaljujući daru govora u jezicima, čime se u punini označava početak apostolskog djelovanja, zbog čega se blagdan Duhova smatra rođendanom Crkve.

Bez uskrsnuća Gospodinovog, nema pobjede života nad smrću. Nema pobjede svjetla nad tamom. Nema pobjede dobra nad zlim. Ne bi bilo ni Njegove Crkve, a time ni sakramentalnog djelovanja i svega što sakramenti, kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti i ljubavi nam daju, postupno nas gradeći u svakom smislu. U krajnjoj liniji, ne bi bilo ni nas, ovakvih kakvi jesmo danas.

Teško je zamisliti kako bi danas izgledao svijet da se nije dogodio, za nas kršćane, najveći događaj u ljudskoj povijesti. Događaj kojim je odstranjen, zbačen sav teret ljudskog roda, i kojim je ponuđen nama, nesavršenim ljudima, sa svojim vrlinama i manama, novi početak, u kojem možemo svoje živote prepustiti Bogu i Njemu se utjecati. Početak, u kojem svoje živote, koji su neminovno ispunjeni lijepim ali i teškim trenucima, radostima ali i tugom, možemo voditi sa sviješću i spoznajom da imamo trajno i najveće duhovno vodstvo – Boga samog, u svakom trenutku. Ako je Bog uz nas, tko je protiv nas?

Uskrsnuće Gospodinovo ujedno je poticaj nama svima za naše osobno uskrsnuće. Tijekom tog mukotrpnog puta, prošao je naš Gospodin sve što se može zamisliti – od slavljenja i veličanja, do izdaje, omalovažavanja, ponižavanja i mučenja od strane svjetine. No ono što je uvjetovalo njegovu konačnu pobjedu nad smrću, ništavilom, tamom i svime što je povezano s tim jest njegova ustrajnost i nepokolebljivost da izvrši najuzvišeniji zadatak koji je mogao dobiti, i koji je na radost sviju nas do kraja realiziran. Je li mogao Krist Gospodin naš sve to izbjeći? Naravno da jest. Zašto nije? Jer time ne bi dao cijeloga sebe za druge, ne bi nas, ljudsku vrstu, oslobodio onoga što nas je držalo u duhovnom ropstvu, a time nam ne bi ponudio novu duhovnu opciju – prepoznati, upoznati, zbližiti se s Bogom u sebi, a time i Bogom koji je Sve u Svemu.

Nek nam je sretno i blagoslovljeno Uskrsnuće Gospodinovo! Neka sve naše duše pobijede svoju nižu prirodu a time i uskrsnu, sjedinivši se s Kristom u potpunosti!

Amen.

---

3. uskrsna nedjelja 

Propovijed

Od samog blagdana Uskrsa pa sve do Duhova, tijekom sljedećih sedam nedjelja, evanđelja koja čitamo na misama su isključivo vezana za događanja nakon Kristovog uskrsnuća pa sve do uzašašća na nebo. Riječ je o nizu sličnih evanđelja, inače kvantitativno sadržajno kraćih, no kvalitativno ispunjenih nepobitnim potvrdama o uskrsnuću našeg Gospodina.

Navedena evanđelja nam pokazuju svu slavu uskrsnuća Gospodinovog, no i pokazanu sumnju da se to zaista dogodilo. Slavu, koju su iskusili njegovi učenici kad su se uvjerili da pred njima zaista stoji njihov uskrsli Učitelj, koji je, kako je i najavio, unatoč svim njihovim mogućim sumnjama, dovršio svoje djelo. No isto tako, neki od njegovih učenika su pokazali otvorenu sumnju da se to zaista dogodilo, pokazavši time svoju kolebljivost i nestalnu vjeru, a kojima je bio potreban materijalni, vidljivi dokaz koji potvrđuje da se zaista pred njima nalazi uskrsli Krist.

Kako je moguće da su njegovi najbliži suradnici, njegovi apostoli, sumnjali u njegovo uskrsnuće, traživši pritom materijalne dokaze? Nedvojbeno je da su ga slijedili svim svojim srcem i dušom, predavši se Njegovom vodstvu i stavivši sebe Kristu na raspolaganje. No isto tako, iako su teoretski znali koji je zadatak povjeren njihovom Učitelju, te zbog čega je prihvatio križ kakav je nosio, oni su ipak bili samo ljudi, koji su u datom trenutku imali ograničenu percepciju tih događanja i koji su teško mogli shvatiti da bi se takvo nešto zaista moglo dogodit, a pogotovo kakve bi posljedice tog događaja mogle biti nadalje.

Što im je Krist ponudio u trenutku svog pojavljivanja pred njima? Mir, sadržan u pozdravu „Mir vama“. Dao im je tako potreban mir, jer jedino u miru su mogli jasno posvjedočiti Njegovom uskrsnuću i nepobitnim dokazima koji su im bili pred očima. Jedino posjedujući unutarnji mir, možemo stvarnost oko sebe gledati trezveno i prihvatiti je onakvom kakva jest, a to se u slučaju apostola dogodilo sa svim dramatičnim događajima u velikom tjednu pred izdaju, uhićenje, raspeće našeg Gospodina te Njegovo uskrsnuće, kojim je trijumfalno pobijedio smrt i donio svima nama novi život, a time i unutarnji mir, kojim možemo kročiti u užurbanu i izazovnu svakodnevnicu, a preko sakramenata koje nam je ostavio u nasljeđe, taj mir koji preko njih dobivamo možemo dijeliti drugima.

Neka nam Kristov mir koji primamo u svoje živote bude poticaj i temelj našeg osobnog uskrsnuća.

Amen.

---

4. uskrsna nedjelja

Propovijed

U današnjoj poslanici, sv. Pavao apostol kao središnju točku razmatranja stavlja naše osobno uskrsnuće, sjedinjujući ga sa uskrsnućem Kristovim. Što možemo podrazumijevati pod našim osobnim uskrsnućem?

Sakramentom krštenja, bilo nesvjesno kao mala djeca, bilo svjesno kao odrasli ljudi, inicirani smo u svetu Kristovu crkvu, postavši tako njenim dijelom. Kasnije, ulaskom u zreliju životnu dob, a time i postizanjem određene duhovne zrelosti, pristupamo sakramentu svete krizme ili potvrde, kojim primanjem sile Duha Svetog i rukopolaganjem biskupa, odnosno jednog od nasljednika Kristovih apostola, potvrđujemo svoju vjeru i pripadnost Kristu. Samo rijetki osjete dodatni poriv za višim oblikom služenja Kristu u punini, primajući sakramente svetih redova, bilo nižih bilo viših stupnjeva. Bolesni i nemoćni pristupaju sakramentu bolesničkog pomazanja, pripremajući sebe, okrijepljeni pomazanjem posvećenim uljem, za prelazak duše u viši život ili za, ako je to za njihovo najveće dobro, tjelesni oporavak. Svi oni koji osjećaju teret od vlastitih propusta na svojoj duši, pristupaju sakramentu svete ispovijedi, koja predstavlja svojevrsno pomiranje sa samim sobom i prihvaćanjem svoje božanske prirode. Oni koji se odluče za brak, imaju priliku pristupiti sakramentu svetog vjenčanja, u kojem, iako jedinom sakramentu koji nije ustanovio Krist izravno, primaju blagoslov za svoj novi bračni život od samog Krista. Sve ove sakramente u jedinstvenu cjelinu zaokružuje središnji i najveći sakrament svete euharistije, kojem pristupamo sa svakoj svetoj misi i u kojem se, pristupajući pričesti, svjesno primamo Krista u svoje biće, te time pokazujući svoju pripadnost njemu.

Je li pristupanje sakramentima, redovno prisustvovanje svetoj misi te izjašnjavanjem sebe kršćanima dokaz našeg oosbnog uskrsnuća? Donekle da, no u konačnom smislu nije. Naime, mi, kršćani, dobili smo jedinstveni dar – preko sakramenata, kojim Krist djeluje u našim životima i s kojima se nastojimo stopiti s njim u Jedno, pokazujemo svoju pripadnost Kristu i njegovom putu, svjesno ga prihvaćajući u svoje živote, no taj dar valja znati koristiti pravilno, na hvalu nama i na slavu Kristovu.

Ako malo bolje promotrimo ljudske živote, možemo primijetiiti kako često nismo zahvalni na onome što imamo, shvaćajući blagoslove kojim smo okruženi zdravo za gotovo. Nismo dovoljno zahvalni na zdravlju koje imamo, na poslu od kojeg ostvarujemo prihode, na životnom prostoru u kojem živimo, na našoj obitelji i prijateljima koji su tu uvijek za nas. Kao da nismo svjesni da sva ta blaga koja posjedujemo, kojima smo u ovom trenutku blagoslovljeni i koji nam služe kao darovi koji su tu da ih prikladno koristimo, sutra mogu nestati.

Isto tako je i na daru svete euharistije i svim sakramentima kao darovima Kristovog očitovanja u našim zemaljskim životima, te na učenjima koja nam je ostavio: ako ih ne primamo u svoje srce te ne živimo po njima što je više moguće u svakodnevnici, nismo dovršili vlastiti put uskrsnuća, potpunog stapanja sa stupnjem Krista.

Zadovoljava li nas ijedan napola dovršen posao? Naravno da ne. Bi li nas zadovoljilo da ostanemo cijelog života na stupnju formalnih, polovičnih kršćana? Naravno da ne bi. Što nam je onda potrebno da postignemo stupanj Krista u sebi u potpunosti? U svakodnevnici, biti što sličniji Kristu. Imati Krista kao jedinog uzora i učitelja. Ne odstupati nimalo od svojih načela i svega što primamo kao dar od Krista samog. Je li taj put lagan? Naravno da nije, jer smo okruženi svijetom koji je kolebljiv, koji nastoji da mu se prilagođavamo, makar sam po sebi nije prilagodljiv. Stoga, prepustimo se Kristovom vodstvu u potpunosti, budimo Kristovi do kraja, jer ako imamo Krista kao svog jedinog učitelja i uzora, i nastojimo biti što sličniji Njemu, naše uskrsnuće je sigurno.

Amen.

---

Duhovi

Propovijed

Danas obilježavamo blagdan Duhova, tj. blagdan silaska Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova uskrsnuća. Od tuda potječu i drugi nazivi za ovaj blagdan, npr. Pedesetnica, Pentekost itd.

Slavi se i kao blagdan “rođenja Crkve” jer Djela apostolska donose da su apostoli puni Duha Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se “dalo krstiti te su primili Duha Svetoga”. Inače to je i jasno otvaranje spasonosnog poslanja Crkve prema svima a ne samo prema Židovima.

Naziv “Duhovi” je doslovce preuzet iz staroslavenskog, gdje je to genitiv jednine, a zapravo se odnosi na Duha Svetog koji je jedan, a ne na više duhova kako to zvuči u suvremenom jeziku.

Središnja točka kršćanstva te nas kao Kristovih učenika, jest čin Kristovog uskrsnuća. Činom uskrsnuća, Krist je dovršio svoje temeljno poslanje na zemaljskoj ravni. Stapanjem zemaljskog i nadzemaljskog, materije i duha, pobijedio je smrt i otvorio nam vrata spoznaje prema životu vječnom, prema onom jedino stvarnom i vrijednom, u odnosu na ono privremenom i prolaznom.

Unatoč tome, valja obratiti pozornost na događaje koji su uslijedili nakon Kristovog uskrsnuća – na boravak Krista sa svojim učenicima 40 dana nakon uskrsnuća, kad je po predaji 40. dan uzašao na nebo i kad je svojim apostolima rekao da čekaju silazak Duha Svetoga nad njih, te 10 dana kasnije, odnosno 50. dan po uskrsnuću, kad se snaga Duha Svetoga spustila nad apostole, davši im dar govora u jezicima te time ovlast propovijedanja Kristovog učenja svijetu. Tim činom, tog dana je počelo javno djelovanje Kristove Crkve na Zemlji, te traje i danas.

Iako je Krist već uzašao na nebo te su apostoli počeli misiju propovijedanja i širenja Božje riječi svijetu bez Kristove fizičke prisutnosti, oni nisu ostali prepušteni sami sebi, ni onda, oni kao izvorni apostoli, ni danas, nasljednici tih istih apostola. Nikakvo crkveno djelovanje ne bi bilo moguće bez snage Duha Svetoga koja obavija Kristovu Crkvu. Isto tako, nikakav efekt izljeva snage Duha Svetoga na današnje svećenstvo i sveukupni kler kao i na vjernike koji svojim životom šire riječ Božju ne bi bio u potpunosti moguć ni cjelovit bez prakticiranja sakramenata, kao vidljivih znakova nevidljive Božje ljubavi koje nam je Krist ostavio u nasljeđe, a koji nas krijepe u svakom trenutku naših života. Nijedna božanska osoba svetog Trojstva u našim životima nije potpuna bez ostalih; ni Bog Otac, ni Sin, a isto tako ni Duh Sveti. Svo troje su neraskidivo povezani i djeluju na nas povezano.
Duh Sveti na nas djeluje na razne načine.

Snagu Duha Svetog zazivamo kod sakramenta svetog reda, zazivamo je kod službe ozdravljivanja, zazivamo ga kod sakramenta kršćanske potvrde vjere – svete krizme. Isto tako, snagu Duha Svetog zazivamo u svim životnim situacijama koje su nam izazovne, kakve god bile. Zahvaljujući zazivima, zahvaljujući udjeljenoj snazi Duha Svetog, možemo svjedočiti raznim upečatljivim događajima – s logičke strane, neobjašnjivim ozdravljenjima, darom javnih izlaganja kod ljudi koji tome nisu prije bili skloni, te mnogim drugim neobjašnjivim darovima kojima nas Bog blagoslivlja, ali koje smo dužni koristiti na pravilan način. No ono što ne možemo sa sigurnošću znati a time ni kontrolirati je – kad ćemo i u kakvom obliku dar Duha Svetoga dobiti i koristiti. Na nama je jedino da se prepustimo Božjem vodstvu te da se puni pouzdanja otvorimo svakom daru Duha Svetog koji ćemo dobiti, i koristiti ga na slavu i hvalu Kristovu.

Amen.

---

Spasovo

Propovijed

Danas obilježavamo Uzašašće ili Spasovo, blagdan koji se slavi 40 dana poslije Uskrsa.

Prema Bibliji, Isus je 40 dana poslije uskrsnuća ostao na zemlji. Na 40. dan javio se svojim učenicima u Jeruzalemu. Rekao im je da ostanu u gradu i čekaju dolazak Duha Svetoga. Zatim ih je poveo na Maslinsku goru. Tamo je podigao ruke i blagoslovio ih. I poče uzlaziti na nebo, a oblak ga je zaklonio i više ga nisu vidjeli. Isus je uzašao na nebo, gdje sjedi s desna Bogu Ocu. Dok su apostoli gledali na nebo, pokazali su im se dva anđela u bijelim haljinama i rekli: „Ovaj Isus, koji je uzašao na nebo, tako će opet doći, kao što ste vidjeli da je otišao na nebo.”

U Nicejsko-carigradskom vjerovanju, kršćani ispovijedaju da je Isus Krist četrdeset dana nakon Uskrsnuća uzašao na nebo k svome Ocu. Sin Božji utjelovivši se na zemlji preuzima ljudsko tijelo, a to isto tijelo u Uskrsnuću proslavlja i sada ga uznosi na Nebo k Ocu koji ga je i poslao da otkupi i spasi sve ljude od smrti i grijeha. Tako “Uzašašće Kristovo označuje konačan ulazak čovještva Isusova u nebesko područje Božje odakle će opet doći”. O Isusovu uzašašću izvješavaju nas i evanđelisti Marko i Luka.

Pojam uzašašća i pojam neba su temeljne odrednice današnjeg blagdana, koje možemo promatrati iz više kutova. Doslovno gledajući, današnjim blagdanom obilježavamo doslovno Kristovo uzašašće na nebo, kako je i opisano u evanđeljima. No gledajući na simboliku pojmova kao što su nebo i uzašašće, možemo doći do drugačijih pogleda na taj događaj. Naime, nebo u prensenom značenju simbolizira mjesto, jednostavno se izrazivši, gdje prebiva Bog, ili stanje u kojem je jasna sveprisutnost Božja. S druge strane, pojam uzašašća možemo promatrati kao pojavu uzdignuća duše na, ili samo na neku višu razinu od dotadašnje, ili potpunog stapanja duše s Bogom, čineči tako, ne samo deklarativno nego i doslovno, jednotu s Bogom.

Bez obzira kako tumačili događanja kojim obilježavamo današnji blagdan, jedno je sigurno – svojim uskrsnućem, pobjedom života nad smrću, svojim otkupljenjem za nas, završiviši time svoje djelo na zemaljskoj ravni, Gospodin naš Isus Krist se nedvojbeno sjedinio u potpunosti s Bogom Ocem na nebesima, izvršivši time čin uzašašća, uzdignuća svoje, ne samo božanske nego i ljudske prirode, i stapajući se u potpunosti u Jednotu, u Boga koji je u svima nama.

Da bi svi mi postali dionici, ne samo Kristove crkve u nominalnom smislu nego i u doslovnom, sudjelujući u Kristovom uskrsnuću, u pobjedi svjetla nad tamom, te činu uzašašća, stapanjem svog cjelokupnog bića u Jednotu, u jedno što jest i što nema alternative – u Boga u apsolutnom smislu potrebno je slijediti Krista u potpunom smislu riječi. Slijediti ga ne samo primjenjujući znanja koja nam je ostavio u naslijeđe, nego i aktivno sudjelujući u sakramentalnom životu Crkve, gdje Krista susrećemo i doživljavamo u potpunosti. Predavši se Kristu, radimo na našem vlastitom uskrsnuću i posljedično uzašašću naše duše, gradeći sebe u Bogu u potpunosti. Ima li čega veličanstvenijeg od toga? Ima li veće privilegije od te?

Na sam blagdan Spasova ili prvu nedjelju nakon, nakon čitanja evanđelja gasimo uskrsnu svijeću, simbolizirajući time kraj crkvenog uskrsnog razdoblja. Bez obzira na to, uskrsnuće Gospodinovo, a time i uzašašće, su trajna vrijednost i stvarna prisutnost u našim životima, sada i zauvijek. Iako ugašenu, uskrsnu svijeću u crkvi držimo cijele godine u svetištu, i palimo prilikom sakramenta krštenja, kad preko uskrsnog svjetla palimo krštenu svijeću. Neka naša duša zasvijetli Kristovim svjetlom i i uzdigne se u Bogu u Jedno, uz Kristovo vodstvo.

Amen.

---

Presveto Trojstvo

Propovijed

Danas obilježavamo blagdan Presvetog Trojstva, koji je posvećen isključivo konceptu Trojstva. Slavi se u prvu nedjelju nakon blagdana Duhova, odnosno nedjelju prije blagdana Tijelova.

Bog kao Presveto Trojstvo, objavio se prilikom Isusova krštenja na rijeci Jordan. Tom prilikom, kod čina Isusovog krštenja, po predaji se rastvorilo nebo te je sišao Duh Sveti u tjelesnom obličju kao golub, a glas s neba, koji je predstavljao Oca, je rekao: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Iako postoje zajednice koje sebe smatraju kršćanskima i nemaju ovaj nauk, većina kršćanskih crkava vjeru u Trojstvo drže definicijom kršćanstva: kršćanin je onaj koji je kršten i koji je primio sakramente pričesti i krizme, no dužnost kršćana jest u svom životu primijeniti i prakticirati nauku Novog zavjeta. Kršćanin vrši Božju volju i stavlja Boga na prvo mjesto.

U Starom zavjetu, jedna od najjasnijih referenci o trojstvu Boga u Starom zavjetu je naveden u Izaiji, u proročkom stihu koji je izgovorio Gospodin Isus Krist, gdje su sva tri člana Božanstva navedena u jednom stihu: „Primakni Mi se i slušaj ovo: od početka vam ne govorim u tajnosti, a kad se to dogodi, Јa sam tamo. A sada Мe Gospodar BOG poslao sa Svojim Duhom.“ Također, Trojstvo Božje jasno se spominje u Novom zavjetu. Primjerice, Ivan objašnjava da su Otac i Sin jedno, u Prvoj poslanici Korinćanima i Matej ukazuju da su Otac i Duh jedno, u Poslanici Rimljanima jasno je navedeno da su Sin i Duh jedno, a Ivan također ukazuje da su Otac, Sin i Duh jedno.

U umjetnosti, tijekom povijesti je bilo raznih pokušaja prikaza Presvetog Trojstva. Prvotno je na slikama Otac obično prikazivan kao oblak iz kojeg izvire ruka, Sin kao prikaz Isusa Krista dok je Duh Sveti obično prikazivan kao golub. U kasnijoj fazi, sve tri božanske osobe prikazivane su u ljudskom obličju uz određene razlike, no bez obzira na to, najčešći prikaz Duha Svetog je u liku goluba.

Iako je u Novom zavjetu na više mjesta navedeno kako su Otac, sin i Duh Sveti jedno, to ujedno ne znači da su sve tri božanske osobe istovjetne. Suštinski, primjerice, Otac nije Sin ni Duh Sveti, kao što Sin nije Otac ni Duh Sveti, te Duh Sveti nije ni Otac ni Sin, no u apsolutnom smislu riječi, oni jesu Jedno u Bogu, te na taj način, čine Presveto Trojstvo, koje čini temeljnu okosnicu apostolskog kršćanskog prikaza Boga. Iako isprve moguće mnogima nerazumljivo, Trojstvo možemo usporediti s konceptom obitelji: muž i žena kao i njihova djeca suštinski nisu jedno biće, no muž i žena udruženi u bračnu zajednicu tvore jedno tijelo u višem smislu razumijevanja. Djeca suštinski nisu njihovi roditelji, no sa svojim roditeljima, od kojih su u biološkom smislu potekli, tvore obiteljsku zajednicu, u kojoj su svi sjedinjeni u jedan entitet u višem smislu razumijevanja.

Djelovanjem preko božanskih osoba, Bog se ljudima i cjelokupnom svijetu očituje na svim nivoima ljudskog poimanja: kao Otac, kao netko tko je duhovni, životni autoritet, kao netko tko nas vodi, potom kao Sin, Bog koji je postao čovjekom i time jedan od nas, i kao Duh Sveti, odnosno snaga Božja koja na nas djeluje i kojoj se utječemo kad je to za nas najpotrebnije. S jedne strane, kompleksan i za umno shvaćanje izazovan koncept, no s druge strane, prilagođavajući se nama, običnim ljudima s ograničenom mogućnošću razumijevanja i nivoima kojim percepiramo svijet oko sebe i u sebi, ipak razumljiv.

Neka nas vjera i predanje Bogu prikazanom u Presvetom Trojstvu štiti i vodi, sada i zauvijek.

Amen.  

---

Tijelovo

Propovijed

Danas, u osmini,  obilježavamo  blagdan Tijelova, punog naziva Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva, odnosno u deveti četvrtak nakon Uskrsa, a u našoj, Slobodnoj katoličkoj Crkvi, obilježava se još i prvu nedjelju nakon samog blagdana. Razne su varijante naziva ovog blagdana ovisno o dijelu Hrvatske: Tilovo, Brašančevo, Božji dan, Božji blagdan ili Korosante (prema tal. Corpo Sancto, Sveto Tijelo).

Riječ je o blagdanu kojemu povijesna podloga i razvoj kreću od 8. stoljeća, a službenu potvrdu dobiva u 13. stoljeću, dok se na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje u 14. stoljeću. Blagdan Tijelova je posvećen isključivo slavljenju euharistije, kao najvećeg i temeljnog kršćanskog sakramenta, za razliku od Velikog četvrtka, kad obilježavamo ustanovljenje svete euharistije koje se dogodilo na posljednoj večeri.

Primjeri koji nam potvrđuju stvarnu prisutnost Kristovu u posvećenim misnim žrtvama kriju se u raznim euharistijskim čudima kojim sveopća Kristova Crkva svjedoči od postanka.  Suštinski, euharistijsko čudo je nevidljiva preobrazba kruha u Tijelo Kristovo i vina u Krv Isusa Krista tijekom svake svete mise. Međutim, postoje i drugi oblici euharistijskog čuda poput posvećene hostije sačuvane više od 250 godina ili hostije koja je ostala u prvobitnom stanju, nakon što je bačena u vatru. Neka, ali ne sva euharistijska čuda prihvaćena su od strane crkvenih vlasti.  

Mnoštvo je primjera euharistijskih čuda, no indikativno je da se povremeno pojavljuju prilikom služenja svete mise kod svećenika koji su u datom trenutku posumnjali u stvarnu prisutnost Kristovu u posvećenoj hostiji i kaležu, a koji su, iako nama možda s logičke strane nepojmljivo, zaista postali, i jesu, stvarno Tijelo i stvarna Krv Kristova. Prisustvovanjem svetoj misi i pristupanjem pričesti, zaista se susrećemo i sjedinjujemo s Kristom u jedno biće. Zaista, mi koji se okupljamo oko oltara i prinosimo svetu misnu žrtvu, susrećemo se s Kristom i primamo ga u svoje biće na isti način kao i njegovi apostoli i ostali suvremenici prije 2000 godina, za vrijeme Isusovog zemaljskog života. U tom pogledu, nema nikakve razlike.

Danas, na blagdan Tijelova, te na Veliki četvrtak i na blagdan Prikazanja Gospodinovog u Hramu ili Svijećnice, u našoj crkvi sv. misu služimo uz izloženi Presveti Oltarski Sakrament, što je posebnost u slobodnokatoličkoj liturgiji. Iako je Krist prisutan u svakoj misi u euharistiji, slaveći misna otajstva uz izloženo Presveto kao danas, na poseban način osvještavamo stvarnu prisutnost Kristovu u euharistiji, te tom prilikom, osvještavamo da sve svoje brige, terete, teškoće mu možemo predati, i time svoj život dati njemu u ruke. Jer, ma koliko teške i izazovne životne situacije prolazili u svakom pogledu, vlastitim sudjelovanjem u euharistiji i time primanjem Krista u svoj život, potvrđujemo sebi vjeru i činjenicu da u zajedništvu s Kristom, nikad nismo sami.  

Budimo zauvijek jedno s Kristom u euharistiji, zauvijek.

Amen.    

---

Bog kao Svjetlo

Propovijed

Danas obilježavamo 2. nedjelju po Trojstvu, u kojem razmatramo Boga kao Svjetlo.

Tijekom uobičajene komunikacije, kod spominjanja Boga i božanskog često koristimo riječ „svjetlo“. Zašto to, često nesvjesno radimo? Što riječ „svjetlo“ uopće označava u kontekstu božanskog?

U svakodnevnom životu, tijekom trajanja danjeg svjetla, ljudska bića su najaktivnija. Glavninu naših obaveza izvršavamo dok nas obasjavaju Sunčeve zrake. Prirodno smo tad najsigurniji u naše odluke, poteze, djela. Tijekom danjeg svjetla, kad je sve tako jasno vidljivo, prirodno smo najbliže sebi, svojoj pravoj prirodi, onome što mi uistinu jesmo. Nasuprot tome, nakon što Sunce zađe i kad nastupi noć, spontano se, kao ljudska bića, mijenjamo. Više nismo tako aktivni kao tijekom dana. Prepuštamo se opuštanju i razonodi. Spontano se, bez prethodnog promišljanja, prepuštamo se svojoj nižoj prirodi.

Svjetlo, kakvog god izvora bilo, je izvor jasnoće i sigurnosti. Izvor je onoga što uistinu jest, što nije skriveno, nego potpuno jasno, i samo po sebi prirodno – Bog u nama, u potpunosti. S druge strane, tama skriva cjelokupnost svega, onako kakvo ono jest. Tama izobličuje ono što uistinu jest – Boga u nama.

Svjetlo kojem stremimo, u kojem se osjećamo sigurno i ugodno, s kojim se nastojimo svjesno ili nesvjesno identificirati u svakom trenutku našeg života je Krist sam – svjetlo svijeta. Pripadnost Kristu, promatrajući ga kao našeg jedinog stvarnog uzora i učitelja, nastojavši u svakodnevnom životu, unatoč svim životnim izazovima biti što kristolikiji, osigurava nam sigurno vodstvo koje nas vodi pravim putem, makar povremeno imali osjećaj, iz naše ograničene ljudske perspektive, da to nije tako.  

S druge strane, hodanjem kroz život po stranputicama, tražeći sebe na mjestima, u situacijama i u ljudima koji nikakve veze s našom esencijom nemaju, ne vidjevši svrhu vlastitog zemaljskog života, jest hodanje u tami, gdje ni sebe, ni druge, ni cjelokupnu stvarnost, a time ni Boga u sebi ne možemo promotriti na pravilan način.

Osjećaj ispunjenja u Kristu ili prihvaćanje svjetla svijeta u vlastitom biću, ili osjećaj beznađa i izgubljenosti, odnosno prihvaćanje života u tami. Ili smo u Kristu, ili nismo. Izbor je jasan.

Stoga svakodnevno, u svakom trenutku našeg života, pokušavajmo biti očitovanje Boga u nama – svjetlo svijeta. Svjesni smo da to često nije lako. Svjesni smo da u svakodnevnici se suočavamo s nizom situacija gdje imamo prilike za padom, za propustom, a time zanemarivanjem Kristovog svjetla koje je tu uvijek za nas, i s nama. Zbog toga, imamo alate kojim se vraćamo na stazu svjetla  – sakramentalni život koji prakticiramo u našoj crkvi i po mogućnosti svakodnevan razgovor u Bogom u molitvi i meditaciji.

Ustrajmo na putu svjetla Kristova, jer to je jedina garancija duhovnog rasta u Bogu.

Amen.    

---

Bog kao Vladar anđela 

Propovijed povodom 3. nedjelje po Trojstvu

Danas obilježavamo 3. nedjelju po Trojstvu, koja je posvećena Bogu kao Vladaru anđela.

Esencija nas, ljudskih bića, jest naša duhovna priroda. Od Boga smo potekli i došli na krutu materijalnu razinu, kao što ćemo se, kad za to dođe vrijeme, nakon dovršetka ove zemaljske epizode, Bogu vratiti. Mi smo Jedno u Bogu, sada i zauvijek. Naša temeljna odrednica, mi stvarni, smo Jedno s Bogom, zauvijek.

Unatoč tome, jedna od temeljnih zadaća nas, ljudskih bića, jest dolazak na materijalnu razinu, bivanje u materijalnom tijelu. Zašto tu dolazimo? Prvenstveno, radi skupljanja iskustava, radi učenja, zbog upoznavanja cjelokupne stvarnosti u punini. Jer, bivanje u duhu možemo shvatiti kao idealno stanje u kojem je sve posloženo, sve onakvo kako iskonski jest, svojevrsno stanje teorije, dok bivanje u materiji, u kojoj smo prisutni sad, je stanje daleko od ideala, na svjesnoj razini stanje odvojenosti od iskona, od duha, tj. svojevrsno stanje učenja, skupljanja znanja i iskustava – stanje prakse.

Svi smo svakodnevno svjedoci kako je često vrlo zahtjevno i izazovno bivati na materijalnoj razini u ljudskom tijelu. Svjedoci smo, na vlastitom primjeru, s koliko se zahtjevnih lekcija suočavamo, s koliko izazovnih emocija i strahova se borimo, i kako složeni izazovi nam na put dolaze. Često imamo dojam kako nosimo križeve koji su nam preteški, a koje bismo rado odstranili od sebe. No, isto tako, znamo da to nije rješenje, jer nesavladane lekcije sada, će se ponoviti u budućnosti – sve dok ih ne savladamo.

Baš zbog toga, da ne budemo prepušteni samima sebi, Bog je u svojoj svemogućoj providnosti, kako izgovaramo u našim obredima, ustanovio službu anđela, kojoj je zadatak biti nam od izravne pomoći na ovoj zahtjevnoj, krutoj ali ujedno i veličanstvenoj materijalnoj razini. Anđele u izravnom smislu krase dvije temeljne karakteristike koje imamo i mi, ljudi, no u drugačijem obliku: veza s materijom i bivanje u duhu. I oni, kao i mi, imaju svoju volju, karakteristike koje definiraju ljudsku unutarnju prirodu a koju povezujemo sa životom u materijalnom tijelu, no uz to, oni izravno borave kao bestjelesna bića, povezana izravno sa onim što sve jest – s Bogom Svemogućim. Oni, kao izravni posrednici između nas ljudi i Boga kao sveukupnosti svega, zaduženi su za konkretno djelovanje u Božje ime u raznim pogledima, no nama možda njihova najpoznatija uloga je zaštitnička, prvenstveno pojedinaca (naši anđeli čuvari) bilo kao zaštitnika nekih crkava, župa, naselja, pa i cijelih država.

Zbog stvarnosti u kojoj živimo, a koje je podložna raznim utjecajima koji teže disbalansu, uloga anđela kao korektiva je nemjerljiva. Također, zbog naše ograničene percepcije stvarnosti, gdje često zanemarujemo Božji impuls u nama samima, imaju ulogu glasnika koji nam na upečatljiv i zauvijek zabilježen način prenose poruku ne samo nama osobno, nego ključne za cijeli ljudski rod. Uz navedeno, uloga anđela ozdravljenja je, ako je navedeno za naše najveće dobro, nemjerljiva.

Obraćamo li se redovno našim anđelima čuvarima? Jesmo li dovoljno svjesni njihove zaštite i što sve na svakodnevnoj bazi čine za nas? Zahvaljujemo li im na svemu što čine za nas? Jesmo li svjesni koliko smo pod njihovom zaštitom blagoslovljeni?

Budimo uvijek svjesni anđeoske pomoći i zaštite u našim životima, jer njihovo djelovanje jest dodir samog Boga.

Amen.

---

Sveti apostoli

Propovijed

Danas Crkva obilježava blagdan Svetih apostola, prvih izabranih Isusovih učenika.

Isprve je Isus djelovao sam, no s vremenom je birao svoje najbliže suradnike, s kojima je javno djelovao i koji su svojim osobinama bili važan čimbenik stvaranja Kristovog djelovanja na zemlji, u izvornom obliku.
Dvanaestorica svetih apostola su bili: Andrija, Bartolomej Natanael, Jakov, Jakov mlađi, Ivan, Juda Iškariotski, Juda Tadej, Matej, Šimun Petar, Filip, Šimun Revnitelj te Toma.

Zanimljivo je pogledati kojim su društvenim slojevima pripadali izabrani apostoli: ribari, imućniji pojedinci, čak i jedan carinik, koji su ondašnjim Židovima bili posebno mrski. Također, zanimljivo je vidjeti kakve su karakterne osobine krasile apostole: nagle naravi, ambiciozni, politički indoktrinirani, no isto tako, iako isprve možda nedovoljno vidljivo, krasile su ih osobine plemenitosti, požrtvovonosti, ustrajnosti za Kristovo djelo, koje su slijedili srcem i dušom.

Iz svega navedenog očigledno je da su Isusovi učenici, prvi njegovi apostoli, bili ljudi iz naroda, sa svojim vrlinama i manama, sa svojim jačinama i slabostima. Možemo li sebe poistovjetiti s njima? Naravno da možemo. I mi smo ljudi koji imamo svoje vrline i mane, svoje jake i slabe strane ličnosti, svoja uvjerenja, razmišljanja, stavove o životnim pitanjima i način kako se s njima nosimo. Po ničemu nismo ni lošiji ni bolji od njih, jer smo na kraju krajeva, ljudi, koji se živeći u ljudskom tijelu snalazimo i nosimo sami sa sobom kako najbolje znamo i umijemo.

I eto, baš njih, tako ljudski nesavršene, Gospod Krist je izabrao kao svoje učenike. Kao one koji će se njim započeti, a potom nastaviti njegovo djelo na Zemlji. Također, da stvar bude zanimljivija, kao svog zemaljskog namjesnika izabrao je, od svih raspoloživih apostola, baš Šimuna Petra, onog koji je bio najvarljivi u karakteru, najbuntovniji, koji je svojim stilom života bio daleko od kreposti, a pritom i pun nesigurnosti i strahova, koje se zorno pokazao zanijekavši tri puta svog Gospodina. Baš njemu, kao takvom, možda po sudu običnog puka nedostojnom takve službe, mu je od Gospodina, kojeg je svojedobno zanijekao, povjerena.

Tako i mi, u današnjem vremenu, pozvani smo od našeg Gospoda da ga slijedimo, da budemo njegovi učenici. Kao i njegovi prvi apostoli, koje danas obilježavamo, i mi smo pozvani da svojim životnim primjerom i svojom vjerom i svjedočenjem dajemo Krista drugima. Mi, u današnjem vremenu, ništa nismo manje vrijedni ni nedostojni te službe u odnosu na prvu Dvanaestoricu. Naši dolasci u crkvu i dobrovoljno primanje Krista u euharistiji nam to zorno pokazuju.

Neka nam sveti apostoli budu trajni primjer i uzor posvećenosti Kristu, i nastojmo biti, po uzoru na njih, sjedinjeni ljubavlju s Kristom u potpunosti.

Amen.

---

Rođenje Marijino

Propovijed

Danas, u oktavi, obiljažavamo blagdan Rođenja Marijinog ili Malu Gospu.

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna, i u našoj Crkvi se obilježava u osmini, odnosno još sljedećih 8 dana. Korijen naziva vezan je za termin „mala Marija”, odnosno spomendan Marijina rođenja, za razliku od „Velike Gospe”, blagdana Marijina uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Počeci blagdana Male Gospe vezuju se za Jeruzalem u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov „rođendan za nebo”, to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje – Mala Gospa  8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života.

Postavlja se pitanje: zašto uopće obilježavamo rođenje Marijino, kad je već sam njen zemaljski život i sva ostavština koju nam je ostavila, vrijednost sama po sebi? Što obilježavanjem njenog rođenja u zemaljskoj sferi pokušavamo postići, ako smo svjedoci njenog djelovanja iz nebeske, duhovne sfere na naše živote i stvarnost koju obitavamo?

 Važna odrednica u životu svakog kršćanina je prikladno nošenje sa svim izazovima koje nam život stavlja pred put. Svaki kršćanin je, poučen Kristovim primjerom, pozvan prihvatiti i nositi svoj križ, kakav god on bio. No isto tako, s obzirom na činjenicu da smo, u konačnici, dok obitavamo na zemaljskoj ravni, samo ljudi sa svojim prednostima i slabostima, vrlinama i manama, pozvani smo također ne biti ponosni i lažno uzdignuti, nego i podijeliti svoj križ s drugima, onima koji su nam voljni pomoći, da nam svojom pomoći olakšaju taj, često izražen napor.

Da bi smo dobili takvu pomoć, da bi preko takve, nesebične pomoći iskusili bezuvjetnu Božju ljubav, kakva je nama ljudima često nezamisliva, uz već spomenuto prihvaćanje i nošenje vlastitog križa, također je bitna odrednica života svakog kršćanina vjera i posjedovanje nade, te iskustvo primjene Božjeg milosrđa. Upravo zbog toga, zahvaljujući Božjoj providnosti, na svijet dolaze neokaljane duše, kojima je zadatak donijeti novo svjetlo, novu nadu, novu vrijednost ljudskom rodu, do tada neviđenu.

Jedna od tih duša je Marija – majka našeg Gospoda Krista, te nebeska majka svih nas. Njeno zemaljsko rođenje, koje obilježavamo danas, predstavlja dolazak majčinske, emocionalne snage koja  obuhvaća Krista i njegovo učenje, a time posljedično i sve nas. Bez nje, ne bi bilo ispunjenja Kristove uloge, jer ona je podizala i odgajala Isusa, i bila mu potpora na njegovom putu do potpune realizacije njegovog djela na zemaljskoj ravni, a nakon njegovog uskrsnuća i uzašašća, i bezrezervna podrška u svakom smislu Kristovoj Crkvi koja je u to doba bila u nastajanju.

Nebeska Majko, hvala ti na svoj potpori koju nam svojom majčinskom snagom pružaš.

Amen.

---

Dobra djela 

Propovijed povodom 13. nedjelje po Trojstvu

Danas obilježavamo 13. nedjelju po Trojstvu, koja je posvećena dobrim djelima.

Bitna odrednica života praktičnog kršćanina, osobe koja svojim životnim primjerom nastoji što potpunije slijediti Krista, jest činjenje dobrih djela. Sve vrste pomaganja potrebitima, bivanje na usluzi ljudima u nevolji, društvu prilikom teških životnih okolnosti jest ideal koji bi bilo poželjno slijediti i prakticirati što je više moguće. Pomaganjem drugima, činjenjem dobrih djela služeći drugima međusobno se povezujemo, upoznavamo ljude oko sebe a time bolje upoznajemo samog sebe. Još bitnije od toga: činjenjem dobrih djela i pomaganjem drugima prepoznajemo i upoznajemo Krista u drugima i u nama samima. No, je li to uvijek tako?

Kad vršimo dobročiniteljstvo, bez obzira o kakvom se dobrom djelu radilo, zapitajmo se: vršim li ovaj čin iz čistih, iskrenih, altruističnih razloga, jer želim iskreno, bez skrivenih motiva pomoći drugima i općenito činiti dobra djela, ili ih vršim u svrhu vlastite samopromocije, hranjenja ega i postavljanja sebe na lažni pijedestal, namjeravajući sebe prikazati boljim u očima drugih? Je li moja duhovna hrana iskreni osjećaj da sam nekome pomogao bez želje da primim nešto zauzvrat i bez težnje da dobijem neku zahvalnost ili priznanje, ili je moja duhovna hrana isključivo samopromocija, prikazivanje sebe drugima u što boljem svjetlu, priznanja i zahvale od drugih te postavljanja sebe u lažnu poziciju superiornosti iznad drugih? Ili je naše dobročiniteljstvo mješavina ova dva glavna motiva?

U Govoru na Gori, prilikom kojeg je suštinski naveden cjelokupni kršćanski nauk i pravilni pristup životu u svakodnevnici, Gospodin naš Isus Krist je rekao, temeljem evanđelja po Mateju, da „kada daješ milodar, neka tvoja ljevica ne zna što radi desnica. Udijeli svoj milodar potajno pa će te tvoj Otac, koji vidi i u tajnosti, nagraditi.” Pojam milodara možemo bez problema poistovjetiti sa svakim dobročiniteljstvom. Ovom izjavom Gospod Krist je ukazao na pravilan pristup našim dobročinstvima: ne činiti dobra djela zbog sebičnih razloga, nego samo iskrenih, odnosno zbog onih koja krase dobra djela kao takva – isključivo pomaganja radi pomaganja potrebitima. Jedino tako, iskrenim i pravilnim pristupom doborčiniteljstvima, temeljem pravila uzroka i posljedice naše dobročiniteljstvo će nam se prije ili kasnije vratiti na način kakav vjerojatno najmanje očekujemo.

Kod dobročiniteljstva je jako bitno na osobnoj razini procijeniti koliko i na koji način možemo i smijemo nekome pomoći. Ako smo u dobročiniteljstvu neumjereni, ako takvom činu pristupamo euforično, a time i s nedostatkom unutarnjeg mira, neminovno se u takvoj situaciji možemo lako izgubiti, te time, miješajući se možda u nečiju životnu školu i lekcije koje je osoba kojoj pomažemo trebala proći, napravimo više štete nego koristi. Stoga, potrebno je svakom dobrom djelu pristupati zazivajući na taj čin Božji blagoslov i imajući mir u srcu.

Neka nam Krist podari mudrost i vodstvo u našim svim dobročiniteljstvima, da naša dobra djela i svo naše služenje drugima bude na slavu u hvalu Gospodina našeg Isusa Krista.

Amen.

---

Samoposveta

Propovijed povodom 12. nedjelje po Trojstvu

Danas obilježavamo 12. nedjelju po Trojstvu, koja je posvećena samoposveti.

U današnjem evanđelju naglašena je činjenica da se Božji zakoni, univerzalna pravila života i stvarnosti ne mijenjaju. Bez obzira na napredak ljudskog roda u intelektualnom, tehnološkom, socijalnom i svakom drugom smislu, bez obzira na vidljivi napredak ljudske civilizacije protekom vremena, a što sa sobom nedvojbeno nosi  i negativne posljedice, temeljna životna pravila koja nas krase kao djecu Božju, a što podrazumijeva i osnovno pravilo da drugima ne činimo ono što ne želimo da drugi čine nama, su uvijek prisutna i nepromijenjena.

Naši redovni odlasci u crkvu, naše uredno sudjelovanje u sakramentalnom životu crkve i nastojanje da živimo vlastitu vjeru u svakodnevnom životu što je bolje moguće nas ne oslobađaju od odgovornosti za počinjena djela koja nisu sukladna božanskoj prirodi u nama, niti sve ovo navedeno je garancija našeg duhovnog rasta i razvoja. Isto tako, naš stupanj formalnog obrazovanja, statusa u društvu, materijalna situiranost i svi ostali statusni simboli materijalističkog društva nam ne daju za pravo da sebe uzdignemo na lažni pijedestal, da smo zbog svega ovog navedenog zavarani kako smo bolji od drugih, kako zbog svojih lažnih epiteta imamo pravo na prednost u bilo kakvom obliku, kako smo duhovniji i napredniji od drugih, pozicionirajući sebe kao moralne, duhovne, životne autoritete. Zapravo, baš takav stav prema sebi i drugima je potpuno suprotan od istine.

Temelj potpune posvećenosti sebi i Bogu u sebi je prije svega poniznost i predanje Bogu u potpunosti. Imati u Boga naše potpuno povjerenje, makar nam iz ove ograničene perspetive djelovalo kako je mnogo toga u našim životima i oko nas izokrenuto. Na taj način, radeći na tome da živote živimo s potpunim predanjem i služenjem Bogu a time i ljudima u punini, spoznajemo i prihvaćamo Krista u drugim ljudima, bez obzira na koji način oni živjeli svoje živote.

Živjeti zemaljske živote u ljudskom tijelu je uvijek, a pogotovo danas bilo i jest izazov. Napredak i razvoj ljudske vrste u svakom pogledu kroz vrijeme nedvojbeno povlači sa sobom i rast našeg osobnog ega, stvaranje iluzije našeg savršenstva i nepogrešivosti, zbog čega je postavljanje sebe u ulogu Božjeg sluge a time i služenja ljudima itekako izazovno. Bespogovorno slijediti i držati se  univerzalnih pravila života u Bogu i s Bogom, a kojim nas je naučio Gospod naš Isus Krist, je postalo itekako izazovno, a često i vrlo teško. Bez obzira na to, unatoč nerazumijevanju i neodobravanju okoline, s kojima se moguće susrećemo u svakodnevnici, nastojmo ne odstupati od poštivanja Božjih pravila i života u Bogu nimalo. Baš ovakve prepreke nam omogućuju da se ne uljuljkamo u vlastitu ulogu Božeg službenika, prihvaćajući je zdravo za gotovo, nego na ovaj način spoznajemo i podsjećamo se koliko je bitna naša uloga koju imamo prema sebi i prema drugima, a pozivajući se na Krista, kao našeg vječnog učitelja i uzora.

Budimo zauvijek dosljedni u posvećenosti Kristu i njegovom nauku, i svojim djelovanjem i životnim primjerom doprinesimo stvaranju boljeg svijeta za sve nas, uz Kristovu pomoć i blagoslov.

Amen.

---

Razboritost

Propovijed povodom 11. nedjelje po Trojstvu

Današnja, 11. nedjelja po Trojstvu, posvećena je razboritosti.

Nas, ljudska bića, krase dvije temeljne karakteristike – razum i srce. Krasi nas naša materijalna, zemaljska komponenta koja nas definira kao ljudska bića u biološkom smislu, te naše srce, naša duhovna komponenta koja nas definira kao spiritualna bića. Dok boravimo na zemaljskoj ravni, živeći živote u materijalnom tijelu, jedna komponenta bez druge ne može, jer u protivnom, ne bismo bili ovo što smo sada – esencijalno duhovna bića s Bogom i u Bogu koja prolaze iskustvo duše u materiji.

Ako bolje pogledamo, životno djelovanje te ostavština koju nam je Gospodin naš Isus Krist ostavio u obliku sakramenata kao vidljivih znakova nevidljive Božje milosti jesu primjer stapanja materije i duha u jedno. “Kako na nebu, tako i na zemlji”, rečeno je u molitvi Oče naš, koju nas je Gospodin naučio moliti. Tijekom svete mise, u činu pretvorbe, kad kruh i vino transtubstancijacijom postaju stvarno Tijelo i stvarna Krv Kristova. Tijelo Kristovo predstavlja materijalni, zemaljski dio nas, gdje, susrećući se sa Kristom u euharistiji, susrećemo se s Kristom koji je postao čovjekom, koji je bio jedan od nas. S druge strane, Krv Kristova, koja je povezana sa srcem, predstavlja esencijalnu, duhovnu, božansku prirodu Krista, onu koja je izvorna, a time i esencijalnu, duhovnu prirodu nas, ljudskih bića.

Nakon čina pretvorbe, lomeći Tijelo Kristovo na tri dijela i s jednim dijelom posvećene hostije vršeći blagoslov nad Krvi Kristovom, navedeni komadić posvećene hostije ubacujemo u kalež, stapajući time Krv i Tijelo Kristovo u jedno, a što predstavlja stapanje naše materijalne i spiritualne prirode. Sklad materije I duha. Uma i duše. “Kako na nebu, tako i na zemlji.”

Tijekom našeg boravka u ljudskom, materijalnom tijelu, živeći ljudske živote najbolje što možemo, od temeljne je važnosti održavati sklad uma i duše, odnosno naše zemaljske i esencijalne duhovne prirode, davši i jednoj i drugoj komponenti jednak značaj. Ako se samo orijentiramo na našu duhovnu prirodu, zanemarujući sebe kao ljudska bića koje svoj život proživljavaju u materiji, postajemo disbalansirani zanesenjaci kojima je jednostavno manipulirati, koji gube svoju temeljnu vrijednost i individualnost. Ako smo s druge strane, orijentirani isključivo na našu materijalnu, zemaljsku komponentu, što je u stvarnosti češći slučaj, postajemo krute osobe, zarobljene u ograničenoj percepciji stvarnosti i shvaćanja, time stvarajući podlogu za stvaranje raznih psihičkih I fizičkih oboljenja, te, iako to tako možda ne bi izgledalo izvana, na život u duhovnoj praznini i neispunjenosti.

Iz tog razloga, naša razboritost i njeno pravilno korištenje je od ključne važnosti za balasiranje naše dvije temeljne prirode – materijalne i duhovne. S jedne strane, biti duhovno biće u službi Boga, a s druge strane, koristiti našu duhovnost, našu službu Kristu u materiji, u ljudskom životu koji živimo, najbolje što možemo. Ni manje ni više od potrebnog, nego balansirano. Na razna duhovna iskustva i spoznaje ne biti zaneseni, gubeći se u potpunosti kao ljudska bića, niti s druge strane odbacujući ih radi vlastite zatvorenosti, ega i želje za kontrolom svih situacija pa i takvih, nego im pristupiti i primjenjivati ih razborito, balansirano, a time u miru prvenstveno sa samima sobom, a potom sa svima ostalima oko nas.

Neka Krist vodi našu razboritost u svakom trenutku naših života.

Amen. 

---

Stara / nova godina

Propovijed

Danas još jednom, u osmini, obilježavamo blagdan Rođenja Gospodinovog ili Božić, no također danas obilježavamo i Silvestrovo, odnosno zadnji dan kalendarske godine, kad već odbrojavamo ulazak u novu 2024. godinu.

Kako se određena kalendarska godina bliži kraju, neminovno se, svojevrsnom inercijom prisjećamo raznih događaja, doživljaja, situacija i iskustava s kojima smo se suočili u godini od koje se opraštamo. U svojim glavama „vrtimo film“ o situacijama koja su nas izbacivala iz kolotečine a koja su nas suočavala sa samima sobom. Također, „vrtimo filmove“ u kojima su glavni akteri bili razni ljudi, nama znani i neznani, koji su nam učinili nešto nažao, povrijedili nas, uznemirili, i koji su nas svojim postupcima također izbacili iz kolotečine. Ipak, „vrtimo“ i one „filmove“ sa situacijama i susretima u kojima smo se osjećali ugodno, ispunjeno, savršeno, za koje smo u tom trenu htjeli da nikada ne prestanu, a koje su nas također izbacile iz kolotečine.

Kraj kalendarske godine je također razdoblje kad mnogi ljudi vrednuju svoje „novogodišnje odluke“ koje su donijeli prije ulaska u ovu godinu, obećavajući sebi da će ih u novoj godini ispuniti. Ako, analizirajući sebe, zaključe da su u suštini ispunili sve što su sebi zacrtali kao cilj, osjećaju se ispunjeno, sretno pa i ponosno. Ako pritom zaključe da su po tom pitanju podbacili, često nastupa osjećaj krivice, grizodušje, samo zamjeranje i samokritičnost, podsvjesno time umanjujući svoju vrijednost u vlastitim očima.
Vjerujem da svatko od nas ima svoje planove i ciljeve koje na godišnjoj razini namjerava ostvariti, pritom se često ne pitajući je li isto moguće ostvariti unutar jedne kalendarske godine te je li takav vremenski rok za našu dobrobit uopće poželjan. Također, vjerujem da su mnoga proživljena iskustva unutar kalendarske godine na nas ostavila utiske kojih bi se rado riješili što je prije moguće i za koje se pretvaramo da ih nismo ni imali, pritom često zaboravljajući da smo svi mi, u konačnici samo ljudi, sa svojim manama i vrlinama, sa slabostima i jačinama, i da strogošću i nerealno visokim zahtjevima prema sebi, a koja su u pravilu plod naših podsvjesnih uvjerenja, sebi možemo samo naštetiti no ne i pomoći.

Zapitajmo se: jesu li sve te proživljene situacije i ostvareni kontakti s ljudima tijekom godine i naše nošenje sa svim tim bile sukladne našoj božanskog prirodi. Također se zapitajmo: jesu li naše novogodišnje odluke, koje rado donosimo krajem stare i početkom nove godine, vezane također i za nas duhovni napredak, a ne samo za ispunjenje ovozemaljskih ciljeva? Isto tako, ako naše reakcije na razne situacije i susrete u prošloj godini nisu bile najuzorniji primjer božanske prirode, ili ako svoje novogodišnje ciljeve nismo posvetili svom duhovnom rastu, predbacujemo li to i zamjeramo sebi?

Simbolično, a očito i s razlogom, u razdoblju opraštanja od jedne kalendarske godine i ulaska u novu, također obilježavamo i blagdan Božića, koje predstavlja ne samo rođenje Krista na zemlji a time i rađanja Kristovog svjetla u svima nama, nego i nadu u bolje sutra, a kojim dobivamo mir kojim spoznajemo da, uz Boga koji se utjelovio u ljudskom tijelu, nećemo biti izgubljeni te da će u konačnici, ma kako god nam to ne izgledalo možda u ovom trenutku, na kraju sve biti dobro. Stoga, pouzdanjem u Krista kojim je Riječ tijelom postala, pouzdajmo se u sebe i u svoje odluke i ciljeve u novoj godini, opušteno i predano Bogu, bez samokritike, visokih kriterija i zamjeranja sebi, jer takvom strogoćom prema sebi odvajamo se od vlastite božanske biti.

Neka nam nova 2024. godina donese obilje Božjeg blagoslova, duhovnog ispunjenja i spoznaja ljepote u služenju Kristu i ljudima, i neka nam donese samo ono što je u tom vremenskom razdoblju samo najbolje za nas.

Amen.

---

Zajedništvo

Propovijed povodom 2. nedjelje po Bogojavljenju

Danas obilježavamo 2. nedjelju po Bogojavljenju, koja je posvećena zajedništvu.

U današnjem evanđelju imali smo priliku svjedočiti vjeri jednog satnika, koji je, inače formalno privrženog službenoj rimskoj vlasti, također pokazao privrženost i svom slugi koji je bolestan ležao u postelji, a kojeg je ozdravila očita satnikova vjera i pouzdanje u Krista. Također, satnik je uz svoju neupitnu vjeru, pokazao i svoju poniznost, smatrajući da je nedostojan Isusovog posjeta svojoj kući, no bez obzira na to, uzdao se u njegov zagovor, u koji je neupitno vjerovao, i koji je naposlijetku ozdravio njegovog slugu.

Ako bolje promotrimo današnje evanđelje, primijetit ćemo detalj koji možda isprve nije upadljiv, no ključan je za razumijevanje prirode djelovanja u službi vjere u Krista i dobra općenito – u sudionicima opisanima u današnjem evanđelju. Razne osobe koje je satnik poslao da prenesu poruku Isusu, a koji su u datom trenutku imali, kao i svi mi u svakodnevnom životu – izbor: ili prenijeti satnikove poruke Isusu vjerodostojno, i time ispuniti ono što je bilo potrebno te time svrstati svoju ulogu na strani dobra, ili su mogli satnikove poruke prenijeti iskrivljeno ili ih uopće ne prenijeti, te time, izigravši njegovo povjerenje, svrstati sebe na stranu destrukcije i osobnog pada.

Satnik je imao svoju neupitnu vjeru u Krista, i zatraživši svoju pomoć a pritom smatrajući da nije dostojan posjeta Kristovog njegovom domu, je pokazao i svoju skromnost i poniznost. No, dokaz njegove čvrste vjere kao i Kristovog djelovanja u tim trenucima ne bi bio do kraja moguć da nije bilo ostalih sudionika, od raznih starješina i prijatelja čija imena ni ne znamo, a koji su, u zajedništvu, prema Kristu djelovali istovjetno kao i spomenuti ponizni satnik sa svojom čvrstom vjerom. Ozdravljenje satnikovog sluge ne bi bilo moguće bez djelovanja svih „karika u lancu priče“, odnosno bez zajedništva svih sudionika.

Krist nam je prilikom Posljednje večere ostavio u nasljeđe najveći od svih sakramenata – svetu euharistiju. Ostavio nam je trajni sakramentalni biljeg njegovog sjedinjenja s njim, pod prilikom kruha (Tijela Kristova) i vina (Krvi Kristove). Prilikom služenja svake svete mise, mi se danas na istovjetan način, kao i apostoli prije 2000 godina na Posljednjoj večeri, združujemo s Kristom u Jedno, a temeljna odrednica svake misne žrtve je zajedništvo. Bez izraženog zajedništva, bez volje i želje skupine ljudi, bez obzira na njenu veličinu, da slijede Krista i da u svetoj euharistiji budu s njim Jedno, opstojnost kršćanstva ne bi bila moguća. Bez zajedništva ljudi u kojem spremno služe na strani dobra, opstojnost Božjeg plana i nas u njemu ne bi bila moguća. Nitko nije izolirana jedinka u svojoj biti, i samo i isključivo zajedničkim predanim djelovanjem, kojim definiramo zajednički cilj, možemo postići rezultat kojim svijet oko nas činimo boljim mjestom.

Današnje evanđelje se prigodno čita kod svetih misa na nakanu za ozdravljenje, ne samo iz razloga što je u fokusu današnjeg evanđelja ozdravljenje satnikovog sluge, kojeg je isključivo vjera spasila, nego i zajedništvo svih uključenih ljudskih aktera u postizanju zajedničkog cilja. Uzimamo li u svakodnevnom životu u obzir snagu zajedničke molitve i meditacije za postizanje nekog višeg cilja? Imamo li naviku i rutinu provedbu aktivnosti zajedničke molitve usmjerene na ozdravljenje duše i tijela nas i naših bližnjih te svih onih za koje molimo? Ako nemamo takvu naviku, jesmo li spremni zanemariti sve poznate rezultate takvih koordiniranih zajedničkih akcija, a koje su dovele do neobjašnjivih izlječenja na svim razinama?

Svoju vjeru i pouzdanje u Krista često najrevnije pokazujemo u teškim životnim trenucima, kada se ili povlačimo, ili se udružujemo u zajednice koje imaju isti definirani cilj. Stoga, budimo svi zajedno jedno s Kristom, sada i zauvijek.

Amen.