Propovijedi

Dan Slobodne katoličke Crkve 

Napisao: V.P.

14. veljače 2016.

Jučer je bila 100-ta godišnjica  osnutka naše Crkve jer je 13. veljače 1916. u Londonu posvećen James Ingall Wedgwood za prvog našeg biskupa. Tim posvećenjem je  Kristovo aspostolsko nasljeđe preneseno preko biskupa Starokatoličke Crkve  i na našu Crkvu.

Jedno od temeljnih načela naše Crkve je da je narav Božja u čovjeku i da je unutarnje svjetlo u čovjeku neodvojivo od Velikog svjetla Svemira – Boga, pa se zato od vjernika očekuje suradnja sa Božanskom prirodom. Dakle, temelj je suradnja, a ne otkupljenje grijeha, a da bi se ta suradnja mogla postići čovjek se neprestano treba usavršavati i prilagođavati Božanskim zakonima i Božanskom planu. Čim čovjek više uzdigne svoj um i oplemeni svoje srce, suradnja je veća i bolja, a Božanska svijest u čovjeku je sveprisutnija.

Naša Crkva pomaže nam da shvatimo zakone Božje i razumijemo sto se događa nama, oko nas i u svijetu. Pomaže nam da shvatimo svoje porijeklo  i plan Božji za čovjeka i čovječanstvo. Uči nas da živimo optimalno svoj život Sa što manje nevolja i propusta. Uči nas i pomaže nam da se oslobodimo zabluda i grijeha prošlosti, kako da pročistimo i uzdignemo našu svijest. Pomaže nam da razumijemo svoje nevolje i daje  nam nadu i snagu da brišemo svoje suze. Daje nam i smisao života kad nam se čini da je sve besmisleno.

Nevoljama isplaćujemo svoje dugove i izgrađujemo svoj kakrakter. Naša Crkva nas uči da sakupljamo nebeske darove, vrline Božje i da to nebesko blago možemo sakupiti u gustoj materiji gdje vladaju svjetovni  zakoni i svjetovna logika, a naš Gospodin je došao da ne budemo u mraku i ne slijedimo lažni sjaj te ne skupljamo lažne vrednote. Eto, zato je naša Crkva velika iako je mala po broju vjernika.


Prva korizmena nedjelja – preispitivanje samoga sebe

Napisao: V.P.

14. veljače 2016.

Danas obilježavamo 1. korizmenu nedjelju, a za šest nedjelja slaviti ćemo naš najveći kršćanski blagdan –  Uskrs.

U današnjoj kolekti molili smo Gospoda za snagu, da se u ovo korizmeno doba možemo istinski ispitati, kako bi uočili svoje slabosti, mane i nedostatke.

Kao kršćani, kao Kristovi sljedbenici, opredijelili smo se za duhovni rast koji nas vodi našem Uskrsu, ali napuštajući svjetovni način poimanja života, svjetovne sile se trude da nas zadrže u svojoj vlasti u svojim okovima. Bitka je to koja se dugo vodi za povratak u nebesko kraljevstvo. Kako se pobjeđuje u toj bitci mi znamo, jer je naš Gospod kao  Isus Krist u tijelu čovjeka pobijedio te sile, ostao čist i nepokolebljiv u svojoj Svetosti iako je bio izložen najvećim napadima lukavstva i prisile koje su izazivale nezamislive psihičke i fizičke boli i tako postao put preko kojeg se ulazi u nebesko kraljevstvo .

Ali Krist nam je došao i reći da smo nebeski dragulji i da je nebo pravi dom nebeskih dragulja, a sudbina dragulja je da propuštaju i odašilju  Božansko svjetlo kroz svoju srž. Doista, čovjek je kao nebeski dragulj sa 7 ploha .

Duhovan čovjek je brušen i pročišćen dragulj koji se sprema da kroz sebe propusti puno Božanske svjetlosti koje će postati svjetlo u svijetu kad sve plohe kristala budu pročišćene i brušene po Kristovoj mjeri. Ovo je doba za čišćenja i brušenja dragulja,  a korizma je vrijeme kada se pregledavaju plohe na draguljima i uočavaju slabosti na njima. Ako je bilo koja ploha mutna i nepročišćena, svjetlo kroz nju je slabo i mutno, ali znajmo da se samo kroz napor i rad  bruše  i  čiste površine dragulja.  Neka nam težnje budu da naša animalna svojstva zamijenimo višom sviješću.

Brušenje i čišćenje dragulja zahtijeva napore ali zadaje i psihičke patnje,  a često puta i fizičku bol jer nas svjetovne sile ne žele tako lako pustiti iz svojih okova. Duhovnog ili pročišćenog čovjeka ne može pogoditi metak pakosti, zloće, zavisti i mržnje jer on nema više u sebi tih mana. Kako dragulj postaje čišći tako napadi postaju rafiniraniji i žešći. Naše slabosti su uvijek na nišanu, a mi se moramo truditi da te slabosti uočimo i pretvorimo ih u svjetlo.

Trudimo se da misli držimo u okviru ljubavi i dobronamjernosti,  a kad pokušaju izaći iz tih okvira, obuzdajmo ih i korigirajmo. Zahvaljujmo  Gospodu na svemu što imamo. Neka ljutnja bude iza nas, neka strah bude prošlost, jer znajmo –  Krist je uvijek s nama.


Postojanost u služenju

28. srpnja 2019. godine

Dragi vjernici, danas naša Crkva obilježava 6. nedjelju po Trojstvu, koja je posvećena postojanosti u služenju.

Što podrazumijevamo pod služenjem? Kad bolje razmislimo, cjelokupna ljudska djelatnost je prožeta služenjem. Kojom god se aktivnošću bavili, bilo da je riječ o temeljnom poslu, hobiju, ili nekoj drugoj aktivnosti, je vrsta služenja, makar tako ne izgledalo na prvi pogled. Na prvi pogled, rekli bismo da je svrha naših poslovnih angažmana isključivo zarada, od koje namirujemo svoje materijalne potrebe, no to je daleko od istine. Istina je da je u esenciji ljudske vrste izražena potreba za davanjem sebe drugima, za požrtvovnošću, za služenjem u svakom smislu riječi.

Što pokazujemo našom potrebom za služenjem? Pokazujemo svoju božansku prirodu, Boga koji je dio svih nas, Boga koji je u nama. U Bogu smo svi povezani u jednu cjelinu,  a služeći jedni drugima, u svakom smislu riječi, tu božansku povezanost, koja je stvarna, u cijelosti iskustveno spoznajemo u našim zemaljskim životima. Otvaranjem sebe drugima, otvaramo se i prema Bogu, a time i dodatno upoznajemo i spoznajemo sebe – preko drugih. Jer, u konačnici, nijedna osoba, kojoj smo služili ili služimo u bilo kojem svojstvu, se u našim životima nije pojavila slučajno.

U današnjem Evanđelju Gospod Isus Krist je rekao: „Zaista, zaista vam kažem: kad učinite nešto jednome od ove moje najmanje braće, Meni učiniste.“ Zaista, pred Bogom smo svi isti. Razlike u smislu dobi, stupnja obrazovanja, životnih i vjerskih uvjerenja te drugih razlika su samo u ljudskoj percepciji. Istina je da u Bogu, koji je Sve u Svemu, te razlike ne postoje. Postoji samo čovjek, ljudsko biće, koje ima svoju misiju i svrhu, koje ima jednako pravo postojati na materijalnoj razini kao i svaki drugi čovjek. Stoga, kome god služimo, bez obzira na vidljive i nevidljive razlike među pojedincima, pred Bogom je jednako vrijedno, i u Bogu postajemo kompletnije osobe.

U našim svakodnevnim životima često se susrećemo na situacijama kada nemamo volje ni energije biti na usluzi drugima. Izvanjski razlozi za to mogu biti razni, no unutarnji, oni pravi, izvorni, su vezani za nas osobno. U takvim situacijama, kada nismo u potpunosti povezani s drugima, kada u drugima iz naše ljudske perspektive ne uočavamo Božje očitovanje do kraja, uđimo u molitvu i meditaciju te zamolimo Boga za pomoć oko spoznavanja uzroka koji nas koče u vršenju naše esencijalne misije – misije služenja. Neka nam u takvim trenucima bude uzor životni primjer Gospoda našeg Isusa Krista, koji ne samo da je služio čovječanstvu u potpunosti, nego je u svojoj potpunoj predanosti čovjeku dao ono najvrjednije što je imao – svoj zemaljski život. Time je pokazao da služenje u poniznosti i predanosti nedvojbeno rezultira na jedinstveni način: konačnom pobjedom svoje božanske prirode, Boga u sebi, nad nižom prirodom ljudske osobe, koja je vezana isključivo za materijalnu ugodu i prolaznost.

Stoga, dragi vjernici, svakodnevno ustrajmo u svojoj životnoj misiji služenja, uz neizostavnu Božju pomoć. Jer, jedina vrijedna nagrada za našu ustrajnost u služenju je – rast u Bogu.

Amen.


Druga adventska nedjelja

8. prosinca 2019. godine

Danas naša Crkva slavi 2. adventsku nedjelju, koja je posvećena vrlini samozatajnosti ili neposjedovanju želja.

Postoje li ljudi koji nemaju nikakvih želja? Možemo pretpostaviti da postoje, no očigledno je da je takvih ljudi jako malo. Sa sigurnošću možemo reći da je većinom riječ o osobama koje su svoju osobnost dovele do takvog stanja unutarnjeg mira, da žive u potpunosti u trenutku te kao takvi nemaju posebnih stremljenja ni želja, nego svoj život usmjeravaju temeljem događaja u sadašnjem trenutku. No, ipak, možemo reći da većina ljudi život usmjerava temeljem vlastitih želja, bez obzira o čemu se radi.

U današnjem Evanđelju smo čuli sljedeće riječi: „Kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti, a vama koji slušate još će se nadodati. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima.“ Ove riječi nam govore o temelju zakona uzroka i posljedice: Što posiješ, to ćeš i požnjeti.
Određena akcija, kakva god ona bila, uzrokuje i njenu reakciju.

Postoji li poveznica između zakona uzroka i posljedice, koji je opisan u današnjem Evanđelju i naših želja? Naravno da postoji. Naime, iako većina ljudi u svom duhovnom razvoju nije dosegla stadij isključivog življenja u trenutku, u kojem nemaju potrebe za posjedovanjem posebnih želja, to ne znači da ne trebamo imati odgovornost i svjesnost o prirodi želja koje posjedujemo. Želja, kakva god ona bila, predstavlja određeni cilj u životu kojem stremimo. Ako pritom poduzmemo i određenu akciju za ostvarenjem tog cilja, time se povećava mogućnost za ostvarenjem želje. Stoga je bitno obratiti pozornost na prirodu vlastite želje – ima li ona ulogu čimbenika rasta u našem životu, ili degradacije i pada.

Kako razlučiti poželjne od nepoželjnih želja, odnosno želje koje su izgradnja za naše biće od onih koje nas sputavaju, degradiraju kao osobu? Odgovor se, među ostalim krije u riječima sv. Pavla u današnjoj poslanici, u kojoj je među ostalim rečeno da nitko nikome ne vraća zlo za zlo, nego da uvijek idemo za dobrim, i među sobom i prema drugima. Zaista, pri kreiranju vlastitih želja, ako ih već imamo, vodilja neka bude pravilo da drugome ne činimo ono što ne bismo da drugi čini nama.

U svakom trenutku, kod svih aktivnosti, pa i kod stvaranja vlastitih želja te pripadajućih ciljeva, neka nam vodilja bude Bog u nama, molitva i meditacija te razmatranje naših postupaka koje planiramo napraviti, da što je više moguće spoznamo pravu prirodu naših želja, planova, ciljeva, u svrhu njihove sinkronizacije s Božjim zakonima, s Bogom u nama, imajući uvijek na umu Kristovo vodstvo na svakom našem koraku.

Amen


Bezgrešno začeće BDM

8. prosinca 2019. godine

Danas naša crkva slavi blagdan Bezgrešnog začeća BDM. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

Obzirom da Slobodna katolička Crkva nema dogmi, današnji blagdan ne gledamo na dogmatski način, no uzevši u obzir svjesnost Crkve kroz povijest o Marijinom ispunjenju Božjom milošću, kao takav je
prihvaćen.

U duhu slobodnog katolicizma, na koncept bezgrešnog začeća Marijinog možemo gledati kao na njen stupanj spoznaje, svjesnosti, koji je bio na razini trenutno nedokučivoj većini populacije, a koji je bio potreban za ulogu koja joj je bila dodijeljena ne samo kao majci Gospodina Isusa Krista i popratnim događanjima, nego i njenoj ulozi danas prema nama kao čovječanstvu i cjelokupnoj stvarnosti, iz duhovne perspektive.

Ovaj blagdan nas ujedno podsjeća na Marijinu ulogu, ne samo kao Isusove majke i svega što je vezano za Gospodinov život na Zemlji, nego i na njenu ulogu u našim životima, danas i inače. Njena ispunjenost Božjom milošću i marijanska pobožnost koju u našoj crkvi prakticiramo, nam daje za pravo da Majku Mariju, zbog svoje uzvišene uloge koju ima, zaista smatramo svojom nebeskom Majkom. Kad osjetimo potrebu, obratimo joj se puni poštovanja u vlastitim molitvama i meditacijama, jer kao i svaka majka koja u potpunosti živi svoje poslanje, majka Marija je spremna nam uvijek biti podrška i pokretač, u našem rastu u Bogu.

Amen


Na pragu novog tisućljeća

Propovijed na Božić 1999. godine

Napisao: V. P.

Sad je doba velike snage, radosti i nade. Sad je doba kad je Nebo tako blizu Zemlji da preda Božji blagoslov mira, ljubavi i poticaja za novi život.

Svjetlo Neba raspršilo je tamu na Zemlji, a ljudima donijelo nadu i istinu. Knez Mira ušao je u naša srca. Riječ Božja ušla je u nas da nas poduči i izbavi iz Zemlje sjena i smrti, da gradimo svoju budućnost, svoj život, na uputstvima Graditelja Svjetla, na Evanđelju, na zakoniku novog doba.

Čovjek je kao kuća. Kuća sazidana od vrlina, od kvalitetne građe, utemeljena na temeljima Božjim, sigurna je i stabilna u svim nedaćama i život takvom čovjeku, ma kako bio težak, podnošljiv je, jer nije bez nade, nije bez cilja.

Kad dođu oblaci, vjeruje i dalje u Sunce. Kada mu sve uzimaju, ne uzimaju mu nadu i vjeru, jer zna da se iza svega krije Ljubav, koja želi da se uveća.

Gospod od nas očekuje da na takvim temeljima pravimo planove za svoju budućnost u novoj godini i živimo u nadi vječnog života.

Zato uđimo u novu godinu s mirom i tišinom u srcu, ne plašeći se ničega, jer znamo da je sva dobrota Svijeta u nama i sa nama.


Preobraženje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Preobraženja Gospodinovog, koji se u Slobodnoj katoličkoj Crkvi obilježava 25. siječnja

Na veliki blagdan Preobraženja ili Prosvjetljenja slavimo jednu veliku pobjedu čovjeka u materiji u kojoj ego dolazi u prisniji odnos s dušom, a duša s Ocem, s Božanskom Monadom, Božanskom Prisutnošću.

Kada su fizičko, emocionalno i umno tijelo pročišćeni, a uz kauzalno popunjeni vrlinama, kada su Božansko atributi u čovjeku (ljubav, mudrost i snaga) uravnoteženi, približili smo se tom velikom trenutku – inicijaciji Preobraženja.

U toj inicijaciji Bog je preobrazio čovjeka. Duhovno Trojstvo preobražava cjelokupnu ličnost čovjeka. Fizičko, emocionalno i umno tijelo preplavljeno je velikom svjetlošću i energijom. Centri Božjeg izražaja u čovjeku snažno pulsiraju i istovremeno ispuštaju u auru obojene prstenove, Božanske zrake čistoće, slobode, mira, ljubavi, snage spoznaje i mudrosti. Čitali smo u današnjem Evanđelju: Lice mu zasja kao Sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlo. Inicijant je pun snage i ljepote, slika i prilika Božja i zato inicijant preobraženja dobiva naziv SIN BOŽJI.

Tom Inicijacijom je izgrađena veza između mozga i apstraktnog uma. Svjetlost pritječe iz intuitivne i atmičke razine u astralno i umno tijelo, pa inicijant biva prosvjetljen, jer dobiva čisto znanje i ima uvid u plan Hijerarhije, zbog čega se ova inicijacija naziva i Prosvjetljenje.

Preobraženje našeg Gospodina dogodilo se noću na brdu Tabor pred Njegovim omiljenim učenicima. Poveo ih je da bi ojačali u vjeri i samopouzdanju. U kojoj mjeri su bili oduševljeni onim što su vidjeli, govori nam današnja Poslanica: Sami smo vidjeli Njegovu slavu, jer on primi od Boga Oca čast i slavu, kad k Njemu dođe ovaj glas: OVO JE SIN MOJ LJUBLJENI KOJI MI JE PO VOLJI. NJEGA SLUŠAJTE. 

Kristova Crkva i ova naša kapelica pripremaju nas za taj događaj. Nauk našeg Gospodina upute su preko kojih se mijenjamo iz djece Božje u sinove Božje, iz svjetovnih bića u duhovna bića. Put je to u kojem tamu pretvaramo u Svjetlo. Na tom putu iz života sve više izbacujemo svjetovan način razmišljanja te se opredjeljujemo za život u kojem ćemo težiti da naš um bude ispunjen Kristovom svjesnošću, a naše srce da bude ispunjeno željama Duha Svetoga.

Danas smo u koletki molili Gospodina za vrlinu strpljivosti. Strpljivost je jedna od najteže sticanih vrlina i zato obično dolazi na kraju. To je vrlina koja se uči kroz velike napore i traži od nas da ustrajemo i pored svih nevolja do kraja. Riječ je o vrlini koja će svojom ljepotom popuniti mjesto u kauzalnom tijelu, kada iz našeg života nestanu ljutnje i tako nas približiti Preobraženju.


Šezdesetnica – dvije nedjelje pred korizmu

Danas, na Šezdesetnicu, zazivamo Duha Svetog kao posvetitielja, te ga molimo da posveti i usmjeri naš um i srce prema poštivanju Božjih zapovijedi.

Imperativ našeg života je poštovati Božje zapovijedi i živjeti u skladu s njima, a glavne Božje zapovijedi su vezane uz ljubav: ljubiti Boga, ljubiti bližnjeg.

No, mlada ljudska duša, čija svijest još nije razvijena, nema još razvijenu ni ljubav. Boga se boji, ali Ga ne ljubi, a bližnji su samo najbliži oko njega. Kako se svijest čovjeka uzdiže, tako se i ljubav širi, pa stoga kažemo: voljeti Boga svim srcem znači postići svjesnost Krista. Voljeti Boga svom dušom znači postići svjesnost njegove duše, a voljeti Boga svim umom svojim znači postići Božju svjesnost.

Kad jednom visoko uzdignemo svoju svjesnost, tek tada ćemo vidjeti svu ljepotu i savršenstvo svega što nas okružuje, pa je jedino tada moguće da Boga volimo svim svojim bićem.

Osim zapovijedi, Bog nam je dao i slobodnu volju. Idući putem slobodne volje, dok je ljubav još bila mala, a srce prepuno želja i požuda, čovjek je odlutao s puta pravednosti. Poštujući slobodnu volju, Bog je dozvolio da uđemo u tamu, no ta tama – ma kako tamna bila – nestat će kad u čovjeku proklija nebesko sjeme, kad se u čovjeku rodi ljubav, kada čovjek u drugom čovjeku prepozna svojeg bližnjeg. Zato danas zazivamo i molimo Duha Svetog da vidimo u toj tami ono što naše zemaljske oči još ne mogu vidjeti, i da dopremo do Božanskih visina gdje naš zemaljski um ne može doprijeti, kako bismo prihvatili i razumjeli zakone Božje umom i srcem.


Pedesetnica – nedjelja pred korizmu

U današnjoj kolekti molili smo Duha Svetoga da prelije u naša srca dar ljubavi. To je doista najveći dar, jer gdje je ljubav, tu je i Bog. Ljubav ima bezbroj lica i pojavljuje se u bezbroj situacija. Unatoč tome, dolazi samo od Jednog Jedinog koji je u svim licima i koji se pojavljuje kao blagoslov, pomoć i podrška u bezbroj situacija. Kad ljubav dolazi s visina, ona je sveobuhvatna, sveprožimajuća, sveljubeća, sveblagoslivljajuća. Kad prolazi kroz našu osobnost biva obojena i usmjerena prema nekomu ili nečemu. Zato nečisto srce može i ljubav zloupotrijebiti, pa od sveljubeće može u sebičnoj osobi postati samosebeljubeća.

U današnjem Evanđelju vidjeli smo kako je Gospodin dao punu dnevnicu onima koji su radili samo jedan sat. Doista, ljubav želi obradovati, uzdići, pomoći. Gospodin je bio milosrdan i nije učinio nepravdu, jer pravda je u službi dobra.


Put razumijevanja

Propovijed povodom treće korizmene nedjelje

Kad se svjesno prepustimo duhovnom razvoju, slijedeći našeg Gospoda Krista, svakodnevno preispitujemo i popravljamo svoj karakter. Trudimo se da svaki dan postajemo sve bliži Bogu. U tom smislu, ovog tjedna posvećujemo našu pažnju razumijevanju.

Kada bi sve razumjeli, svima bi oprostili. U ovo doba nesklada, nesporazuma i ratova važno je razumjeti druge, jer razumjeti druge znači razriješiti nesklad, napetosti – znači oprostiti.

Razumjeti trebamo naše najbliže, ali i nama najdalje te naše neprijatelje. Ako se potrudimo s ljubavlju zaviriti u ljudsko srce, ako nam, kako kaže današnja kolekta, Bog udijeli milost, vidjet ćemo da i našu braću muče napasti koje i nas muče, ili su mučile. Razumjeti i oprostiti, Božanske su kvalitete. Ljubav sve razumije i sve oprašta. Opraštati drugima znači dati oprost sebi i drugima dati priliku da se poprave. Da nam Gospod nije toliko puta oprostio, bismo li imali ikakvu priliku za popravak?

U današnjem Evanđelju smo čuli kako je naš Gospod spasio preljubnicu od kamenovanja i pružio joj priliku da više ne griješi. Naš Gospod naveo je one koji su osuđivali i htjeli kamenovati ženu da pogledaju u svoje srce, jesu li bezgrešni.

Svo zlo proistječe iz neznanja i nerazumijevanja. Bez znanja, vjera je prazna, isprazna. Rastom u ljubavi i razumijevanju, naše oči bit će sve spremnije vidjeti istinu, razumjeti, blagoslivljati i opraštati, kako je to učinio naš Gospod Krist. Tuđe suze teći će iz naših očiju, a u svakom čovjeku prepoznat ćemo svoga brata i Krista. Krist je u svakom čovjeku, pa makar bio i grešnik. Uz rast ljubavi i razumijevanja sve više ćemo vidjeti Boga u svakom i u Jednom.


Cvjetnica

Izvadak iz propovijedi povodom Cvjetnice – nedjelje prije Uskrsa

Naš Gospodin ušao je u stari Jeruzalem, simbol starih zakona i tvrđavu krutih zakona. Donio je u Jeruzalem samo jednu zapovijed: Ljubi! Ljubi Boga Oca, svog bližnjeg, svog neprijatelja. 

Ljubav je postavio kao temelj i najviši kriterij ponašanja, iznad običaja i zakona. Poručio je da čak i subotom i blagdanom možeš pomagati, jer pomoć bližnjemu je najveća svetinja. S grješnikom i carinikom možeš sjesti i razgovarati, a grješnicima možeš i trebaš opraštati. Prezrene i odbačene prigrlio je, bolesne je liječio, jer ljubav može sve, jer ljubav je Bog i tko ima ljubavi sin je Božji, a naš Gospodin Krist je najviši Sin Božji.

U stari Jeruzalem unio je naš Gospodin duh novog života. Došao je da probudi ljude, dao je upute, Riječ Božju, kako da se preobrazimo i uzdignemo svoju svijest, kako da postanemo ljudi koji mogu potrgati lance koji nas svojim grijehom vežu za Zemlju, i postanemo slobodni, bezgrješni, kristoliki ljudi, nebeski ljudi. Ključ te transformacije su ljubav, milosrđe i služenje.  


Veliki četvrtak – ustanovljenje svete euharistije

U četvrtak, na posljednjoj večeri, naš Gospod Krist održao je prvu misu i tako ustanovio sakrament svete euharistije. U svetoj euharistiji Boga se časti, anđele razveseljuje, crkvu sazidava, živima se pomaže, mrtvima se pribavlja mir i spokoj a svećenici i vjernici dio su tog dobra.

U najsvetijem sakramentu, u kruh i vino unio je svoju bit, svoju suštinu, svoju ljepotu, svoja svojstva. Božanska svojstva sišla su za nas u materiju. Taj plemeniti dar namijenio je Učitelj svijeta svom stadu za okrepu duše i tijela.

“Dođite svi k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, riječi su Kristove. Doista, to je pravo jelo i pravo piće koje je nebeska hrana, nakon čijeg uzimanja postajemo zdraviji i svjetliji u duši i tijelu, a time smo napravili jedan korak bliže vječnom životu, Kraljevstvu Nebeskom, cilju svih naših života. Ne zaboravimo; svetac dolazi k nama u svetom sakramentu da nam pomogne, da nas nahrani. Zato ponizno s vjerom i čista srca priđimo izvoru miline, jer Gospod izlijeva svoj blagoslov tamo gdje nađe posude prazne.

Dok smo zatočeni u ovom grubom tijelu, sveti sakramenti su nam velika utjeha i pomoć. Zato zahvalimo našem Gospodu, našem Učitelju na svim svetim sakramentima, a posebno na ovom, najsvetijem sakramentu – Tijelu i Krvi Kristovoj.


Uskrs

Uskrsna poruka pok. predsjedavajućeg nadbiskupa SKC Grahama Walea

Opet zajedno, uzduž Zemlje, preko mora i kontinenata dionici smo temeljnih principa naše vjere. Zajedno smo na predivnoj proslavi Velikog četvrtka, zajedno klečimo u štovanju Križa, u trenutku najdublje tame, kad svjetlo nije tu i cijelo stvaralaštvo je zaustavljeno.

Zajedno smo puni strahopoštovanja kada je svjetlo ponovno s nama, obavijeno kroz svoje Trojstvo. Zajedno dijelimo ljepotu trenutka kad je upaljena uskrsna svijeća, i čujemo: neka se ponovno raduje cijela Zemlja, obasjana s blistavim zrakama, neka svatko osjeti da je nestalo tame u svijetu.

Zajedno smo na uskrsno jutro i pozdravljamo jedni druge sa riječima: “KRIST JE USKRSNUO – ON JE DOISTA USKRSNUO”. Prepustimo se radosti trenutka.

Sudjelujemo u uzdižućim osjećajima našeg najunutarnjijeg bića. Prepoznajmo trenutak kada prava istina od ovih prastarih riječi zavibrira u našem srcu: “ŽRTVOVAO JE SEBE KAO ŽRTVENO JANJE OD SAMOG POČETKA SVIJETA, UISTINU UMIRUĆI, DA BI MI MOGLI ŽIVJETI”.

Jačajmo jedni druge kako mi to znamo, s našim vlastitim osjećajem služenja. Spoznajmo da kvaliteta nekog dara ne ovisi o davatelju, nego što primatelj čini s darom.

Svatko od nas je primatelj Njegovih, Gospodinovih darova. Molim se da budemo tako mudri, da koristimo Gospodinove darove u Njegovoj službi, u svrhu ispunjenja svih Njegovih zamisli.

Nemojmo također zaboraviti da je Crkva također njegov dar. Zato prihvatimo s hvalom taj prekrasan dar, tako milostivo dobiven, i sa tom spoznajom ponovno probudimo i uspostavimo naš vlastiti osjećaj predanosti i služenja našem zajedničkom radu u Njegovoj službi.

Na kraju želim vama, vašoj obitelji i svim vašim dragima radostan i blagoslovljen Uskrs.

KRIST JE USKRSNUO!


Prisutnost Krista

Propovijed povodom 4. uskrsne nedjelje

U današnjoj kolekti smo čuli: “Krist je uskrsnuo od mrtvih i u beskonačnoj slavi sjaji na svoj puk i svoju crkvu.” Doista, naš nas Gospodin vodi preko svoje Crkve, nadahnjuje, daje nam kruh života, uzdiže nas duhovno, uzdiže naš život. Zato nam je Krist ostavio sebe u svetoj euharistiji na svetoj misi kako bismo mogli primiti punu Kristovu prisutnost, primiti Njegovo vodstvo, ljubav i mir. Krist postaje sve prisutniji u nama, a život je sve bliži Bogu. Živi smo onoliko koliko je Krist prisutan u nama, koliko smo postali kristoliki.

S Božićem dolazi do buđenja u čovjeku. Božić nas uči da u nama treba prevladati duhovnost nad svjetovnošću, da bi se u nama mogao roditi Kristov princip, da bi se moglo roditi nebesko tijelo (tz. Kristovo ili budičko tijelo) koje će uzdići čovjekov život u nebeske visine, u višu svijest gdje vladaju ljubav i mudrost. Zato sv. Ivan u današnjoj poslanici kaže: “Tko ima Sina Božjega, ima život.” Pravi život ima onaj koji može uzdići svoju svijest na tu razinu. Krist je došao da bismo mogli imati puniji, obilniji život, i zato je doista istina kada kažemo: koliko se On manifestira u nama, toliko imamo života u sebi.

Uskrs nas podučava da duhovnim rastom neprestano uskrsavamo u viši, puniji i svjesniji život, i tako postajemo pravi ljudi, da bismo, kada jednom za to dođe vrijeme, postali sinovi Božji.

Eto tako se po Božiću, u hladnoći svijeta, a u toplini srca, u središtu našeg bića, rodila ideja, klica novog života, a sada po Uskrsu, u toplini svijeta, uzašao je i uzdignuo se taj novi život. List je pozelenio, cvijet je zamirisao, sva priroda obukla se u novo ruho za novi životni val, a čovjek je zasvijetlio u novom sjaju u kojem je život sve uzvišeniji, a Bog sve prisutniji.

Amen


Put do Krista

Propovijed povodom 5. uskrsne nedjelje

Zamolili smo Krista, našeg Gospodina i Učitelja, da nas podigne do pravog znanja koje će nas dovesti k Njemu. Kroz ovu prvu polovinu godine pokazuje nam se put kroz koji je prošao naš Gospodin Isus Krist, a kojim ćemo i mi jednom proći. Sveto Pismo nam iznosi mnoge primjere i pouke kao trebamo živjeti i koje vrline trebamo razviti na tom putu.

Krist nije napustio svoj narod. Poslije uskrsnuća se pojavljivao među svojim učenicima da ih tako što više poduči i pomogne u onome što im je namjenio. Ali On nije samo tih dana bio s njima. On je još uvijek s nama i još uvijek nadahnjuje svoju Crkvu. On je Učitelj kako anđela, tako i ljudi.

Uskrs je veličanstvena stvarnost za svakoga od nas upravo onako kako je bio i za Njega. Naš Učitelj nam jasno poručuje: “Djela koja sam ja činio, i vi ćete činiti.” Uskrs simbolizira četvrtu posvetu, ali to još nije kraj našeg ljudskog razvoja. Pred nama je još Spasovo (Uzašašće) i Duhovi. Potrebna nam je vjera i strpljenje na tom putu. Pravo znanje je da smo mi duhovna, božanska bića i da u sebi nosimo božansku iskru koja će se jednom kada se potpuno razvijemo na svim planovima postojanja, svjesno vratiti Bogu.

Put je veličanstven i ne možemo si predočiti sa svojom sadašnjom sviješću njegove etape. Isus Krist nam svojim uskrsnućem i kasnijem uzašašćem pokazuje da je to moguće.

Svi smo mi na raznim stepenicama na putu k Bogu. Zato budimo u miru sa svima i pošaljimo im blagoslov, jer kako se kaže u našoj liturgiji: “Savršena pravednost vlada svijetom, i svi će se njegovi sinovi vratiti do nogu Njegovih, kako god daleko zabludili.” Otpustimo sve naše brige i radosno idimo prema Bogu. On nas nikada ne zaboravlja. Budimo uvijek spremni činiti dobro i sve što radimo, radimo za Krista, za ljubav Božju, a Božji Plan je evolucija kroz koju se svi mi uzdižemo i produhovljujemo. Izvršimo svoju dužnost zbog koje nas je Bog poslao u ovu inkarnaciju, a to znači služiti, ljubiti i pomagati svuda.

Amen


Uzašašće kao posvećenje

S blagdanom Uzašašća gasimo uskrsnu svijeću. Taj blagdan simbolizira ono najviše što čovjek može postići: konačnu pobjedu, kad Krist zauvijek zauzme svoje mjesto na desnoj strani svog Oca, odakle još više radi na duhovnom napretku i razvoju svih nas.

Uzašašće ima veliku važnost, jer zajedno s blagdanom Duhova daje nam veliko posvećenje. Na tom stupnju čovjek se uzdiže od Zemlje k Nebu i po prvi puta stupa izvan običnog čovječanstva. S ovom posvetom čovjek postiže sjedinjenje s aspektom treće osobe, s Duhom Svetim.

Naša Crkva drži otvorenu stazu očišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja pomoću koje čovjek može doživjeti svoje vlastito božanstvo i naći Svjetlo u samome sebi. Riječi Kristove i danas se ispunjavaju: “Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.”

Amen


Duh Sveti – posvetitelj čovjekove duše

Propovijed povodom blagdana Duhova

Danas slavimo veliki kršćanski blagdan Duhove, u čast Boga Duha Svetoga – posvetitelja čovjekove duše.

Primjer djelovanja Duha Svetoga je današnje Evanđelje koje opisuje čudo vatrenih jezika, kada su apostoli progovorili drugima tuđim jezikom. Razlog tome su darovi Duha Svetoga, koje daje svakome prema njihovim sposobnostima da se njima koriste.

Općenito se smatra da su Duhovi samo spomen na silazak Duha Svetoga na apostole, deset dana poslije uzašašća našeg Gospoda na nebo, no Duhovi i Spasovo (Uzašašće) imaju još jedno drugo značenje, a to je posveta na stupanj adepta (aseke). Kod ove pete velike posvete, čovjek se uzdiže od Zemlje k Nebu i prvi puta stupa izvan običnog čovječanstva. Smatra se da sa petom posvetom on postiže sjedinjenje sa aspektom treće osobe velikog sunčanog Logosa. Zauzima mjesto u općinstvu svetih odakle može još više raditi na duhovnom razvoju svih nas. Peta posveta je cilj cijelog čovječanstva u lancu svjetova. Nakon te posvete postajemo adepti ili majstori mudrosti. Izašli smo iz ljudskog u nadljudsko carstvo, odakle nastavljamo svoj razvoj u nadfizičkim planovima, no za ljude kao takve, kraj razvoja je velika peta posveta.

Današnji blagdan shvatimo kao slavlje sjedinjenja Boga i čovjeka, silaska Duha Svetoga i prelijevanje duhovne snage na svijet, što slijedi iz ovog sjedinjenja. To je veličanstveni misterij koji još ne možemo u potpunosti shvatiti.

Danas je crkveno ruho crvene boje. Riječ je o boji vatre – simbolu Duha Svetoga koji se spustio na apostole. Ta vatra se opisuje kao Dah Božji i Vatra Ljubavi. Ona posjeduje smjelost, srčanost i snagu. Prvobitni naziv za Duha Svetoga je “parakletos”, što znači osmjeliti, ohrabriti.

Čuli smo u današnjem Evanđelju da nam je Krist ostavio branitelja, Duha Svetoga. On boravi uvijek u našem srcu kao postojani poticatelj u pravcu svega onoga što je dobro, koji je pripravan da nas ojača i osokoli, kad pozovemo njegovu prikrivenu (latentnu) snagu.

Duh Sveti je onaj kojeg kojeg dozivamo kod sakramenta potvrde i zaređenja. Kroz Njega dolazi sav blagoslov i posvećujuća snaga, bilo kod posvete crkve, blagoslovljene vode ili skupa vjernika. Mi to prizivamo i kod ozdravljivanja.

Duh Sveti je prvo s čime se čovjek može sjediniti kada se uzdigne i želi biti nešto više od običnog čovjeka. Mi Ga posebno častimo sedam tjedana u crkvenoj godini, iskazujući mu posebnu čast. Slavimo ga danas na blagdan Duhova, nedjelju prije adventa, dvije nedjelje poslije blagdana Trojstva (sedma i četrnaesta nedjelja).

Ulazimo u razdoblje kršćanstva kada se sve više obraća pažnja na Boga Duha Svetoga. U srednjem vijeku Bog se najviše štovao kao Bog Sin, a prije toga kao Bog Otac, a u budućnosti će biti važno štovanje kao Boga Duha Svetoga, te će kršćanstvo biti obojeno bojom stvaralačke aktivnosti Boga Duha Svetoga. Danas se već nalazimo u razdoblju kad se prelijevaju snage duhovne inspiracije – nadahnuća na svijet, da se svijetu pomogne probuditi duhovno i shvatiti što je Bog namijenio svom čovječanstvu.

Na kraju se zahvalimo Bogu Duhu Svetome. Neka bude stalno uz nas dajući nam snagu, nadahnuće, inspiraciju i srčanost na našem putu.

Amen


Presveto Trojstvo

Propovijed povodom blagdana Trojstva

Danas slavimo Sveto Trojstvo. Slavimo jednog Boga, kroz Njegova tri aspekta (oblika). Sve što kažemo o Bogu, ograničenje je onoga koji je neograničen.

I kad nije bilo ništa, bio je samo Bog. I kad je stvoreno sve, nema ništa izvan Boga. Kada Bog na visini izražava svoju volju, stvara i planira, zovemo ga Ocem. Kada Bog stvara oblike i u oblicima stvara i održava život, zovemo ga Sinom.  Kada Bog svojom snagom i aktivnošću pokreće sve, i kada stvara atome, materiju, razine i podrazine, zovemo ga Duhom Svetim.

U neizmjernom sjaju nalazi se Gospodin našeg Sunčevog sustava, sunčani Logos, ili naš Bog. On se izražava preko sedam velikih duhova pred prijestoljem Božjim. To su centri snaga i života preko kojih struji neiscrpan život sa različitim karakteristikama.

Sve što je u Sunčevom sustavu stvoreno, opstoji i živi u Njemu. Zato od Njega ne može biti ništa skriveno, ni misli ni djela – i sve predstavlja jedinstveni Božji organizam.

Kada se sunčani Logos, naš Bog manifestira, to čini kroz svoja tri aspekta, kroz Trojstvo: Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti, jednako vječni, jednaki i svemogući. Tako voljom i snagom Oca, mudrošću Sina, i inteligencijom i aktivnošću Duha Svetoga, Logos se manifestira, stvara i izražava u materiji kao Trojstvo. Ipak, naš Bog je jedan, jedinstven, nedjeljiv.

Odraz božanskog Trojstva prisutan je i u svakom čovjeku i slavimo ga kao Kristov plamen u našem srcu, kao mudrost, ljubav i snagu. Slava i hvala Svetom Trojstvu. Slava i hvala Bogu Ocu, Bogu Sinu i Duhu Svetome. Slava i hvala Bogu prisutnom u čovjeku kroz trostruki Kristov plamen u našim srcima.

Amen


Tijelovo

Propovijed povodom blagdana Tijelova

Prvi četvrtak iza blagdana Sv. Trojstva određen je za proslavu sakramenta svete euharistije. Kao što znamo, sakrament svete euharistije ustanovljen je na Veliki četvrtak, no tada smo više orijentirani na doživljenju evanđeoske drame, koja kulminira Kristovim raspećem i poslije uskrsnućem. Da bi dostojnije obilježili i proslavili blagdan ustanovljenja svete euharistije, određen je dan u sredini crkvene godine.

Od tjelovskog četvrtka i idućih 7, odnosno 10 dana, čita se kolekta za Tijelovo, kojom se prisjećamo stalne Kristove prisutnosti i ljubavi, koju nam je ostavio u sakramentu. Molimo Gospodina za čistoću srca pred Njegovim očima, i da naš život bude posvećen Njegovoj službi.

Blagdan Tijelovo posebno se slavi i uzdignut je na višu razinu u 13. stoljeću, kad je papa Urban IV. povjerio Svetom Tomi Akvinskom sastavljanje posebne službe za misu na Tijelovo, a krajem istog stoljeća počela se uvoditi procesija sa Presvetim Sakramentom.

U Slobodnoj katoličkoj Crkvi se ovaj blagdan slavi s najvećim počastima i sa štovanjem, a gdje je to moguće i sa procesijom. Danas izričemo svoju zahvalnost Gospodu Kristu, što nas je obdario ovim čudesnim sredstvima milosti.

Za vrijeme pretvorbe, kruh (hostija) preko svećenika postaje zbiljsko Tijelo Kristovo. Svećenik blagoslivljajući hostiju, uspostavlja kanal sa svijetom jedinstva, gdje ne postoji odijeljenost. Božanski život zabljesne kroz napravljen kanal i nastaje čudo: kruh se pretvara u Tijelo Gospodnje. Život Božji, život Kristov, izravno proteče kroz hostiju, koja zasja nadzemaljskim sjajem, donoseći nam snagu, točnost, ritam. Nakon blagoslova vina, vino zasja živom vatrom, koja budi u nama vatrenu predanost.

Oba učinka su potrebna, i nema ničeg dobrog što ne bi bilo još više potaknuto stvorenim vibracijama, niti zla koje ne bi bilo uklonjeno ili ublaženo. Kod svete pričesti hostija simbolizira Kristovi savršenu prirodu, a vino Kristov život. Sudjelujući u svetoj pričesti, postajemo njegov rod, i jedno s Kristom.

Sad se još jednom zahvalimo našem Gospodu što nam je ostavio ovaj prekrasni sakrament, kao najsnažnije sredstvo u našem razvoju i putu prema Njemu.

Amen


Bog kao ljubav

Propovijed povodom 4. nedjelje po Trojstvu

Bog je ljubav, a kroz ljubav se izražava, stvara, održava i harmonizira ovaj svijet. Svako Njegovo djelo, svaki atom, prožet je ljubavlju. Zbog ljubavi poslao je i svoj ljubljenog Sina na Zemlju da bude uzor ljubavi, kako bi se ljudi kroz ljubav razvijali, da bi na kraju svog puta i sami postali ljubav, što je cilj evolucije.

U današnjem evanđelju svijet je prikazan kao vinograd, a Bog kao gospodar tog vinograda. U tom vinogradu je Krist, Sin Božji, u prispodobi prikazan kao trs, a ljudi kao loza. Gospodar je stvorio vinograd za sebe, da se u njemu On ogleda. Gospodar je u svemu: u lozi, u trsu, u zemlju, u toplini, u zraku, u zakonu reda, u svrhu lijepog i skladnog razvoja loze, da bi donijela plodove. Loza se preko toga hrani i poji te time spoznaje što je volja Gospodinova.

Ljubav je ono što povezuje lozu s trsom, a trs s Gospodarom. Ljubav je ono što sve povezuje u cjelinu. Gospodar je dao sve, a trs je preko sebe lozi sve prinio, da bi loza u svojoj radosti donijela Gospodaru plodove, grozdove ljubavi. No kad loza zaboravi zakon života i želi sama sebe uzdići i biti sama sebi cilj zabravljajući svoj trs, svoje korijenje, svoje porijeklo, sokovi života do loze počinju sve manje teći i ona postaje jalova, bez pravog života, podivljala. No ipak, znali mi to ili ne, obrađuje se trs u Gospodarovom vinogradu i štuje sve više i više, a gdje se trs štuje, loza će jednom i plodove donijeti.


Bog kao vladar anđela

Propovijed povodom 3. nedjelje po Trojstvu

Danas slavimo treću nedjelju po Trojstvu, a vodeća misao tjedna je Bog kao vladar anđela.

U mnogim prilikama u Svetom pismu anđeli su dolazili kao glasnici i poslanici čovječanstvu. Arkanđeo Gabrijel ukazao se Zahariji kada je obavljao svećeničku dužnost u hramu. On je navijestio Mariji začeće Isusa. Arkanđeo Rafael javio se Tobiji rekavši mu da je došao ozdraviti njega i snahu, jer on je Rafael, jedan od sedam svetih anđela koji prikazuju molitve svetaca i slobodno se kreću pred slavom svevišnjeg.

Postoji devet redova anđela, od kojih sedam pripada našem Sunčevom sustavu, a dva su kozmička te oni prolaze preko granica našeg Sunčevog sustava. Ovih sedam obično se nazivaju sedam planetarnih duhova (pred prijestoljem) ili sedam buktinja pred prijestoljem Božjim. Oni posjeduju svu božansku misao ili prvobitnu sliku svega što snuje i određuje. Zato sveti Toma kaže “da je Bog prvu uzrok svega, a oni, njegovi anđeli, drugi.” Ovih sedam duhova pred prijestoljem Božjim Njegovi su centri, Njegove karakteristike i Njegovi aspekti. Svaki od ovih anđela je na čelu jedne velike hijerarhije koja se spušta sve niže i niže, dok ne dobijemo jednog predstavnika ovdje dolje, koji je otprilike na visini naše evolucije, da nam pomogne i preda Božje zamisli koje mi onda provodimo u djelo.

Stoga je na nama da se već sad, ovdje, pripremimo kako bismo mogli razumjeti svete anđele i prihvatiti njihovu pomoć. Možemo sebe učiniti provodnicama za Njihov nesebični rad, a svoj život podesiti tako da oni u čistoći, smjernosti i svetosti mogu djelovati kroz nas na sve veću slavu Božju.

I danas postoje mnogi koji mogu vidjeti anđele i promatrati ih u njihovom radu kod svete mise, kako s divnom lakoćom upravljaju snagama nastalim iz naše ljubavi i pobožnosti, pa iz toga grade hram u višim svjetovima, da bi onda kroz njega zračili ogromnu snagu na posvećenje kruha i vina.

Divno je gledati vještinu i ljepotu s kojom oni to rade. Mnogi ih ne vide, ali ima onih koji ih mogu osjetiti. Oni osjećaju dolazak apostolskih anđela kod Prefacije (predslavlja – zaziva anđela) kad odgovaraju tj. kad se odazivaju na poziv svećenika. Čim se spomene ime nekog nebeskog reda anđela (anđeli, arkanđeli, prijestolja, gospodstva, kneževstva, kreposti, snage, kerubini, serafini), jedan veliki anđeo koji predstavlja taj red, spusti se u veličanstvenosti, praćem sa svojom povorkom anđela. Aura tog velikog anđela kao i aure njegovih pratitelja obojane su bojom tog reda ili zrake koju on zastupa, dok cijela skupina anđela plamti i stoji u nježnoj višebojnoj vatri. Kaže se da je sjaj tih zračećih formi neopisiv.

Njihov mir, ljupka lica dotaknuta uvijek nadzemaljskom ljepotom, njihove zvjezdane oči osvjetljene slavom, njihov ponosni zanos i snaga ispunjavaju promatrača radošću i divljenjem, sve dok se i on s njima ne nakloni pred Gospodom svih anđela i ljudi, dok snažni pjev odjekuje: “SVET, SVET, SVET, GOSPOD BOH – HOSANA NA VISINI.”

Oni koji su to vidjeli ili osjetili, ne mogu nikad posumnjati u stvarnost sakramenata i veličinu Katoličke Crkve kao djeliteljice božanskog svetla ljudima.


Bog kao Mir

Propovijed povodom 5. nedjelje po Trojstvu

20. poglavlje Evanđelja po sv. Ivanu donosi nam na jednome mjestu opis dvaju susreta s Uskrslim Isusom. Jedan se dogodio na sam dan Uskrsnuća, a drugi tjedan dana poslije. Kod obje prilike Isus je svojom prisutnošću razveselio prisutne, te im je izrekao isti pozdrav: „Mir vama” (Iv 20,19). Tim pozdravom, Uskrsli Isus donosi svojima mir i radost. Mir nutarnjeg ispunjenja, mir duše i srca, mir kojim teži nutrina svakog ljudskog bića.

Ljudska vrsta teži trajnom miru, stabilnosti, ispunjenju na globalnom planu. S tom svrhom, na svjetskoj razini osnovane su razne organizacije, kao što su primjerice Ujedinjeni narodi, razne organizacije civilnog društva kao i mnogobrojni duhovni pokreti, kojima je zadatak izgradnja trajnog mira među državama, među kulturama, među ljudima. Sama činjenica da su ovakve organizacije bile nepostojeće ili u vrlo malom broju prisutne prije 100 i više godina, dovoljno govori o napretku stanja ljudske svijesti o potrebi izgradnje i očuvanja mira, na svim razinama, te nedvojbeno, izraženije nego ikad, ljudska vrsta pokazuje potrebu za trajnim mirom.

Što je, uostalom, mir? Mir možemo definirati kao osjećaj, kao spoznaju prihvaćanja sebe i cjelokupnog svijeta oko sebe takvim kakvim jest, u potpunosti. Prihvaćanjem prvenstveno sebe kao pojedinca, te sebe kao dijela Boga, a time i Boga u sebi, je karakteristika mira u sebi. Prihvaćanjem sebe, svoje božanske prirode u potpunosti, spremni smo prihvatiti i cjelokupni živi svijet takvim kakvim jest, jer je ono očitovanje Boga, ma koliko god se naš umni, materijalni pogled na stvarnost slagao ili ne slagao s tim.

Zapitajmo se: imamo li, kao pojedinci, mir u sebi, mir sa samim sobom te mir s drugima? Sudeći po našem svakodnevnom ponašanju, možemo sa sigurnošću reći da takvu vrstu mira uglavnom nemamo. Ako se prema sebi odnosimo destruktivno, u smislu životnog stila koji nas degradira kao osobe, bez obzira o čemu se radi, možemo sa sigurnošću reći da ne prihvaćamo sebe u potpunosti, ne prihvaćamo svoju božansku prirodu, a time nemamo ni unutarnji mir. Posljedično, osobni unutarnji nemir, s kojim se u pravilu ne znamo nositi kako treba, prosljeđujemo dalje, drugim ljudima te živim bićima kojim smo okruženi. Time smo sudionici u začaranom krugu širenja nemira i nesklada jedni prema drugima, te se postavlja pitanje: je li moguća izgradnja i očuvanje trajnog mira na globalnom planu, unatoč svekolikom angažmanu već spomenutih političkih, aktivističkih i duhovnih organizacija, ako nemamo potpuni, istinski mir u sebi?

Izgraditi, očuvati i imati potpuni trajni mir u sebi, što je temelj za izgradnju mira na globalnom planu, je moguće prihvaćanjem Krista u sebi. Gospod Krist nam svojim naukom daje alate, pomoć za izgradnju osobnog unutarnjeg mira. Svojom porukom nama, sakramentima kao vidljivim znakovima nevidljive Božje milosti koje nam je ostavio u nasljeđe, pruža nam temelj za izgradnjom sebe u Bogu, a time i osnaživanjem, gradnjom i očitovanjem Krista u sebi. Taj put nije lagan, jer podrazumijeva odbacivanje mnoštva starih uvjerenja, navika i obrazaca koji su nas sputavali na putu osobnog rasta i razvoja, no, imajmo na umu i u srcu – Krist je uvijek s nama, te uvijek, u svakoj prilici, zamolimo Božju pomoć – da nas u svakom trenutku života vodi i usmjerava.

Amen


Razboritost

Propovijed povodom 11. nedjelje po Trojstvu

Napisao: William Downey, predsjedavajući nadbiskup

Današnja poslanica kaže da „svjetovni” čovjek ne prima stvari koje su od Boga i „onaj koji je duhovan sve razaznaje”.

Iznova i iznova nam je rečeno da je čovjek stvoren na sliku Božju. To znači da je on odraz Boga u svojoj prirodi. Kako je Bog Trojstvo, slijedi da je i čovjek trojstvo.

Od Boga Oca crpimo Božansku iskru u nama koja je naše Ja, naše Istinsko biće. To se ponekad naziva Duhovnom voljom u nama, jer je to pokretački nagon koji nas tjera na volju za životom i koji nas tjera da eksperimentiramo sa životom i sa okolinom, kako bismo rasli, u svrhu evolucije u nešto više nego što smo sad. Želja nam je spoznati Boga u nama, našeg Nebeskog Oca, koji u ovom sadašnjem stupnju naše evolucije ostaje skriven od pogleda ispred Svetoga nad Svetinjama.

Bog Sin ili Krist prikazuje se u nama kao unutarnja Svjetlost koja u svemu traži razumijevanje. Kristova priroda je apsolutna Istina, apsolutna Mudrost, apsolutno Razumijevanje i apsolutna Ljubav koja dolazi s Razumijevanjem ili Mudrošću. Ovo Kristovo svjetlo, kada se razvije, u pojedincu je izraženo kao intuicija, što predstavlja sposobnost koja daje izravnu percepciju Istine. Ovo je značenje riječi „Ja sam Put, Istina i Život, niti jedan čovjek ne dolazi k Ocu osim po meni.” Kroz prirodu Krista, nalazimo svoj put natrag k Ocu.

U nama je prisutan još jedan glas koji često govori s inzistiranjem i koji smo skloni slušati i slijediti, a to nije Duh Istine. To je glas emocija. Tijelo naših želja, osjećaja i želja velika je sila u nama kojom se vodimo, te može biti vrlo korisna sila. Snagom osjećaja ili želje da ne rastemo, stagnirali bismo.

Blagotvorne želje, ljubazni osjećaji i čiste emocije mogu biti od velike pomoći za dobro. Ali vrlo često snaga emocija u nama ne izražava božansku prirodu već osobnu, nižu, sebičnu, čak i životinjsku prirodu koja se razvijala milijunima godina i koju moramo nadrasti. Dakle, mi imamo tu mješavinu želja: i plemenitih i sebičnih. Jedni teže prema jedinstvu, cjelovitosti i napretku, drugi nas drže u odvojenosti i ometaju napredak.

Stoga nam je dodan još jedan božanski element u našoj prirodi koji će nam pomoći da odlučimo, a to je Božji Sveti Duh koji je Isus nazvao Duhom Istine, koji će vas odvesti u svu Istinu. Ovaj aspekt djeluje u nama kao Inteligencija koja nam daje moć razlikovanja između nižih želja životinjske prirode i plemenitijih želja i osjećaja koji odražavaju Krista poput intuicije.

Sposobnost razboritosti često se naziva prepoznavanjem jednog od darova Duha Svetoga.

Razboritost je kvaliteta i vrlina, sredstvo u funkcioniranju duhovnog života koje svaki tragač razvija. Sposobnost razlikovanja dobra od zla, kada je razvijena do maksimuma, služi za razlikovanje dobra od najboljeg.

Riječ koja se rabi za razboritost u poslanicama je grčka riječ dokimazo koja doslovno znači testirati, ispitati, dokazati, pomno protumačiti (vidjeti je li neka stvar originalna ili ne). U Indiji i danas, ako draguljaru donesete nakit radi procjene vrijednosti, strugat će predmet kamenom i primijeniti određene kemikalije, a na temelju rezultata boja odrediti vrijednost nakita.

Um ima sposobnost razlikovanja stvarnog i nestvarnog. Međutim, postoji okultna izjava koja kaže da je um ubojica Stvarnog, a što znači da niži „mozak / um” sa svim svojim unaprijed smišljenim idejama i predodžbama, sviđanjima i nesviđenjima, predrasudama utjecati će na nas. No znate li što je sveti Bernard od Clairvauxa jednom sadržajno napisao? „Ispraznite um od svega što ima i jeste, a duh Istine će ući unutra. To je suština njegovog značenja. Samo očistite um svih sitnih nižih strastvenih sitnica i duh Istine će ući unutra.”

Mislim da se na ovaj način lako može objasniti izjava u glasu tišine da je um, što znači mozak – um, ubojica svega što je stvarno; a ipak bi mozak trebao biti instrument Stvarnog, to bi trebao biti organ preko kojeg stvarnost djeluje u nama, organ koji prima, prelazeći čak i u naš uobičajeni život, sve ono najplemenitije što je u nama.

Dakle, u toliko mnogo riječi, dar razboritosti, dar je Boga ili Višeg Ja. To je otvaranje Svijesti za percepciju vječnih istina. Jednom kada shvatimo sposobnost razabiranja, osoba se orijentira prema Jedinstvu i cjelovitosti, prema Ljubavi i suosjećanju, prema Harmoniji i Sintezi. Razboritost će nas odvesti od podjele i odvojenosti, od onog ograničenog i djelomičnog i odvesti dušu u iskustvo Univerzalnog i cjelovitog.

1 Solunjanima 5 16-22 Radujte se svagda! Molite se bez prestanka! Na svemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božja u Kristu Isusu od vas. Duha ne gasite! Proročanstva ne prezirite! A sve kušajte. (riječ okimazo se opet spominje) Što je dobro, zadržite! Uklanjajte se od svake vrste zla! A sam Bog mira neka vas posveti u punoj mjeri. Neka se vaš duh, vaša duša i vaše tijelo posve bez prijekora sačuva za dolaska Gospodina našega Isusa Krista!

Svi ljudi imaju djelovanje Inteligencije koja djeluje kroz njih, za krštene i potvrđene kršćane za koje vjerujemo da smo primili sakramentalni dar Duha Svetoga. Međutim, puna životna snaga Duhovne prisutnosti najprije se očituje kada se kršćanin podvrgne duhovnom buđenju i počne ozbiljno živjeti svoju vjeru. To se duhovno buđenje često naziva različitim imenima, primjerice „obraćenjem”, „obnovom” ili kao „krštenjem Duhom Svetim”. Može se dogoditi iznenada ili postupno, ali krajnji rezultat je isti; kršćanin počinje tražiti Božju prisutnost, želi živjeti kao učenik Isusa Krista i, djelujući na taj način, otvara sebe kako bi ga Duh Sveti koristio. Ovaj dar razboritosti omogućit će učeniku da ne samo da pojedinačno raste, već da cvjeta i razvija se u službi svojih bližnjih i čovječanstva.

Razboritost je tada jedna od karizmi ili „oruđa” koja se daje učenicima kako bi oni mogli ostvariti svoju misiju u uspostavljanju Nebeskog Kraljevstva, kako u vlastitom životu, tako i u životu onih s kojima uspostave kontakt. Jer nakon svega, što stvarno znamo, je ono što smo uložili u samu tkaninu našeg života.

Za kraj vas prepuštam riječima Annie Besant:
„Oni koji ne znaju, rade za ono što postoji samo u jednom životu, ali onaj koji je jednom jasno vidio prave stvari, ispunjen je jedinom željom – da radi za Logos, da upadne u njegov moćni plan i pomogne u tome na način da se to izvrši.”


Dobra djela

Propovijed povodom 13. nedjelje po Trojstvu

Današnje nedjelja po Trojstvu posvećena je dobrim djelima. Zamolili smo Gospoda da siđe u naša srca i da ispunjeni njime – ispunjeni ljubavlju, vršimo dobra djela u Njegovo ime.

Samo tada dobra djela imaju punu snagu i mi idemo punim jedrima prema Njemu. Mi ne radimo, nego Gospod radi kroz nas. Sve je u Njegovim rukama.

Sve što radimo, posvetimo Njemu i ne brinimo se ni za raj ni za pakao, za lošu karmu i sudbinu, jer tada smo pod Njegovom zaštitom.

Činimo dobro radi dobra samoga. Tako ćemo našim svjetlom smanjiti tamu. Naše ruke neka postanu Njegove ruke. Čak i ono loše što smo napravili, predajmo Njemu. Sve je Njegovo, jer samo On jest.

Apostol Pavao nas u poslanici poziva da budemo u našim odnosima budemo ispunjeni ljubavlju jedni prema drugima, jer svi mi smo djeca jednog Boga i imajmo stremljenja i krotkosti jedni prema drugima.

U Evanđelju Krist želi da povežemo um i srce. Nije dovoljno kao farizeji i carinici znati što je dobro, a ne činiti to. Krist kaže da takve ne poznaje. On priznaje kao svoje učenike samo one čiji je um povezan sa srcem i koji izvršavaju ono što znaju da je ispravno i u skladu s voljom Božjom.

Budimo mudri i gradimo na stijeni, čineći tako. Predajmo sami sebe i svoja djela Gospodu. Sva naša djela žrtvujmo najvišem. Bog je svjetlo i ljubav. Vršeći dobra djela otvaramo srca sebi i drugima koji to prepoznaju. Tako donosimo ljubav  i svjetlo na svijet, postajemo pravi Kristovi učenici i prava djeca Božja.

Amen


Dan predanosti Duhu Svetom (Zbilja Vječnoga)

Propovijed povodom 15. nedjelje po Trojstvu

„Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim, a svoga bližnjega kao samoga sebe.“ Dobro poznate su to riječi iz Evanđelja, a čije je značenje potvrdio sam Isus. Navedene riječi ujedno predstavljaju i dvije zapovijedi ljubavi. Na prvi pogled, u potpunosti jasne, logične riječi, svima razumljive, koje nam daju smjernicu za kvalitetan, ispunjen život u Bogu. No, je li to baš tako?

Zapitajmo se: što znači „ljubiti Boga“, „ljubiti bližnjega“ a što „ljubiti sebe“? Naizgled, riječ je o različitim pojmovima, no zapravo su povezani i svedeni na zajednički nazivnik: ljubiti sebe. Ili, bolje reći: Boga u sebi. Jer, ako smo svi dio Jednote, a ta Jednota je Bog sam, a mi, u ljudskom tijelu smo očitovanje Boga na materijalnoj razini na kojoj obitavamo, onda ljubeći, voleći sebe, neminovno imamo ljubavi i za druge, a time smo otvoreni i za ljubav prema Bogu, kao i za ljubav koji dobivamo od Boga.

Kako, u svakodnevnom životu, očitujemo ljubav prema sebi, a time i prema drugima i Bogu? Najočitiji primjer je služenje, a služenjem sebe predajemo drugome i Bogu. Predavši sebe Bogu, da nas vodi u potpunosti u svakom trenutku našeg života, stvaramo preduvjet za život ispunjen Duhom Svetim, za osvještavanje i prihvaćanje Božje ljubavi prema nama, a time i ljubavi prema sebi. Predavši sebe Bogu i Božjem vodstvu, neminovno se predajemo i drugima, služeći im, pomažući kad god i koliko god možemo, no vodeći se mudrošću, da u svojoj predanosti, svom služenju drugima se ne miješamo u životne lekcije koje pojedinac valja proći, a svladavanjem kojih spoznaje Boga u sebi.

Zašto je toliki naglasak na predanosti sebe drugima? Svi smo dio Jednote, svi smo Jednota, a Jednota je Bog sam. Predanošću sebe drugima, predajemo sebe Bogu, jer Jednota ne podrazumijeva odvojenost, izoliranost, asocijalnost, „socijalnu distanciranost“, nego interakciju, upotpunjavanje s drugima, učenje, skupljanje iskustava i obogaćivanjem sebe u svakom smislu, a to postižemo jedino povezivanjem sebe s drugima, uzevši u obzir da ta povezanost, ti odnosi, budu samo oni koji nas grade, oplemenjuju kao osobe.

Iz svega iznesenog, možemo zaključiti sljedeće: nemoguće je biti otvoren, biti predan drugima, a time i Bogu, ako nismo otvoreni i predani prema sebi, ako ne ljubimo sebe kao Božje biće, kao dijela Jednote. U svakodnevnom životu često susrećemo primjere osoba koji ulažu veliki napor i vrijeme u gradnji sebe na duhovnom planu, „baveći“ se raznim neformalnim duhovnim učenjima i tehnikama, slijedeći revno vjerska pravila religije kojoj pripadaju, a pritom, da se izrazimo prenesenim značenjem – sebe ne mogu pogledati u ogledalo. Sebe ne podnose, sebe ne vole, sebe ne vide kao jedinstveno očitovanje Boga u materiji, kao dijela Jednote. Unatoč svoj toj duhovnoj praksi, bez obzira o kakvom tipu iste se radilo, kako će takva osoba adekvatno pružiti sebe drugima, sebe svijetu koji je okružuje, a time i Bogu u sebi?

Početak rada na sebi je uvijek vezan za nas osobno, za našu unutrašnjost. Naša su uobičajena uvjerenja da se sreća i osobno ispunjenje krije negdje izvan nas, što nema smisla, jer, ako je riječ o osobnom odnosu s Bogom, a time i ljubavi prema sebi, kako to može biti vezano za ičim van nas samih? Duhovne tehnike, učenja, religije, su samo „dodatni alati“ koji održavaju već postojeću ljubav prema sebi, a time i prema drugima i prema Bogu općenito, no ne i nužno sredstva kojim ćemo zasigurno postići da sebe više volimo, ili zavolimo uopće. Za to nam je potrebna naša unutarnja kontemplacija, naša osobna, unutarnja predanost prema Bogu, da nas vodi u smjeru koji je najbolji za nas, koji god on bio, jer baš to je istinsko očitovanje vjere u Boga. Prepustimo se Duhu Svetome, koji je Božja sila očitovana u nama, da kroz nas djeluje, i da time u potpunosti budemo jedno s Bogom.

Amen


Sveti Mihael i svi anđeli

Propovijed povodom blagdana svetog Mihaela i svih anđela

 
Sveti Mihael slavi se i poštuje u sve tri monoteističke religije i spominju se mnoga čudesa koja je učinio.
 
Muslimani Mihaela opisuju kao vladara 7 neba, kao anđela s milijun lica, milijun usta i isto toliko jezika, od kojih svaki na isto toliko dijalekata moli za nas, tražeći od nas oprost od Boga.
 
Kod nas se poštuje kao vojskovođa nebeske vojske. Pobjednik je sedmerostrukog zmaja iz apokalipse. Prema liturgijskim tekstovima, voditelj je blaženih duša u raj i voditelj duša na posljednjem sudu, pa ga se ponegdje prikazuje i s vagom u ruci. Najčešće se prikazuje kao krilati anđeo, odjenut u tuniku s plamenim mačem ili kopljem u ruci.
 
Arhetipski je zaštitnik od sila mraka i zla, pa su kroz povijest njegov lik i njegove kapele postavljane na ulazu u gradove, pored ili iznad gradskih vrata, radi zaštite od negativnih sila. Također, mnoge crkve postavljene su na vrhove brjegova, gdje je zamijenio pretkršćanska vatrena božanstva s istom ulogom. Zbog zaštite, lik Mihaela često se postavlja iznad vrha zvonika. Također su učestale crkve svetog Mihaela na grobljima, vezano za njegovu ulogu voditelja duša u raj.
 
Za nas je važno da nam sveti Mihael može pomoći u našem duhovnom rastu, ako ga prizovemo kod naših nastojanja da pobijedimo nesvjesne niže porive, sile involucije i tame. Arkanđeo Mihael nam pomaže da se oslobodimo okova koji nas vuku prema dolje, donoseći nam svjetlost, hrabrost i snagu. Njegova nas vatra pročišćava i donosi nam inspiraciju, pomažući nam u našoj težnji za višim i čišćim životom.
 
Postanimo provodnici mira i vedrine u svijetu. Ne prepuštajmo se potištenosti i žalosti, pogotovo mi koji znamo da za sve što nam se događa postoji uzrok. Zamolimo anđele da nam pomognu da prebrodimo sve žalosti i sjete.
 
Pomozimo anđelima u njihovom radu.

Krist kao Istina

Propovijed povodom 18. nedjelje po Trojstvu

U današnjoj koletki zamolili smo našeg Gospoda za snagu kako bi u vlastitom životu bili istiniti, kad mislimo, kad govorimo i kad djelujemo, što nije jednostavno za današnjeg čovjeka, opterećenog sebičnošću, strahovima i ostalim slabostima.

Dok je još takav, teško je čovjeku prepoznati istinu, a pogotovo je teško živjeti istinito. Živjeti istinito znači živjeti usklađeno sa svim svojim principima, imati usklađeno srce i um, imati usklađenu svoju osobnost i biti usklađen sa svojom dušom.

Velikani nam poručuju da ljubav možemo iskusiti jedino ako su nam misli istinite. Ljubav i istina idu zajedno, a gdje su prisutni, tu je mir. Zato se nikad ne služimo neistinom. Laganjem rušimo svoje dostojanstvo i negiramo svoje Božansko porijeklo.

Mi smo dio cjeline u kojoj je Krist glava, kako nam to poručuje sv. Pavao u današnjoj poslanici. Krist je naš put, naša istina i naš život. Slijedeći njega, duhovno se uzdižemo i približavamo se svom izvoru – Ocu svojemu.
Doista, naš Gospodin je čista Istina u kojoj nema nikakve tame. Istina je korijen svih rješenja i oslobađa nas zabluda, jer Istina je Božansko svjetlo koje dolazi od Božanskog plamena.

Sve što postoji ima svoje porijeklo u tom Božanskom plamenu, ali je stvoreno po Sinu i Duhu Svetom, te su oni nositelji svjetla tog Božanskog plamena i žive u Božanskom svjetlu. Oni su nositelji Svjetla i Istine, jer sve znaju o Božanskom plamenu. Istina je u čovjeku samo onda istina kad je može uočiti i prihvatiti umom i srcem.

Iako je Istina samo jedna, svaki čovjek ima svoju Istinu jer je njegov horizont tako visoko koliko se uzdigao prema Božanskom svjetlu, tj. koliko je uzdigao svoju svijest prema Bogu.

U skladu s tom visinom do koje se čovjek uzdigao, dolazi Svjetlo Božje, dolazi spoznaja čovjeku koja stvara savjest čovjeka, pa tako svaki čovjek zna što je za njega grijeh, a što mu je dozvoljeno, zna što pripada svjetlu, a što pripada tami, zna što je laž, a što istina – a kada znamo što je istina, u našem životu trudimo se biti istiniti.

Po Kristu Gospodinu našem. Amen


Tolerancija

Propovijed povodom 19. nedjelje po Trojstvu

Ljudsko biće esencijalno posjeduje mnoge potrebe, od temeljnih bioloških do onih duhovnih, koje definiraju njegovo božansko porijeklo. Slobodne procjene govore da velika većina čovječanstva je otvorena prema nekom obliku duhovnosti, što pokazuje ljudsku težnju za spoznajom Boga u sebi, ma kako promatrali duhovno u svojim životima.

Obzirom na veličinu zemaljske kugle na kojoj obitavamo u našim materijalnim životima, te obzirom na veliku brojnost etniciteta, kultura, rasa koje krase ljudsku vrstu, a time i mnogih vidljivih razlika koje je obilježavaju, prirodno je da su se tijekom ljudske prošlosti razvila mnoga duhovna učenja i pravci, a iz njih često i organizirane religije. Mnogi od tih religijskih i duhovnih pravaca su tijekom prošlosti nestali ili su se izmijenili, a nastajanje novih je stalna pojava. Iz tog razloga, zaključujemo da svaki od tih duhovnih pravaca i religija na pojam Boga (ili politeistički gledano, na bogove) gleda na različit i samo njima svojstven način.

U kršćanstvu je Bog sastavljen od tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetog. Za kršćane, Bog je jedan i vječan, istinit i vjeran, svemoguć i dobar, Stvoritelj svega što postoji, neizrecivo blizak svim stvorenjima, ali i jako različit od njih, neizmjerno dobro i savršeno biće. Isus Krist, kao sin Božji koji je uzeo čovječji lik i koji se rodio od Djevice Marije, otkrio je tko je Bog i koji su Božji planovi za čovjeka: čovjek je pozvan na vječni život u neizrecivoj zajednici ljubavi s Bogom.

U islamu pak, Bog je samo jedan vječan gospodar. Ne postoje nikakve božanske osobe ni oličenja, što bi značilo da je on jedan i jedini, a vjera u njega kristalno čisti monoteizam. Arapski naziv za Boga je Alah, a sastavljen je od riječi al-ilah, što znači jedini Bog. Njegov je glavni poslanik Muhammed, kojega se ne prikazuje putem slika ni kipova, jer se navedeno poistovjećuje sa štovanjem idola, što je u islamu zabranjeno.

U sklopu budizma, Buda je odbijao odgovarati na pitanja o Bogu, jer je tvrdio da se ne prave mrtve koncepcije, nego da se razvija duhovna snaga, koja dođe do odgovora na sva pitanja. Obzirom da su u Budino vrijeme ljudi tražili Boga tražili daleko izvan sebe, posljedično nisu uspijevali razviti živ odnos. Zbog toga je Buda savjetovao da promijene smjer potrage, da krenu u svoju nutrinu i ne misle više o dalekom Bogu.

Judaizam propovijeda vjeru u jednog, bestjelesnog i samo duhovnog Boga, oca svih ljudi. Bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahtijeva ljubav i pravednost.

U hinduizmu je štovanje božanstava raznoliko. Većina njih obožava Šivu ili Višnu, ali neki i štuju božice, kao Boga.

Zoroastrizam vjeruje da je Ahura Mazda ili Ormazd (gospodar mudrosti ili mudri gospodar) vrhovni Bog koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet. On nema ni početak ni kraj, već je vječan. Sve zlo na Svijetu je stvorio Ahriman ili Angra Mainyu (zao duh ili Zloduh) koji je svojim priklanjanjem zlu stvorio smrt. On je također oduvijek postojao kao i Ahura Mazda, ali će biti poražen na Sudnji dan. Suprotstavljeni zlu su Amesha Spentas ili „Sveti besmrtnici”, koji su u početku bili lične osobine Ahura Mazde.

Kako na ovakve, veće ili manje razlike na pojam Boga gledamo u okviru naše Crkve? Iako temeljem crkvene doktrine je definiran pojam Boga, koji je logički sukladan kršćanskim temeljima, bitno je istaknuti da mi, kao slobodni katolici, nikome i nikada ne namećemo našu duhovnost, našu vjeru, koja je temeljena isključivo na osobnoj duhovnosti i osobnom odnosu s Bogom (što je u skladu sa slobodom interpretacije vjere i misli, temeljem poslanja naše Crkve). Slobodni katolik, kao i svaka osoba koja ozbiljno slijedi i gradi osobnu duhovnost, nikome ne nameće svoja uvjerenja i stavove, u svrhu „preobraćenja na pravi put“, jer kao što mi imamo pravo na vlastitu duhovnost i vjeru, tako i druge osobe imaju pravo na svoju, te nitko od nas nije u poziciji da prosuđujemo što je za nekoga „pravi“, a što „krivi“ put. Jer, u konačnici, od svega je ipak najbitniji naš osobni odnos s Bogom, s Bogom koji je dio svih nas, ma kako ga percipirali, shvaćali, zvali. U konačnici, različita shvaćanja prirode Boga su samo nastojanja ljudskog bića da u okviru ograničene materijalne percepcije u kojoj obitava, ga sebi što vjernije približi.

Stoga, nemojmo biti samo tolerantni prema osobama drugačijih vjerskih i duhovnih uvjerenja, nego ih u potpunosti prihvatimo, kao naše suputnike na putu upoznavanja i razvoja odnosa prema Bogu u sebi.

Amen


Spokoj

Propovijed povodom 20. nedjelje po Trojstvu

Dvadeseta nedjelja po Trojstvu posvećena je vrlini vedrine i spokoja. U današnjem Evanđelju čuli smo riječi našeg Gospoda Krista: “Dođite s meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vam dati svoj mir, ja ću vas okrijepiti.” Apostol Petar savjetuje nas kako da to postignemo, razvijajući vrline i množeći ih. Tako ćemo cijeli naš život usmjeriti prema Božjem planu, koji podrazumijeva razvoj, napredak, usavršavanje. 

Rečeno nam je da se moramo mijenjati, i da se na svom putu učimo krepostima, blagosti, predanosti i ljubavi, a prije svega ustrajnosti, jer time postajemo provodnica mira i vedrine u svijetu. Svaka krepost, vrlina, snaga i odlika karaktera koju mi ostvarimo za vrijeme ovog fizičkog života i ugradimo u svoje biće, postaje naša trajna tekovina i nepresušno vrelo svjetla i radosti za sve naše buduće živote. 

Naši životi nisu ograničeni na zidove naše sadašnje inkarnacije, već je ovaj naš život tek maglovito praskozorje svijetlog i sunčanog dana koji će doći. Ne računajmo samo na ovaj kratak isječak vremena, već na sve one živote koji nas tek čekaju, a koji sa ovim sadašnjim čine veličanstvenu cjelinu. 

Mi koji sve to vidimo, ne bi se smjeli prepustiti žalosti ili potištenosti, nego zračimo vedrinu iz svog srca i širimo mir oko sebe. Tako se kroz nas mogu prelijevati snaga i Božji blagoslov na našu okolinu i čitav svijet. Tako svatko od nas, prema svom stupnju i sposobnostima koje posjeduje, postaje provodnica Božjeg rada. Mi možemo našu evoluciju ubrzati, a možemo je i zadržavati. Sve je u našim rukama.    


Pouke i njihova primjena

Propovijed povodom 23. nedjelje po Trojstvu

U današnjem Evanđelju čuli smo riječi Gospoda Krista: „Ja sam kruh života, koji dolazi k Meni nikad neće ogladnjeti, i koji vjeruje u Mene nikad neće ožednjeti. I koga Mi Otac dodijeli doći će k meni i koji dođe k Meni, neću ga odbaciti“. Što nam ovim riječima Gospod Krist poručuje?

Nama kršćanima, Gospod Krist je najveći uzor i učitelj. Vječna inspiracija koja nas vodi kroz život. Sukladno tome, nauk koji smo dobili od Njega i kojeg kao civilizacija prenosimo već više od 2000 godina na sljedeća pokoljenja smatramo najuzvišenijim učenjem s kojim smo se u potpunosti poistovjetili i koje je neizostavni dio naših života.

Ipak, svako duhovno učenje, pa bilo to i kršćansko, je podložno raznim tumačenjima. Kristove riječi koje nalazimo u Evanđelju, ne samo u današnjem nego i u ostalima, razne kršćanske denominacije shvaćaju na razne načine, a različitost u tumačenju vidimo i kod pojedinaca na osobnoj razini unutar jedne denominacije. Tko je onda u „pravu“, a tko u „krivu“? Po kojim kriterijima spoznajemo „pravu istinu“?

Doktrina naše Crkve zastupa tezu da istina nije istina za pojedinca, dok istu sam ne spozna. Shodno tome, kako god tumačili riječi Svetog pisma, a time i Kristov nauk, je u pravilu naše osobno tumačenje, naša osobna istina koju nemamo pravo nametati drugima, neopravdano vjerujući da je to „za njihovo dobro“.

Unatoč tome, u duhu slobodnog katolicizma, ulogu Krista u našim životima shvaćamo kao pojam ideala kojim kao ljudska bića težimo. Zemaljski život Gospodina Isusa Krista možemo promatrati kao najsavršeniji uzor zemaljskog života koji je u ljudskom tijelu moguć, kao na zemaljski život koji je dosegao svu puninu življenja u Bogu, života koji dolikuje čovjeku koji je postao kristolik – savršen u svakom pogledu. Stoga, Kristove riječi iz današnjeg Evanđelja možemo shvatiti kao na potpunu spoznaju sebe i Boga u sebi kad u potpunosti postanemo kristoliki – kao Krist. Jer, u konačnici, Kristove riječi su: „…onaj koji vjeruje u mene činit će također djela koja ja činim: on će ih činiti i veća, jer ja idem k Ocu.“ (Ivan 14,12). Zaista, svi smo pozvani biti kristoliki, svi smo pozvani doseći potpunu spoznaju, puninu spoznaje Boga u sebi, a Krist nam je na tom putu u ovom zemaljskom životu trajni uzor u nastojanju na to postignemo.

No, postavlja se pitanje: što nam je potrebno činiti da bismo dosegli veličinu Kristovu, da bismo postali kristoliki? Samo vjerovati u Krista, slijediti ga i slušati te se izjašnjavati kršćanima? Naravno da ne. Od svega navedenog, potrebnije je, što je god više moguće, nastojati živjeti Krista u svakodnevnom životu. Nastojati primjenjivati Kristov nauk u punini. Nastojati graditi sebe kao osobu u svakodnevnim izazovnim situacijama, u čemu nam je Kristova poruka i njegov život trajni uzor i primjer.

Gradnja sebe kao ljudskog bića, po uzoru na Krista, primjenjujući Njegov nauk, nije lagan put. Na tom putu, koji, unatoč svim preprekama, neminovno vodi konačnom cilju – ispunjenju spoznaje Boga u sebi u potpunosti, smo suočeni s mnogim preprekama i izazovima koji nas nastoje odmaknuti od našeg cilja. Te izazove i prepreke nemojmo shvatiti kao nekakvim vanjskim prijetnjama, nego ih shvatimo kao naše osobne testove karaktera, testove kojim, nesvjesno, sami sebe provjeravamo. Neka nas takve situacije ne obeshrabre, nego znajmo i vjerujmo – u našim molitvama, meditacijama i na bilo koji način koji je naš, se obratimo Kristu, koji je ionako uvijek u nama. Dopustimo Kristu da naše živote obuhvati u potpunosti, jer s Kristom nikad nismo sami.

Amen


Nedjelja pred adventom 

Propovijed povodom nedjelje pred adventom

Ovom se nedjeljom završava crkvena godina, te već sljedećom nedjeljom ulazimo u advent i novu crkvenu godinu. Advent nas priprema i uvodi u veliku svetkovinu svjetla i ljubavi  – Božić. 

Na završetku ove godine prilika je da se prisjetimo i upitamo koliko smo u ovoj godini uznapredovali u ljubavi i uzdizanju svijesti prema Bogu. Koliko smo umnžoili svoje vrline i uljepšali hram Božji u nama? Jesmo li živjeli časno i strpljivo nosili svoj križ? Koliko smo učvrstili svoj karakter i postali stijena na koju se snage svjetla mogu osloniti? Koliko smo puta zatajili Krista zbog straha ili interesa? Koliko smo bili slabi i zatajili Boga ljubavi u nama? Koliko smo puta zloupotrebljavali moć i bili nadmoćni prema drugima? Jesmo li žalosnom pokušali dati utjehu? Jesmo li prihvatili odbačenoga? Jesmo li slabima bili potpora? 

Svijest da smo zatajili i pogriješili veliki je napredak. Svijest o našim slabostima čini nas poniznima, a poniznima se daje oprost i ponizni primaju Krista. 

Tokom ove godine u našoj crkvi, hramu Božjem, svake nedjelje i blagdane slušale su se riječi Božje, koje su nas poticale na duhovni rast i časni život. Davale su nam utjehu u boli, te snagu u slabosti. Davale su nam nadu i svjetlo, da u ovom teškom životu možemo naći vrata spasa, vrata vječnog života. 

Da bi u idućoj godini riječ Božja, sjeme ljubavi i mudrosti niknuli u nama i dali još obilnije plodove Neba, potrebno je da pripremimo plodno tlo, da očistimo od korova i um i srce. 

Zato je ova nedjelja posvećena Bogu, Duhu Svetome. U Kolekti zazivamo Boga Duha Svetoga, tu nebesku vatru, da sagori u nama sav korov zabluda i neznanja, da sagori u nama sve što ne gori nebeskim sjajem, tom vječnom vatrom. 

Samo se vatra može približiti vatri, a da ne bude spaljena. Samo se takav može približiti prijestolju Božjem, Plamenu Ognjenome, kako to kaže današnja Poslanica. Takvi se u Poslanivi nazivaju Mudrima. I oni će preuzeti carstvo i držat će ga od vijeka do vijeka.

Pred nama je nova crkvena godina, s 52 nedjelje, s 52 službe Božje. Duboko vjerujem da su naša Slobodna katolička Crkva i ova naša crkva, božanska njiva, u kojima će riječi Božje, sjeme Božje, naći plodno tlo, iz kojeg će izrasti bogati plodovi neba, na slavu Božju, kojima će se radovati i nebo i zemlja. 

Amen


Rođenje Krista 

Propovijed povodom nedjelje iza Božića

Dragi vjernici, sretan vam Božić. Danas slavimo 1. nedjelju iza Božića. Čuli smo na blagdan Božića kakvo je bilo stanje svijesti ljudi kada se utjelovio Krist. Ljudska evolucija je bila gotovo zaustavljena. Pokvarenost i sebičnost vladale su ljudskim dušama. Već i samo raspeće Krista pokazuje da su se tada na Zemlji nalazile barbarske duše.

Učenje koje je Krist donio u potpunoj je suprotnosti sa sebičnošću, okrutnošću, nemoralom. Njegovo učenje je učenje ljubavi, oprosta i mira. Donio je silan duhovni impuls koji je promijenio živote milijuna ljudi.

Čak i oni koji ga nisu voljeli niti su nešto čuli o njemu, bili su zahvaćeni njegovom snagom. Dao je toliko ljubavi i svjetlosti dušama da su mnoge u najkraćem mogućem vremenu prošle kroz razvoj za koji bi im inače bila potrebna stoljeća. Visokim dušama je omogućio oslobođenje, a niskima rast.

Krist je još uvijek ovdje i sada i njegovo učenje je namijenjeno svakome da ga slijedi. Život s Kristom je blaženstvo, a život u sebičnosti i izolaciji je tužan i neispunjavajući.

Ovo je doba proslave Kristova rođenja, najplemenitijeg i najuzvišenijeg bića koje se utjelovilo da nam pomogne. S druge strane to je i naš rođendan u kojem slavimo rođenje Kristova principa u nama – rođenje intuicije tj. mudrosti.

Kod buđenja Kristovog principa počinjemo osjećati bratstvo među ljudima i očinstvo Božje. Saznajemo da je odijeljenost samo iluzija i da smo svi jedno u njemu. Čudesni trenuci mira, ushita i blaženstva su karakteristike tog buđenja. Postupno nas obuzima osjećaj sigurnosti i izvjesnosti. Krist je u nama i mi u njemu.

Najkraća, izravna metoda da se dostigne buđenje Kristova principa je promišljeno buđenje Krista u našim srcima. Ako želimo da se Krist rodi moramo živjeti životom Kristovim, moramo pokazati Njegov duh ljudima oko nas, a to je duh ljubavi, duh bratstva.

Čovjek u kojem se razvija Kristov princip pokazuje ljubav, dobrotu, snošljivost, otvorenost, razumijevanje, napreduje u svemu i dobiva na snazi svog karaktera. U svakodnevnom životu počinje vidjeti ono najbolje u ljudima i događajima. Tumači što je moguće bolje riječi i djela svoje braće i ne pripisuje im skrivene motive, napušta sav kriticizam te uči vidjeti dobro u svemu.

Drugi pouzdani znak rađanja Kristovog principa je nesebičnost, koja je temeljna vrlina iz koje će se roditi sve ostale. Trebamo u pravom  duhu služiti našim bližnjima, slobodni od svakog egoizma, bez osobnih motiva, najbolje izraženo kao žrtva Najvišemu – sjetimo se primjera Majke Terezije.

Tijekom adventa smo živjeli s vrlinama koje su potrebne da se rodi Krist u nama. Razlučivanje bitno od nebitnog, bezželjnost, ljubav i dobro vladanje trebaju se i dalje razvijati, jer Krist, koji se rodio za Božić treba biti uznesen na nebo na Uzašašće (Spasovo).

Mi kao Kristovi učenici trebamo posvetiti svoj život najuzvišenijim idealima, najplemenitijim težnjama, i svaki naš čin treba ostaviti pozitivan trag u knjizi života.

Božićno doba je doba milosti, kada su duhovna vrata otvorenija nego inače i kada nebeska rosa pada po nama i potpomaže svako plemenito nastojanje, svaki naš pozitivan napor, pa iskoristimo to i krenimo dalje u novu godinu, ispunjeni radošću i entuzijazmom.

Promijenimo ono što možemo promijeniti, a ono što ne možemo, prihvatimo. Ne bojmo se ničega, jer jedna uzvišena inteligencija bdije nad nama. Sve što nam se događa sa svrhom je da nešto naučimo i sve je za našu dobrobit. Do nas ne dolazi nijedno nepotrebno iskustvo, a ako i ne razumijemo sve što nam se događa, ne bojmo se, kao što se ne boji dijete u naručju majke.

Amen


Bogojavljenje (Sveta tri kralja)

Propovijed povodom blagdana Bogojavljenja

Bogojavljenje, Epifaniju ili Sveta tri kralja Crkva slavi 6. siječnja, te se u našoj Crkvi obilježava osam dana. Riječ je o blagdanu kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj.

Počeci obilježavanja blagdana su vezani za istočne kršćanske crkve, a uključivalo je Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Drevne liturgije u ovom blagdanu prepoznaju prosvjetljenje, objavu i proglašenje. Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske objave, počeo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj.

Sveta tri kralja ili sveti magi su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci, koji su se, prema evanđelju, došli pokloniti Isusu nakon rođenja. U narodu su znani kao Baltazar, Melkior i Gašpar, iako se u Bibliji ne navode njihova imena.

Prema Evanđelju po Mateju, došli su u Jeruzalem, kako bi se poklonili Isusu, prateći betlehemsku zvijezdu. U Jeruzalemu, primio ih je kralj Herod, koji ih je želio prevariti, s ciljem da mu kažu, gdje se Isus rodio, tako da ga može ubiti. Došavši do Isusa, darovali su mu tri dara: tamjan (kao Bogu), zlato (kao kralju) i plemenitu mast, smirnu (kao čovjeku). Potom im Bog u snu zapovijedi da se ne vraćaju Herodu i vrate se drugim putem u svoju zemlju.
S jedne strane, imamo tek rođeno djetešce u štalici na zabačenoj lokaciji, okruženo odraslim zaštitnicima, životinjama i posjetiteljima, gdje su među prvima bili pastiri. S druge strane, imamo tri visokopozicionirana, ugledna člana društva, koji su u evanđelju predstavljeni kao mudraci, a koji se temeljem grčkog izvornika mogu shvatiti kao ‘učenjaci’, ‘svećenici’, ‘vjerski propovjednici’, ‘čarobnjaci’, ‘zvjezdoznanci ili astrolozi’. S jedne strane, imamo naizgled nepoznato, tek rođeno dijete, rođeno u oskudnom uvjetima, daleko od centra pozornosti, blještavila luksuza, javnih počasti i pompe, a s druge strane, imamo predstavnike elite onog vremena – mudrace, učenjake pismoznance, koji su, unatoč svojoj očitoj reputaciji i visokom položaju u društvu, prevalili dalek put, da bi se poklonili jednom, tek rođenom djetetu. Reklo bi se, djetetu po ničemu drugačijem od mnoštva druge novorođene djece. No, oni su znali da to nije tako.

Znao je to i kralj Herod, koji je u tek novorođenom, nevinom djetetu uočio prijetnju za sebe, namjeravajući od tri mudraca doznati gdje se jedno, naizgled obično novorođeno dijete skriva. Jedan veliki kralj, utjecajan, moćan, pred kojim drugi kleče i kojeg drugi smatraju neupitnim autoritetom, se boji jednog malog novorođenčeta, rođenog u nepoznatoj štalici na nepoznatoj lokaciji.

Sraz dvaju svjetova: svijeta skromnosti, jednostavnosti, povučenosti, poniznosti s jedne strane, i svijeta položaja, moći, utjecaja, materijalnog bogatstva i privlačenja pozornosti s druge strane. Sraz dvaju svjetova gdje se, unatoč svoj prednosti življenja u materijalnom blještavilu i glamuru, svijet probitka, moći i materijalnog utjecaja očigledno boji svijeta poniznosti, jednostavnosti, skromnosti. Gdje se neprirodno, umjetno, prolazno boji prirodnog, stvarnog, vječnog.

Istina, tri mudraca su potjecala iz miljea položaja, moći, materijalnog probitka, no to samo po sebi nije nepovoljno, ako je isto u službi dobra, u službi Boga. Oni, koji su očigledno posjedovali mnoga korisna znanja i imali pristup mnogočemu što je „običnom“ čovjeku iz naroda bilo nedohvatljivo, su se poklonili skromnosti, jednostavnosti, poniznosti. Velikodostojnici su se poklonili novorođenčetu, jednom od, naizgled, najmanjima među ljudima, no kojeg su vidjeli kao najvećeg.

Svakodnevno, čineći dobro, bez težnje za priznanjem i slavom, poklonimo se Kristu u sebi.

Amen


Preobraženje Gospodinovo

Blagdan Preobraženja  Gospodinovog, koji naša Crkva obilježava 25. siječnja te sljedećih osam dana,  obilježava događaj koji je opisan od strane više evanđelista (Mateja, Marka i Luke) kao i u Petrovoj Drugoj poslanici, a u kojima je opisano kako je Isus  pošao na visoku goru, u osamu, na molitvu, u društvu trojice svojih najbližih suradnika – apostole Petra, Jakova i Ivana. Dok je molio, odjednom mu je lice zasjalo, haljine mu postale kao svjetlost, a uz njega se pojavili Mojsije i Ilija, te su njih trojica međusobno razgovarali. Isusovi su učenici sve to promatrali s velikim strahom, kad se iznenada pojavio svijetao oblak koji ih je zasjenio, te se iz njega začuo glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! Od straha su pali ničice. Isus im je prišao i rekao da ustanu i da se ne boje. Više nije bilo Mojsija i Ilije, a Isus im je zapovjedio da o tome nikome ne govore.

Da bismo bolje razumjeli značenje ovog događaja, valja poći od sebe. Pogledati svoj život sad, u odnosu na ono kako je izgledao prije pet, deset ili više godina. Primjećujemo  li kod sebe barem jednu promjenu? Ako je primjećujemo, predstavlja li ta, barem jedna promjena, dokaz da smo napredovali, evoluirali, sazrijeli kao ljudsko biće u duhovnom i bilo kojem drugom pogledu? Ako tu, barem jednu promjenu, shvaćamo i osjećamo kao primjer vlastitog napretka i rasta, očito smo doživjeli jedno od svojih mnogobrojnih preobraženja, transformacija, a da toga nismo bili ni svjesni.

Podrazumijeva se da je preobraženje koje je doživio Gospod Krist, a koje je opisano u današnjem evanđelju i koje danas obilježavamo, u globalnom smislu imalo daleko veći odjek, jer je riječ o stupnju spoznaje koji je Isusu omogućio temelj za daljnje djelovanje u ulozi Krista, u ulozi koja je bila ključna za njegovu ulogu u zemaljskom životu, koju je u potpunosti ostvario davši cijelog sebe drugima. No, unatoč  značaju tog događaja, kao temelja za sve što se dogodilo kasnije, a što je rezultiralo Kristovim djelovanjem u svijetu, ni sva naša, pa i najmanja osobna preobraženja, nisu zanemariva, jer svaka naša transformacija, bez obzira koliko se nama, iz naše subjektivne perspektive činila beznačajna, su jedna od neizostavnih postaja na putu potpune, najviše transformacije koju možemo doživjeti u ljudskom tijelu. Na tom putu, nama kršćanima, Gospod Krist je temeljni uzor i učitelj.

U trenutku preobraženja, kraj Isusa su bili Mojsije i Ilija. Postavlja se pitanje: koja je bila njihova uloga u tom događaju? O navedenom možemo imati različita gledišta, no bitno je za znati: tijekom našeg životnog puta, kao bića u ljudskom tijelu za vrijeme zemaljskog života,  dok živeći ljudske živote nastojimo rasti i razvijati se duhovno, nedvojbeno imamo duhovnu potporu od naših pomagača. Jedni od najpoznatijih pomagača su naći anđeli čuvari, no tu su i mnogi drugi duhovni pomagači ili vodiči. U kontekstu tog gledišta, možemo pretpostaviti da su Mojsije i Ilija imali takvu ulogu u Isusovom životu, dok nije postigao stupanj preobraženja, koji je bio ključan za njegovu daljnju ulogu u ulozi Krista. Jasna je uloga Mojsija i Ilije kao onih koji su davno prije Isusovog dolaska na Zemlju stvarali temelje za njegovo djelovanje, stoga njihova potencijalna uloga kao pomagača u procesu transformacije Gospoda Krista nije iznenađujuća.

Na našim putevima preobrazbe vlastite ličnosti suočavamo se sa mnogim izazovima. Najteže je pred svladavanje jednog stupnja razvoja, kad, htjeli mi to ili ne, dobijemo najteže testove, kao završne izazove na putu svladavanja životnih lekcija u pojedinom stupnju razvoja. Koliko god nam bilo teško, ne posustajmo. Ugledajmo se u Gospoda Krista na tom putu, i zatražimo Njegovu pomoć, kad god osjetimo da nam je potrebna.

Amen


Prikazanje našeg Gospodina u Hramu (Svijećnica)

 
 

Četrdeset dana nakon Božića slavimo Gospodinovo prikazanje u Hramu. Ovaj blagdan nazivamo i Svijećnicom, koji u Dalmaciji nazivaju Kalandarom, a u Slavoniji Svitlomarinje. Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu, a za žensku je bilo propisano 80 dana, što je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, što je podrazumijevalo odlazak u Hram te  prinašanje žrtve, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Iz tog razloga, ovaj blagdan donedavno se slavio s naglaskom na Marijino čišćenje, a od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Prikazanje Isusovo u hramu stvarni je završetak božićnih blagdana, jer njime se zaključuje krug došašća ili iščekivanja, Isusovog rođenja te objave svijetu. Današnjim blagdanom obilježavamo Isusov ulazak u vjerničku zajednicu, dok svijećama potvrđujemo riječi proroka Šimuna da je on svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta.

Možda se na prvi pogled tako ne čini, no u središtu pozornosti ovog blagdana je nada. Nada, koja se u hramu u kojem je Isus bio prikazan, očitovala u Šimunu koji se u trenutku Isusovog dolaska u hram tamo zatekao, i koji je, prepoznavši djetešce Isusa kao Mesiju, izrekao riječi: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.“ Istodobno, nada se očitovala i u proročici Ani, koja je u hramu boravila noću i danju, gdje je  služila Bogu postom i molitvom. Tom prilikom, počela je hvaliti Boga i govoriti o Djetetu svima koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema.

Dvoje Božjih slugu, koji su u potpunosti predali svoje živote Bogu, nisu se prestali nadati. Iščekivali su, i dočekali dolazak Mesije. Dolazak onoga, čiji je dolazak najavljivan preko starozavjetnih proroka. Dolazak, koji se vremenski gledano, dogodio mnogo generacija kasnije od prvih takvih proročanstava. Pa ipak, njih dvoje, primjerenih Božjih slugu, nisu se prestali nadati. Posvetili su svoje živote Bogu,  iščekujući taj trenutak, kojeg su i dočekali.

Preduvjet za imati nadu u našem životu je imati vjeru, a s vjerom i strpljenje. Šimun i Ana su imali sve od toga – potpuno su se prepustili Božjem vodstvu, te s time su dobili nadu,  a uz nju nepokolebljivu vjeru i veliko strpljenje. No, zapitajmo se: što je s nama? Koliko mi, kao osobe sa svojim očiglednim vrlinama i manama, imamo vjeru, prvenstveno u sebe kao osobu, a time i u život koji živimo, koji je iskaz Božjeg dara nama? Konačno, imamo li strpljenja za čekati bilo kakve promjene u našem životu, a koja služi našem najvećem dobru? Ako ga nemamo, zašto je to tako? Zašto želimo sve sad i odmah?

Posjedovanje prave, autentične vjere, nade i strpljenja neizostavno uključuje i mudrost. Uključuje spoznaju da sve što nam se dogodi u životu, a što služi našem najvećem dobru, se dogodi u trenutku kad je potrebno. Ni prije ni kasnije. Ne kad mi, iz naše ograničene zemaljske perspektive to želimo, nego kad je to potrebno. Mi ne znamo zašto u određenom trenutku, stoga prihvatimo događanja onakvima kakvim jesu.

Dolazak Gospodina našeg Isusa Krista se dogodio kad se trebao dogoditi, ni prije ni kasnije. Iako dugi niz godina, prolaskom mnoštva generacija iščekivano, Svjetlo koje je vječno obasjalo cjelokupno čovječanstvo je konačno došlo, i trajno se nastanilo među nama. Svijeće, koje na današnji dan blagoslivljamo i nosimo upaljene u procesiji, su trajni podsjetnik da smo svi mi trajno Božje Svjetlo, ma kakav god imali dojam o svom trenutnom životnom stanju. Naša prividna odvojenost od Boga nije stalna, nego iluzija koju radom na sebi postupno razbijamo, uz Kristovo vodstvo. Budimo trajno Božje Svjetlo, sebi i svima oko nas. Prikažimo sebe Bogu, probudivši Krista u sebi.

Amen 


Čista srijeda (Pepelnica)

Danas obilježavamo Čistu srijedu ili Pepelnicu, kojom započinje korizmeno razdoblje koje traje 40 dana, odnosno do Velikog četvrtka navečer, kada započinje vazmeno trodnevlje.

Pepelnica, kao dan kojim započinje korizmeno razdoblje, ima višestruku simboliku. Ona predstavlja spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti, na način da su se veliki sveci i pokornici Starog zavjeta običavali obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah kao simbolom svoje grešnosti, s nakanom da žele popraviti svoj život. Zašto je korišten pepeo? Jer on predstavlja prolaznost. „Sjeti se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah vratiti“. Riječi su to koje se izgovaraju na današnji dan kod obreda pepeljenja, i koje nas podsjećaju da je čovjek sa ispraznim životom koji u fokusu ima isključivo izraženu materijalnu i hedonističku dimenziju bez rasta u Bogu, samo obični prah, ništavilo. Riječi su to koje nas podsjećaju da ovozemaljsko, materijalno je samo po sebi ograničeno u svakom pogledu, da je raspadljivo. Da je naša materijalna dimenzija, s kojom se tako rado i tako lako identificiramo, ništa drugo nego raspadljiv prah. Pepeo koji smo na današnji dan primili na svoje čelo, nas podsjeća da je grčevito vezanje za ovozemaljsko, materijalno, od početka osuđeno na propast.

Korizma, kao razdoblje u godini, među ostalim predstavlja uspomenu na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Znači li to da je korizma, kao razdoblje u godini koje započinje današnjim danom, obilježeno pokorom i svojevrsnom žalošću? Upravo suprotno. Makar korizmeno razdoblje počinje Pepelnicom i obredom pepeljenja, u kojem osvještavamo svoju prolaznost, ranjivost, potrebu za nevezivanjem za materijalno i isprazno, tako ono završava uoči zalaska Sunca na Veliki četvrtak, uoči trenutka kad se prisjećamo posljednje večere i ustanovljenja svete euharistije, svete misne žrtve koja je žarište kršćanskog sakramentalnog života. Po završetku korizme slijedi najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Slijedi blagdan konačne pobjede života nad smrću. Konačne pobjede trajnog, vječnog, nad prolaznim, ispraznim.

Korizma je jedinstveno vrijeme u crkvenoj godini kad imamo priliku osvijestiti sebe kao osobu. Preispitati sebe, svoj život, odnos prema samom sebi i naš odnos prema drugim ljudima te cjelokupnoj prirodi koja nas okružuje. Vrijeme je to unutarnje kontemplacije, svojevrsnog godišnjeg čišćenja, samoobnavljanja, povlačenja u svoju nutrinu. Razdoblje je to boljeg upoznavanja sebe. Vrijeme je to kad se pripremajući svatko na svoj jedinstven način,  osnažujemo za konačni dolazak Svjetla svijeta.

Kao što se u uskršnje vrijeme na sjevernoj hemisferi budi priroda dolaskom proljeća, tako se i dolaskom uskrslog Krista budi život u nama. Budimo se mi, kao nove, obnovljene osobe. No, ta probuđenost ne može doći bez uloženog truda. Čak je i Gospodin naš Isus Krist prolazio svoju osobnu korizmu, prolazeći razne kušnje boraveći u pustinji 40 dana, koje ga, kako god teške bile, nisu slomile. Na kraju je svojim uskrsnućem pobijedio ništavilo, i proslavio život, a time i Boga u nama svima. Ako je sve to Krist prolazio, tako je i na nama, ako prihvaćamo put života i Božjeg svjetla, da prihvatimo našu osobnu korizmu, naše osobnu katarzu, ne samo u crkveno razdoblje koje nazivamo korizmom, nego i inače, i da time, prije ili kasnije, uskrsne Krist u svima nama.

Amen


Samoispitivanje

Propovijed povodom 1. korizmene nedjelje

Danas obilježavamo 1. Korizmenu nedjelju, koja je posvećena samoispitivanju.

Korizma, kao razdoblje u godini, među ostalim predstavlja uspomenu na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Znači li to da je korizma, kao razdoblje u godini koje je započelo na Čistu srijedu, obilježeno pokorom i svojevrsnom žalošću? Upravo suprotno. Makar korizmeno razdoblje počinje Pepelnicom i obredom pepeljenja, u kojem osvještavamo svoju prolaznost, ranjivost, potrebu za nevezivanjem za materijalno i isprazno, tako ono završava uoči zalaska Sunca na Veliki četvrtak, uoči trenutka kad se prisjećamo posljednje večere i ustanovljenja svete euharistije, svete misne žrtve koja je žarište kršćanskog sakramentalnog života. Po završetku korizme slijedi najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Slijedi blagdan konačne pobjede života nad smrću. Konačne pobjede trajnog, vječnog, nad prolaznim, ispraznim.

Korizma je jedinstveno vrijeme u crkvenoj godini kad imamo priliku osvijestiti sebe kao osobu. Preispitati sebe, svoj život, odnos prema samom sebi i naš odnos prema drugim ljudima te cjelokupnoj prirodi koja nas okružuje. Vrijeme je to unutarnje kontemplacije, svojevrsnog godišnjeg čišćenja, samoobnavljanja, povlačenja u svoju nutrinu. Razdoblje je to boljeg upoznavanja sebe. Vrijeme je to kad se pripremajući svatko na svoj jedinstven način,  osnažujemo za konačni dolazak Svjetla svijeta.

Današnja 1. korizmena nedjelja podsjeća nas i poziva na suštinu korizmenog vremena, vremena priprave za dolazak uskrslog Krista – na potrebu za samoispitivanjem, samoanalizom, preispitivanjem sebe kao osobe, svoje uloge prema drugim ljudima te svog života. Pogledavši se u ogledalo, zapitajmo se: jesmo li zadovoljni odrazom koji vidimo? Jesmo li to pravi mi? Mi, koji smo svojim riječima, djelima i mislima jedno s Bogom? Kad svaku večer legnemo na počinak, zapitajmo se: jesam li danas bio najbolja verzija sebe? Ako nisam, jesam li to pokušao biti? Jesam li nastojao biti jedno s Bogom?

Kao što se u uskršnje vrijeme na sjevernoj hemisferi budi priroda dolaskom proljeća, tako se i dolaskom uskrslog Krista budi život u nama. Budimo se mi, kao nove, obnovljene osobe. No, ta probuđenost ne može doći bez uloženog truda. Čak je i Gospodin naš Isus Krist prolazio svoju osobnu korizmu, prolazeći razne kušnje boraveći u pustinji 40 dana, a koje ga, kako god teške bile, nisu slomile. Na kraju je svojim uskrsnućem pobijedio ništavilo, i proslavio život, a time i Boga u nama svima. Ako je sve to Krist prolazio, tako je i na nama, ako prihvaćamo put života i Božjeg svjetla, da prihvatimo našu osobnu korizmu, naše osobnu katarzu, ne samo tijekom crkvenog razdoblja koje nazivamo korizmom, nego i inače, i da time, prije ili kasnije, uskrsne Krist u svima nama.

Amen


Kontrola govora

Propovijed povodom 2. korizmene nedjelje

Danas obilježavamo 2. korizmenu nedjelju, koja je posvećena kontroli govora.

Jedno od najpoznatijih i po mišljenju mnogih, najznačajnijih Isusovih javnih izlaganja je poznat pod nazivom govor na gori. Nakon što je izabrao apostole i izliječio mnoge bolesne, Isus je održao govor na gori pred mnoštvom ljudi u kojem je dao pregled svoje nauke. Ne spominje se o kojoj se gori radi no vjeruje se da je riječ o Kurun Hatinu.

U tom govoru, Isus je predstavio temelje kršćanskog života u osam blaženstava, a okosnica svakog blaženstva je krepost. Uz navedeno, Isus je tom prigodom iznio govor o životnim pitanjima, koja smo imali prilike čuti u današnjem evanđelju, a u kojem je bilo govora i o važnosti izgovorene riječi, staviviši naglasak na pogrdne riječi.

Svakodnevno svi izgovaramo mnoštvo riječi. Svakodnevno dajemo mnoge izjave. Govor je sastavni dio nas, kao i svaka druga aktivnost, te mu najčešće ne pridajemo veliku pozornost nego mu pristupamo automatski. Je li to ispravno ponašanje? Jest, ako smo svoju sposobnost govora doveli do stupnja potpune samokontrole, gdje smo osobno u potpunosti uvježbani da svaka izgovorena riječ ima svoj smisao i svoju ulogu koja je sukladna Bogu u nama. No, zapitajmo se: jesmo li se do sada uspjeli dovest u takvo stanje?

Slušana riječ je najupečatljiviji znak koji se urezuje u ljudski um. U njegovo biće. Isus, kao i njegovi apostoli nisu davali pisane upute niti prenosili svoje riječi na neke druge načine, nego su isključivo prenosili sebe drugima izgovorenom rječju. Uostalom, govor na gori jest bio događaj koji je za svoj medij  imao isključivo govor, a kao sredstvo izgovorenu riječ.

 Tom prigodom, dao je i zlatno pravilo, koje glasi: “Sve dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci! (Mt 7, 12)”. Sjetimo se: koliko puta smo dar govora koji imamo, s kojim smo rođeni, kao jakim oruđem kojim razvijamo sebe i ako ga pravilno upotrebljavamo, pomažemo drugima u njihovom rastu, zapravo koristili u nedolične svrhe? Koliko puta smo ogovarali, kritizirali? Želimo li da nas netko neutemeljeno kritizira, da nas ogovara, da komentira naše živote iako ne hoda našim cipelama i ne nalazi se u našoj koži? Naravno da ne. Stoga, zašto prljamo naš život i živote drugih takvim ponašanjem? Upitajmo sebe, što nas potiče na takvo ponašanje?

U zaključku govora na gori, kaže kako je čovjek koji sluša Njegove riječi i izvršava ih poput mudrog čovjeka, koji sagradi kuću na stijeni, kojoj ništa ne može naškoditi, a tko sluša riječi, a ne čini ih, bit će kao ludi čovjek koji sagradi kuću na pijesku, koja neće izdržati pa će od nje nastati ruševina (Mt 7, 26). Naglasak je na slušanju Isusovih riječi te na slijeđenju smjernica koje smo putem njih dobili. No isto tako, naglasak se stavlja i na nas, kad govorom želimo nešto postići. Postižemo li svojim riječima nešto što služi našem osobnom rastu? Za pomaganjem u rastu drugih ljudi? Imaju li naše riječi ulogu duhovne hrane za nas i za druge?

Svako naše izlaganje, bilo da je ono potpuno neformalno, u društvu jedne bliske osobe ili više njih, ili bilo da je riječ o nekom službenom izlaganju ili govoru, zamislimo kao naš osobni svojevrsni govor na gori. Zamislimo da svaka naša izgovorena riječ, kakva god ona bila, se urezuje u svijest ljudi koji nas slušaju, kao što se urezala u svjedoke Isusovog govora na gori, čiji sadržaj prenosimo naraštajima do današnjeg dana. Zamislimo da nema razlike u tome tko izgovara, jer smo svi ljudi, i svi jedni na druge nedvojbeno utječemo. Zamislimo da naša svaka izgovorena riječ bude na slavu i u službi Boga u nama, uz neizostavno Kristovo vodstvo.

Amen


Razumijevanje

Propovijed povodom 3. korizmene nedjelje

Današnja, 3. korizmena nedjelja posvećena je razumijevanju.

U današnjem evanđelju smo čuli o događaju u kojem je narod htio kamenovati nevjernu ženu, optužujući je pritom za njen grijeh, pozivajući se pritom na stari zakon. Nakon što je okupljenom mnoštvu Isus rekao da tko je bez grijeha, neka baci kamen, isti su se razišli, prepoznavši sebe u tim riječima. Prepoznali su vlastito nerazumijevanje te nevjerne žene kao osobe, situacije u koje se nalazi, a zbog koje je počinila taj grijeh, a ponajviše su prepoznali nerazumijevanje samih sebe.

Svakodnevnim aktivnostima neminovno komuniciramo na razne načine s mnogim ljudima. Svakodnevno se u interakcijama s ljudima oko sebe susrećemo s mnogim izazovima. Zahvaljujući izazovima, na njih reagiramo na razne načine. Naše reakcije, kakve god one bile, su odraz našeg razumijevanja ljudi na kojih se reakcije odnose, kao i situacije u kojoj se nalazimo. Stoga se zapitajmo: kakvo je uistinu naše razumijevanje ljudi i situacija oko nas? Smatramo li da razumijemo ljude oko sebe pravilno, da razumijemo okolnosti njihovih života i životnih situacija u kojima su se našli, ili smo skloni osudi drugih, bez obzira na prave razloge njihovih djela, kakva god ona bila?

Priznajmo sebi jednu jednostavnu činjenicu: naša percepcija svijeta oko nas je ograničena. Ma koliko god za sebe mislili da smo mudri, pametni, da shvaćamo pojave i situacije oko sebe pravilno, činjenica je da je daleko više toga što „na prvi pogled“ ne vidimo, ne osjetimo, ne spoznamo. Shvatimo da je ta, svojevrsna ograničenost u percepciji svega oko nas tu s razlogom, a temeljni razlog za to je učenje. Zahvaljujući tom učenju, spoznajemo suštinu sebe, drugih oko sebe i cjelokupni svijet koji nas okružuje.

Priznajmo sebi također da ni sebe ne poznajemo najbolje. Zbog našeg neukroćenog ega, možemo smatrati da o sebi znamo i da smo sve spoznali što je bitno, no svakodnevne životne situacije nas u toj iluziji lako razuvjere. Zapravo, ljudi oko nas koji u nama izazovu najdestruktivnije reakcije nam pokažu da ono što nam kod njih smeta, što nas ljuti, iritira, je zapravo prisutno u nama samima. Svakodnevne životne situacije u kojima se nađemo, a koje u nama izazovu reakciju kojom degradiramo sebe kao osobu, nam ukazuju koliko posjedujemo nerazumijevanja prema drugima, prema životnoj situaciji u kojoj se nalazimo, a ponajviše, koliko nerazumijevanja imamo prema sebi.

Srećom, recept za osnaživanje vlastitog razumijevanja sebe i cjelokupnog svijeta oko sebe je vrlo jednostavan: vjera u Boga u sebi, u svoju božansku prirodu a time i u sebe kao osobu, te vjera u Gospoda Krista, našeg učitelja. Svakodnevnom molitvom, meditacijom, duhovnom praksom te sudjelovanjem u sakramentalnom životu Crkve, osnažujemo naše biće sve više, poboljšavamo percepciju sebe kao osobe, vlastite osobnosti, svojih vrlina i mana, svojih talenata i nedostataka, te potičemo sebe na razvoj svojih prednosti, koje nas grade kao osobu, te postupno odstranjivanje svojih nedostataka, koje nas kao ljudsko biće degradiraju. Tim procesom, ne da samo upoznajemo sebe cjelovito, nego posljedično imamo više razumijevanja i za druge ljude, shvaćajući pritom da su i oni samo ljudska bića, sa svojim vrlinama i manama, s kojima se nose kako u datom trenutku najbolje znaju. Prestajemo osuđivati druge, a time i sebe, i sve više imamo razumijevanja za druge, a time i za sebe.

Gospod Krist, koji za sve nas posjeduje potpuno razumijevanje, neka nam u tom procesu bude trajna pomoć i podrška.

Amen


Nedjelja muke Gospodnje

Propovijed svećenika Fredericka Shadea iz Melbournea povodom Cvjetnice

Današnja poslanica i evanđelje pokazali su nam u ovo preduskrsno vrijeme što trebaju bit naši prioriteti. Bez shvaćanja i prihvaćanja tih prioriteta poruka Uskrsa ne bi bila toliko značajna. Poniznost u zajednici sa samilošću i ljubavi su temelji za pravi duhovni život. 

Velika uskrsna drama započinje proslavom Cvjetnice što označava ulazak našeg Gospodina u Jeruzalem. Idućeg dana, Gospodin je očistio hram od mešetara i trgovaca, podučavao ljude u hramu i izvan hrama te posramio saduceje, pisare i farizeje svojom hrabrošću i mudrošću. U Getsemantskom vrtu nalazimo ga u molitvi cijelu noć s nekim njegovim učenicima. Kad se molio Bogu Ocu, neke od njegovih riječi jako podsjećaju na riječi koje je koristila naša Gospa kad ju je posjetio arkanđeo Gabrijel: “Ipak ne kako ja hoću, nego neka bude volja Tvoja”, i ponovo kaže: “Bit će po tvojoj volji”.

Misterije Isusa i Marije treba zajedno proučavati kao njihove vlastite živote, a poduke koje nam daju su čvrsto povezane. 

On nije mogao izbjeći ispijanje gorke čaše sudbine, morao je iskusiti njenu gorčinu. To je bila njegova sudbina i njegovo Božansko Ja je to znalo. Trebao je iskusiti izrugivanje, izdaju i smiješne optužbe koje su mu upućivali Samhedrin i rimski upravitelj Pilat. 

Svi aspekti njegovog vlastitog bića, tijela, duše i duha i njegova dualna ljudska i Božanska priroda bili su podvrgnuti najvećim kušnjama odvažnosti, strpljivosti i ljubavi. Stoga, vidimo da je to doista ljudska priča s kojom se možemo poistovjetiti pogotovo danas kad oko sebe vidimo mnogo jadnih ljudi. 

Možemo također cijeniti i poduku da ostanemo vjerni svojem Ja i onom u što vjerujemo, kao što je naš Gospodin ostao vjeran sve do svoje smrti. Zapisi koji u evanđeljima govore o njegovoj smrti su kratki ali dirljivi tako da u njima izazivaju duboke i snažne osjećaje i emocije, no isto tako izazivaju i poštovanje prema samoodricanju i žrtvovanju. 

Uskrsna priča nam daje mnoge poduke. Na mnogo načina je prikazana ova velika i potresna priča o Gospodnjim mukama, ali na žalost danas se prikazuje samo ljudska strana ove drame, a sve druge dimenzije ovog misterija su zapostavljene. Naša Crkva nastoji ukazati i na te druge strane ove drame, kako psihološke, tako i duhovne. 

Uskrs bi mogli shvatiti kao novu etapu na našem putovanju učenika našeg Gospodina. Putovanje na Golgotu je također i naše putovanje. U tom smislu rođenje Krista, krštenje i preobraženje predstavljaju izvjesne etape kroz koje također moramo proći. To su putokazi na putu svetosti kao što je prorok Izaija govorio o tim velikim misterijama unutarnjeg života. Oni su važni za nas da nam predoče život našeg Gospoda, kao primjer koji bismo trebali slijediti, kao vodič na našem unutarnjem putovanju koje nas vodi prema Bogu. 

Prošli tjedan čuli smo u liturgiji da je Gospodin Put, Istina i Život. Vjerujem da te riječi postaju stvarnije za nas kad uđemo u uskrsna događanja i slijedimo našeg Gospoda uzduž Via Dolorese. Slijedili smo Gospodina do stola posljednje večere na Veliki četvrtak, slijedili smo ga na Golgotu na Veliki petak i slijedili smo ga do groba. Sva ova događanja, izgovorene riječi, ljudi koji su bili tamo i ostalo imaju nas nečemu važnom podučiti, ne samo o ljubavi našeg Gospoda, nego kako i mi sami možemo doći u doticaj s tom ljubavi i mirom koji nadilazi sve naše razumijevanje. 

Mislim da je sveti Atanasije rekao da je Bog postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bog. Rekao bih da je čovječanstvo zaboravilo svoju baštinu, svoju pravu prirodu, zaboravilo je Božanstvo koje boravi u nama i zaboravilo je svoju sudbinu kao Božje dijete. Moglo bi se reći da je Bog postao čovjekom u osobi Isusa iz Nazareta da bi pokazao cijelom čovječanstvu što smo imali cijelo vrijeme – naše vlastito Božanstvo unutar sebe koje nas je uvijek činilo svojim kraljevstvom, da smo samo pogledali, razumijeli i slijedili pravi put. U tom smislu pojava našeg Gospoda među nama kao Isusa iz Nazareta uči nas o našoj vlastitoj prirodi, o našim vlastitim potencijalima kao i o ljubavi Božjoj. 

To je ono što mislim kad kažem da je uskrsna priča u stvari cjelovito utjelovljenje koje nas podučava o nama samima. Imamo i mistična iskustva ljudi poput svetog Pavla koji daje snažno svjedočanstvo u ovim misterijama, o našoj vlastitoj prirodi i kako se možemo preobraziti, jer je, kako je on rekao, “Krist u nama nada slave” i “duh Božji boravi o nama”.

To nisu iskazi vjerovanja nego iskustvene objave. Stoga kažem da nas priča o Isusu podučava nešto o nama samima, o našem Stvoritelju i o ljubavi Božjoj. To je priča koja se tiče našeg života i našeg napretka. Misteriji uskrsnuća i uzašašća su također dio toga. Oni pokazuju trijumf duha unutar svakog od nas nad stvarima ovoga svijeta i da je u svakom čovjeku  prisutan besmrtni životni princip. Taj trijumf, ta pobjeda duha nad ograničenjima materije, vremena i prostora dio su našeg slavlja uskrsnuća na Uskrsni dan, jer na taj dan i mi uskrsavamo s našim Gospodinom. 

Kao slobodni katolici imamo zadatak podučavati druge svojim primjerom i svojim spoznajama, podučiti da uskrsna drama ima nam nešto važno reći o nama samima i o Bogu. Isto tako možemo reći da nas naše proživljavanje u uskrsnoj priči može dovesti do dubljeg razumijevanja i ulaska u Kristovu svijest tako da postanemo svjedoci kroz sva stoljeća sve do svetog Pavla.

Čovječanstvo traži puniji i bogatiji život, život koji ima smisla. Naš Gospod poručio nam je da nam on može pružiti dostojan život ali samo ako budemo išli Njegovim putem. Uskrsna priča pokazuje snagu i slabost ljudske prirode. Iznad svega ona ukazuje na činjenicu da je naša veza s Bogom u traženju. Mi smo zaboravili kako je komunicirati, kako tražiti pomoć, kako moliti za vodstvo. Živi Krist je tu, kad se dvoje okupi u Njegovo ime.

Živući Krist je također tu unutar ljudskog srca, u svakome od nas. Neka nas naše zajedničko slavljenje Uskrsa uzdigne do Božanske prisutnosti u nama i neka nas preobrazi. Neka nas ovaj Uskrs privede živoj prisutnosti Onoga koji je Put, Istina i Život.    


Vjera

Propovijed povodom 6. uskrsne nedjelje 

Današnje Evanđelje nam opisuje događanja nakon Isusovog uskrsnuća, u kojima su apostoli, čuvši vijesti o uskrsnuću, iskazali svoju nevjeru. Njegovi najbliži suradnici, njegovi učenici, od kojih je sama Kristova Crkva kojoj i sami pripadamo, počela svoje javno djelovanje po svijetu, su iskazali svoju nevjeru u najveće čudo svog Učitelja, koje im je i sam najavljivao – u uskrsnuće, u pobjedu života nad smrti, u pobjedu vječnog nad prolaznim.

Tko je, odmah na početku, pokazao svoju vjeru? Marija Magdalena. Marija, koja je vijest o Gospodinovom uskursnuću prihvatila kao nepobitnu činjenicu, bez sumnje i zadrške, i koja je tu radosnu vijest, koja je okosnica kršćanske vjere, htjela podijeliti s apostolima, Isusovim učenicima. Marija, koju je Gospodin naš Isus Krist oslobađao od mnogih zloduha, a koja je i od svjetine bila osuđena kao bludnica, a koju je Isus odrješio grijeha nakon što se ona pokajala i obratila. Od svih, baš ona, nekoć velika grešnica a kasnije velika obraćenica, je prigrlila uskrslog Krista bez ustezanja, za razliku od apostola, od kojih se to, po nekoj ljudskoj logici, prvih očekivalo.

Stoga se zapitajmo:  koliku vjeru mi, kao kršćani, kao klerici i vjernici naše Crkve, imamo? Kakva je ta naša vjera? Što vjera koju imamo, i ako je imamo, podrazumijeva? Svake nedjelje, ili što je god češće moguće, s radošću posjećujemo našu crkvu, želeći prisustvovati službama u kojima osjećamo Kristovu prisutnost u sebi. Svatko u Crkvi ima svoj opseg djelovanja: klerici vrše obrede i udjeljuju sakramente, a vjernici posjetom službama i ostalim aktivnostima sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve. Takav princip djelovanja održava život Crkve u praktičnom smislu riječi, no činimo li to iz navike, zbog socijalizacije, prihvaćajući Crkvu i njeno poslanje „zdravo za gotovo“, ili zaista osjećamo i susrećemo se s Kristom u sakramentu svete euharistije?

Marija Magdalena je prošla izazovnu životnu školu. Od osobe koja je bila na moralnom i životnom dnu, od bludnice koja je svojim postupcima degradirala sebe kao osobu, je, obrativši se, pokajavši se iskreno za svoje propuste, postala jedna od najbližih Isusovih sljedbenica. Na svom putu obraćenja, odbacivši tamu grijeha i stari život te prihvativši Krista kao svog uzora na putu duhovnog rasta, spoznala je pravu Božju ljubav, koja joj je usadila nepobitnu vjeru u uskrsnuće i vječnost, kojoj svi težimo. Njeno obraćenje, njena spoznaja i prihvaćanje Božje ljubavi u svom životu, je njeno svojevrsno uskrsnuće. Zahvaljujući svojem uskrsnuću, prihvatila je odmah i Kristovo tako dugo najavljivano uskrsnuće, prepoznavši sebe i svoj život u njemu.

Pogledajmo svoje živote, sve što smo prošli i sve što prolazimo. Životi svih nas su sastavljeni od „uspona“ i „padova“. Da nije tako, život bi bio bezličan, kao ravna crta. Prisjetimo kako smo se nosili s teškim životnim trenucima, kad su nam okolnosti izgledale beznadne, kad smo mislili da je sve izgubljeno, da ništa ne može ispraviti trenutnu situaciju. Ipak, nije bilo tako. S mnogim životnim izazovima,  na razne načine, smo se uspješno izborili. Svladali smo više ili manje uspješno životne lekcije. Od ništavila smo prešli u pobjedu. Iz muke i ništavila smo prihvatili pobjedu nad situacijom i naše svojevrsno uskrsnuće. Zar to nije dovoljno da ne povjerujemo do kraja, istinski, u našeg Gospodina Krista i u njegovu konačnu pobjedu? Zar nam Isusov primjer nije dovoljan poticaj da stremimo konačnoj pobjedi, konačnom svladavanju svake životne lekcije, bez zadrške i kalkulacija? Ne zaboravimo: u svim izazovnim životnim situacijama, Krist je s nama. Obratimo mu se u našim molitvama i meditacijama za savjet, i naše uskrsnuće je neupitno.


Bog kao Svjetlo

Propovijed povodom 2. nedjelje po Trojstvu

Ova nedjelja posvećena je svemogućem Bogu kao izvoru svjetla. U današnjoj poslanici apostol Ivan kaže: “Bog je svjetlo i u njemu nema nikakve tame.” Doista, Bog je svjetlo i sve što je stvoreno, stvoreno je od svjetla, jer praatom Anu (kako ga zovu teozofi, Annie Besant i drugi) stvoren je iz čistog svjetla i kad bi Logos samo na trenutak povukao svoju volju iz atoma, ne bi bilo ni atoma ni svijeta, no svjetlo bi ostalo. Zato Božansko svjetlo nosi bit svih istina i začetnik je svega stvorenog. U toj svjetlosti stvorene su sve vrline, sve snage, sve mogućnosti.

Nema svjetlosti, nema snage, nema vrlina koje ne bi imale svoj korijen u toj svjetlosti. I mudrost je svjetlost i ljubav je svjetlost i život je svjetlost. Po svjetlosti zvijezde raspoznajemo od čega se sastoji zvijezda, po svjetlosti čovjeka  raspoznajemo kakav je čovjek, kakve vrline ima. Raspoznajemo i čovječju dušu (kauzalno tijelo) i osobnost čovjeka, kakva su mu niža tijela. 

Kad smo dovoljno pročišćeni, nebesko svjetlo slobodno se spušta u naša tijela i donosi našem životu predragocijene nebeske darove koji nas uljepšavaju i uzdižu u nebeske visine. U ezoterijskoj literaturi nalazimo da svjetlo Atme ili Duha Svetog donosi snagu, volju, blaženstvo, a svjetlo Budija (Kristove svijesti ili intuicije) donosi ljubav, mudrost, spoznaju, sućut, razlučivanje itd. Svjetlo višeg mentala donosi apstraktne spoznaje itd. 

Sve je to jedno te isto svjetlo iz istog izvora, ali kad prolazi kroz razne razine donosi u našim tijelima i različita svojstva. Kao što je rekao naš biskup Leadbeater, to je poput električne struje koja kad prolazi kroz različite potrošače stvara različite efekte; svjetlo kod žarulje, toplinu kod grijača ili kretanje elektromotora ili elektromagneta. 

Kako se duhovno razvijamo, tako se sve češće povezujemo s višim principima pa time veća količina nebeskog svjetla dolazi u naša tijela a time i u našu svijest, naš život. Savršen čovjek je sasvim povezan sa svojim višim principima pa je njegovo tijelo doista hram Božji, jer je pun svjetla i savršenstva, svjetlo je u svijetu. Eto to je postigao naš Gospodin, zbog čega je mogao predati čovječanstvu mudrost Božju i zato je On naš Učitelj Svijeta.

Ako smo povezani sa svojim višim principima, u zajedništvu smo s Ocem i s Isusom Kristom, a Božansko svjetlo bit će prisutno u našem životu pa nećemo živjeti u neznanju, već ćemo postajati sve kristolikiji, sinovi Božji. 


Posveta Duhu Svetome – Čistoća

Propovijed povodom 7. nedjelje po Trojstvu

Naš svakodnevni život obilježen je posvećenim radnjama. Vlastitim djelovanjem, posvećeni smo boljitku vlastite obitelji, prehranjujući svoju djecu i odgajajući ih najbolje što možemo. Vlastitim djelovanjem, posvećeni smo poslu, obavljajući ga najbolje što možemo. Vlastitim djelovanjem, na usluzi smo ljudima u svojoj okolini, pomažući im na razne načine najbolje što možemo. Vlastitim djelovanjem, posvećeni smo svojoj dobrobiti, bilo u očuvanju vlastitog zdravlja, bilo u gradnji svog životnog puta i vlastitih interesa, najbolje što možemo. No, što je ključno posjedovati, da bi naša posvećenost u svim životnim aspektima bila potpuna?

U današnjem evanđelju, Gospod naš Isus Krist naglasio je potrebu povezanosti svojih učenika s njim, a time i njihove povezanosti s Bogom.  Naglasio je da ta povezanost, to sjedinjenje s Gospodom Kristom, a time i Kristom u njima, ne podrazumijeva odvojenost od svijeta, a time i od njihove svakodnevnice i sa svime što ona nosi, nego baš suprotno – svjesnosti o svom životu „u ovome svijetu“, odnosno svjesnosti o njihovoj ulozi u životima koje vode, ali da svoje živote vode sukladno Božjim duhom u njima, sukladno Kristovom vodstvu.

Kristovi učenici su imali svoju misiju na Zemlji koja je bila jasna. Da bi tu misiju ostvarili prikladno, neminovno je bilo potrebno njihovo sjedinjenje s Bogom u njima. Da bi to sjedinjenje ostvarili, bila je potrebna njihova pročišćenost, njihovo potpuno predanje Duhu Svetome da ih usmjerava u pravcu koji je za njih najprikladniji. Bila im je potrebna posveta služenju Gospodu Kristu, svom Učitelju, a time i Kristu u njima.

Iako naizgled se možda ne čini tako, naše živote u potpunosti možemo poistovjetiti sa životima svetih apostola. Na koji način? I mi, kao i oni što su bili, smo ljudi sa svojim manama i vrlinama, sa svojim životnim izazovima, sa svojim svakodnevnim obavezama. I mi, kao i oni što su bili, smo ljudi sa svojim jedinstvenim životnim zadatkom, bez obzira  o čemu je riječ. Stoga, i nama je, da bismo potpuno ostvarili ono što nas definira kao pojedince u ovom životu, potrebno potpuno predanje u svim našim aktivnostima. I nama je potrebno sjedinjenje s Bogom, s Kristom u nama. I nama je potrebna posvećenost Duhu Svetom, da nas vodi u pravcu koji je za nas najbolji.

Mi, kršćani, redovno se okupljamo na svetoj euharistiji slaveći svetu misnu žrtvu. Okupljamo se oko svetih sakramenata vodeći se Gospodom Kristom, kao našim vječnim uzorom i Učiteljem. Pristupajući sakramentima, prepuštamo se Kristu, bez kalkulacija, bez analiza, bez razmišljanja, da nam ih udijeli posredstvom svog službenika. Puni povjerenja, prepuštamo se Kristu da naše živote posveti svojoj službi, kakva god to služba bila. Stoga, neka svaki trenutak naših života bude posvećen našem najveličanstvenijem služenju, uz Kristovo vodstvo.

Amen.


Mudrost

Propovijed povodom 8. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju podsjetili smo se događaja iz Isusove 12. godine života, kad se nakon proslave blagdana Pashe, zadržao u hramu u Jeruzalemu gdje je danima raspravljao s učiteljima o vjerskim pitanjima, prigodom čega su učitelji bili zadivljeni njegovim razmišljanjima. Nakon nekoliko dana potrage, našli su ga Josip i njegova majka Marija, kad ga je ona upitala zašto im je to učinio, jer su ga danima žalosni tražili. Na to ih je on upitao: zar niste znali da moram bit upoznat s Očevim poslovima?

Pitanje djeteta Isusa upućeno majci Mariji krije suštinu mudrosti kao takve. Isus, već kao dijete je imao izraženu potrebu za boravkom na mjestima koja su ga definirala kao pojedinca s jedinstvenim životnim zadatkom. Iako je u toj životnoj dobi već trebao bit svjestan činjenice da se ne može odvajati od roditelja na putovanju, njegova potreba za širenjem znanja, novim spoznajama, davanjem onoga što je imao u sebi, što ga je određivalo, je bila jača. Njegova potreba da živi ono što jest, već u toj dobi, je bila izražena, te ga je ta potreba gradila na daljnjem putu.

Što je zapravo mudrost? Kako prepoznati mudru osobu? Posjedujemo li mi, kao pojedinci, potrebnu mudrost? Subjektivnim promatranjem ljudi, možemo zaključiti da mudrost nije definirana ni stupnjem formalnog ili neformalnog obrazovanja kao ni starošću i životnim iskustvom. Mudrost možemo definirati kao sposobnost korištenja vlastitih znanja, talenata i potencijala u najboljoj mogućoj mjeri, na način koji je najkorisniji nama i cjelokupnom svijetu oko nas. Mudrošću ne smatramo puko znanje samo po sebi, nego kako i na koji način to znanje primijeniti. Talenti i potencijali koje svatko od nas ima, kakvi god oni bili, su nepotpuni ako ih ne primjenjujemo što je god više moguće, za vlastitu dobrobit i za dobrobit sviju oko nas.

Da bismo izgradili vlastitu mudrost, potrebna je stalna nadogradnja nas kao osoba, u svakom smislu riječi.  Potrebno je ne samo puko učenje, usvajanje novih vještina, razvoj vlastitih talenata kroz aktivan rad na njima, nego i stalno upoznavanje sebe kao osobe. Upoznavanje svoje unutarnje biti, Boga u sebi.  Jedino tad, svoju izgrađenu mudrost možemo primjenjivati na način kakav je najprikladniji za stvarnost u kojoj obitavamo.

Pogledajmo primjer Gospoda našeg Isusa Krista. Kao dijete, zahvaljujući povezanosti sa Ocem svojim i našim, pokazao je mudrost koju je posjedovao, postupno se gradeći na putu svog poslanja. Kasnije, u odrasloj dobi, ta mudrost se očitovala u potpunom smislu, ispunjenom, za najviše dobro sveg svijeta. Neka nam u gradnji vlastite životne mudrosti Krist bude vječni uzor i mentor. Neka svaki naš čin mudrosti bude na hvalu i slavu Boga u nama.

Amen.


Povjerenje

Propovijed povodom 9. nedjelje po Trojstvu

Naša svakodnevnica obilježena je interakcijom s drugim ljudima. Neke ljude smatramo samo kolegama, neke poznanicima, neke prijateljima (među njima neke i vrlo bliskima), i naravno, partnerski odnos s određenom osobom. Priroda svih tih odnosa je vrlo složena, i nemoguće je poistovjetiti odnos s bilo kojom osobom u svom životu s onom drugom. Kao što je svaka ljudska jedinka posebna u svakom smislu riječi, tako je i svaki međuljudski odnos, bez obzira kakva priroda tog odnosa bila.

Razmislimo o svakom našem odnosu s bilo kojom osobom koja je dio našeg života. Zapitajmo se: posjeduje li taj odnos najbitniju komponentu, koja ga čini smislenim – povjerenje? Posjeduje li svaki naš odnos s bilo kojom osobom komponentu koja ga čini održivom, komponentu koja je temelj da se isti i dalje gradi u kvalitetnijem obliku?

Povjerenje u bilo kojem međuljudskom odnosu znači prepustiti se drugoj osobi. Prepustiti se situacijama koje ćemo s navedenom osobom proživjeti. Primjer je odnos roditelja i djeteta, u kojem se dijete, bez kalkulacije, analize i razmišljanja, prepušta u zagrljaj svog roditelja, imajući u njega potpuno povjerenje. Razmislimo – koliko je međuljudskih odnosa u našem životu oplemenjeno ovakvim povjerenjem?

Redovno dolazimo u našu crkvu na slavljenje svete euharistije. Redovno se u sakramentu euharistije susrećemo s Gospodom Isusom Kristom, našim učiteljem i životnim uzorom. Sudjelujući u euharistiji, pričešćujući se, sjedinjujemo se s Gospodom Kristom u jedno tijelo. Mi s Kristom postajemo jedno. Sjedinjujući se s njim, u praktičnom smislu postajemo živa Kristova Crkva na zemlji.

Što je osnovni preduvjet da bismo to ostvarili? Povjerenje. Bez povjerenja u Gospoda Krista, bez vjere u njega, bez prihvaćanja njega kao našeg učitelja, kao naše vječne inspiracije, nema ni našeg sudjelovanja u euharistijskom i općenito sakramentalnom životu Crkve. Nema primitka Krista u naš život. Nema stvaranja živog tijela Crkve, sjedinjenjem nas i Krista.

Da bismo imali kvalitetne, ispunjavajuće i za buduće razdoblje perspektivne odnose s drugim ljudima, ključno je povjerenje. Ako nedostaje povjerenja, odnosi su ispunjeni ljubomorom, zavisti, zamjeranjima, kritiziranjima, odnosno svime što te odnose čini neodrživima, osim ako ne odlučimo poduzeti potrebne korake da takve pojave ne uklonimo.

Kao što se, ne samo u sakramentalnom životu, nego i u svakodnevnici, prepuštamo Kristu i njegovom vodstvu zbog potpunog povjerenja koje u njega imamo, time stvarajući duhovnu vrijednost i za sebe i za svijet neslućenih razmjera, tako i prepuštanjem ljudima u koje imamo povjerenje stvaramo vrijednosti, gradimo sebe do neslućenih razmjera. Jedino prepuštanjem, prvenstveno Božjem vodstvu, a posljedično i ljudima za koje vjerujemo da zaslužuju mjesto u našem životu, stvaramo i razvijamo Krista u sebi. Mi i Krist postajemo jedno, jer Krist je u praktičnom smislu ljudima dao cijeloga sebe, davši svoj zemaljski život.

Neka nam Krist bude potpora i uzor u našem prepuštanju i gradnji povjerenja prema svim ljudima, životu i cjelokupnoj stvarnosti, sada i zauvijek.

Amen.


Vjernost

Propovijed povodom 10. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju čuli smo dijalog između Isusa i Samarijanke, u kojem je bilo riječi o vjeri, našem doživljaju vjere i kako je prakticiramo kroz vrijeme. Tom prigodom, Isus je rekao Samarijanki kako će doći vrijeme kad se nećemo klanjati Ocu na gori ili u Jeruzalemu, nego ćemo se klanjati u duhu i istini. Samarijanka je spomenula primjer prakticiranja bogoštovlja njenih predaka koji su se Bogu Ocu klanjali na gori, dok je Isus odgovorio potpuno drugačijim pristupom prakticiranja duhovnosti i štovanja Boga Oca, koji nije usredotočen na puku formu, nego na sadržaj  – duh i istinu.

Vjerujem da se svi smatramo duhovnim ili vjerujućim osobama. Sama činjenica da služimo ili redovno dolazimo u našu crkvu da bismo prisustvovali svetoj euharistiji dovoljno nam govori o našoj osobnoj naklonosti kršćanskoj vjeri i duhovnosti općenito. Sama činjenica da veći dio svog slobodnog vremena posvećujemo radu na sebi, samospoznaji, razvoju svojih vrlina i kvaliteta i osvještavanju te korekciji svojih slabosti i mana preko duhovnih praksi dovoljno govori o našoj otvorenosti prema vjeri, duhovnosti te motivaciji za stalnim rastom i razvojem. No, kakva je naša vjera uopće? Možemo li zaista za sebe reći da imamo vjeru kakva nam dolikuje?

Mnoge osobe će za sebe reći da su vjernici, da imaju čvrstu vjeru bez obzira o kakvoj se vjeri radilo. Mnogi će za sebe reći da su duhovni, da su napredni, da rade na sebi. No, takve tvrdnje nužno uvjetuje i neko potkrjepljenje. Ako za sebe tvrdimo da smo sve ovo nabrojano, a našu vjeru smo pretvorili u puku formu i običaj, u kojoj prisustvujemo obredima bez dubljeg ulaženja u njihovu svrhu, ako primamo sakramente u crkvi bez konkretnog doživljaja istih, bez svjesnosti o njihovoj ulozi u našim životima i što znače za naš razvoj, ako prakticiramo meditaciju, molitvu i ostale duhovne prakse samo da bi sebe zavarali kako smo predani duhovni praktikanti, a pritom dobrobiti istih ne primjenjujemo u svakodnevnom životu, onda s punim pravom možemo reći da je naša vjera, naša duhovnost i dalje na formalnom nivou. No, barem nešto za početak.

Što je potrebno da bi naša vjera postigla viši stupanj, da se izdigne od puke formalnosti? Prvenstveno, vjera u samog sebe, u sebe kao osobu koja je u Bogu i dio Boga, koja je neodvojiva od Boga kao cjelokupnosti svega. Nadalje, potrebna je potpuna predanost Bogu kojem se ne moramo klanjati na nekoj gori ili nekoj neodređenoj lokaciji, nego kojem se klanjamo živeći ga u duhu i istini, a što podrazumijeva život po božjim načelima, po onome što je sukladno prirodno uređenom poretku, po onome što je u skladu s našom esencijom. Sukladno navedenom, potrebna je vjera u samog sebe. Bez nje, nema ni vjere u esenciju vlastitog bića – u Boga u sebi, u Svega u Svemu.

Vjernost je odlika povjerenja. Vjernost prema Bogu u sebi, prema Bogu općenito je vjernost prema sebi. Vjernost prema Kristu, našem uzoru i učitelju, a time i Kristu koji je prisutan u svima nama, jer ujedno i vjernost prema sebi. Stoga, neka nam na putu izgradnje vjere u sebe Krist bude trajna vodilja inspiracija, uz Božji blagoslov.

Amen.


Spokoj

Propovijed povodom 20. nedjelje po Trojstvu

„Dođite k Meni svi koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti.“ Riječi su to Gospodina našeg Isusa Krista iz današnjeg evanđelja. Riječi su to koje nas pozivaju u okrilje Gospoda Krista kad nam je najteže, kad nam je najviše potreba podrška, oslonac, motiv da nastavimo dalje, ma kako situacija izgledala beznadna, bez izlaza, bez rješenja. Riječi su to u kojima se prepoznajemo, možda više nego ikad prije.

Ljudski životi su sastavljeni od spektra raznih stanja, raspoloženja, događaja, emocija, situacija. Nemoguće je zamisliti život bilo kojeg pojedinca u kojem je svaki trenutak života ispunjen isključivo pozitivnim, ugodnim emocijama i situacijama. Isto tako, nemoguće je zamisliti da ijedan ljudski život čine isključivo negativne ili neugodne emocije ili situacije. Takvi, isključivo crno bijeli ekstremi su nezamislivi. U stvarnosti, naši životi su isprepleteni onim što bismo iz naše ljudske perspektive okarakterizirali kao pozitivnim iskustvima koja su prožeta pozitivnim emocijama i ugodom, te negativnim iskustvima koja su prožeta negativnim iskustvima i neugodom. Očekivano, svi težimo i svi prihvaćamo pozitivno ozračje u našim životima, a sve negativno, neugodno, stresno nam pričinjava smetnju, čega se pokušavamo riješiti pod svaku cijenu.

Bez obzira što neugodne, tegobne, stresne situacije su nam nepoželjne, što se često teško nosimo s njima, činjenica je da su u pravilu tu s razlogom. Razlog je pretežno vezan za našu životnu školu, za naše lekcije koje prolazimo, a koje nam služe osobnom rastu i razvoju. Služe nam spoznavanju sebe u Bogu i Boga u sebi, iz kuta gledanja i shvaćanja koje je naizgled nespojivo s ičim božanskim.

Iako nam se često tako ne čini, u takvim trenucima, kad nam je potrebna svaka moguća potpora, pomoć, osjećaj pripadnosti, zaista nismo sami. Naizgled smo sami i bespomoćni, no to uopće nije tako. U takvim trenucima, pokušajmo se smiriti, stati, sabrati vlastite misli i emocije, i u unutarnjoj tišini povezati se s Kristom u nama. Krist je uvijek uz nas, za nas, s nama. Samo je potrebno da tu našu stalnu i trajnu vezu u potpunosti osvijestimo, spoznamo, da je osjetimo kao nešto potpuno stvarno, jer ona to uistinu i jest. U trenucima tuge, stresa, ljutnje, u trenucima koji nas naizgled svojom prirodom odvajaju od Boga u nama, obratimo se Kristu u molitvi i meditaciji, osvijestimo vezu s Njim u bilo kojem pogledu, i naše tegobe kroz koje prolazimo, a koje nam se čine kao urušavanje svijeta oko sebe, će izgledati potpuno drugačije. Promijenit ćemo percepciju događaja kroz koje prolazimo.

Neka nam Krist bude vječna inspiracija, utjeha i utočište, u svim trenucima našeg života.

Amen.


Ustrajnost

Propovijed povodom 21. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju, Gospod Isus Krist nam objašnjava što karakterizira osobu koja je na putu samoostvarenja u Bogu – spoznaja da je služenje Kristu, što podrazumijeva služenje društvu i općem dobru općenito, vrijednije od bilo kakve vezanosti za ovozemaljsko, prolazno. „Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za Mnom, nije Mene dostojan.“ Tko nije spreman slijediti svoje životno poslanje, tko nije spreman sebe do kraja duhovno izgrađivati, a time nastojati biti najbolja verzija sebe u svrhu služenja sebi, drugima, i svijetu oko sebe, za sebe ne može reći da je u potpunosti na putu Krista.

Što je potrebno posjedovati da za sebe možemo reći da kročimo Kristovim putom? Volja da idemo tim putom do kraja. Ustrajnost koja će nam omogućiti da, unatoč svim preprekama na koje neminovno nailazimo na tom putu i koja nas mogu navesti na odustajanje, ipak nastavljamo dalje. Ipak, sama misao na ostvarenje konačnog cilja, rasta u Kristu u potpunosti, može nam biti dovoljna motivacija za navedeno.

U tom procesu, bitno je da se ne fokusiramo samo na cilj, nego isključivo na put kojim ćemo, ili kojim kročimo. Potrebna je ustrajnost u svakom koraku gradnje sebe kao osobe, u svakom nastojanju da sebe poboljšamo, unaprijedimo, te posvećenost tijekom provedbe svakog tog koraka. Navedeno se ne odnosi samo na naš duhovni put, nego i na svaki segment života, u svakom pogledu. Naravno, najzahtjevnija je gradnja duhovnog aspekta sebe, spoznaja i življenje Krista u sebi, no zahtjevno je mijenjati sebe u bilo kojem segmentu, jer izlaz iz poznatog i sigurnog je neminovno ispunjen unutarnjim otporima.

Ne zaboravimo, i imajmo uvijek na umu – kad posustanemo, kad osjetimo da gubimo ustrajnost na našem putu rasta, obratimo se Kristu za pomoć i potporu, jer vjerujmo i ne sumnjajmo – Krist je naša vječna potpora i motivacija.

Amen.


Djelotvornost

Propovijed povodom 22. nedjelje po Trojstvu

„Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas kunu i molite se Bogu za one koji vas vrijeđaju.“ Zanimljive riječi iz današnjeg evanđelja, koje s duhovne strane izgledaju savršeno i jasno, no u svakodnevnom životu, u praksi, naizgled utopijske i teško ostvarive.

Svakodnevno se susrećemo s raznim životnim izazovima, koji nas, ovisno kako na njih reagiramo, kako se s njima nosimo, izgrađuju ili degradiraju. Odnosi s drugim ljudima, bez obzira bili oni obiteljski, prijateljski, kolegijalni, nam ili obogaćuju život ili ga uništavaju. Kako god u odnosu s drugim ljudima reagirali ili se s njima nosili, činjenica je da preko njih prolazimo životne lekcije i da nam naša reakcija na njih nešto govori o nama samima. Jer, u konačnici, ljudi koji su dio našeg života nisu tu slučajno, i naš su svojevrsni odraz.

Poruku cijelog današnjeg evanđelja možemo svesti na jednu temeljnu misao: Ne čini ono što ne želiš da drugi čini tebi. Zašto onda u svakodnevnom životu se često tako ne ponašamo? Zašto neprijateljima uzvraćamo istom mjerom? Zašto pomažemo uz primisao da onaj kome smo pomogli treba vratiti uslugu? Zašto nismo milostivi? Zašto osuđujemo, kritiziramo? Zašto ne opraštamo?

Kad nam netko učini nešto nažao, u pravilu nas taj čin povrijedi, te automatski se povučemo u sebe. Instinktivno, gradimo svoju zamišljenu ljušturu iz koje ne želimo izaći jer u vanjskom svijetu vidimo isključivo opasnost. Postajemo pretjerano oprezni. Ljude oko sebe više ne gledamo kao na osobe sa svojim vrlinama i manama, s jakostima i slabostima, koji se sa svojim životom u tom trenutku nose najbolje što mogu, nego na osobe koji imaju isključivo loše namjere. Takvim pristupom, odvajamo se od božanske iskre, odvajamo se od Krista u nama, odvajamo se od koncepta davanja i služenja drugima i općem dobru.

Gledajući iz krovne, univerzalne perspektive, cjelokupni živi svijet, cjelokupnost svega, svi ljudi čine Jednotu. Nema ničega van Jednote, van života, i u jednoti, u životu je sve. Sukladno navedenom, učinivši nekome nešto nažao, učinili smo samom sebi. Uzvraćajući nekome koga karakteriziramo kao neprijatelja istom mjerom, uzvratili smo isto samom sebi. Ne pomažući drugome kad mu je pomoć potrebna, sebi odbijamo pomoći. Nedostatak milosti prema drugome je nedostatak milosti prema samom sebi. Osuđivanjem i kritiziranjem drugoga, osuđujemo i kritiziramo samog sebe. Ne opraštajući drugome, ne opraštamo sebi.

Ako nam netko učini nešto nažao, ako nas nešto povrijedi, rani i ako uzvraćamo istom mjerom, nastavljamo niz nesklada koji nas odvaja o svjesne povezanosti s Bogom. Odvaja nas od puta rasta i razvoja, od našeg cilja da postanemo jedno s Kristom.

Biti jedno s Bogom, a time biti jedno sa cijelim čovječanstvom, te sve ljude gledati kao na svoje bližnje je vrlo teško u praksi. Iz tog razloga, stalni duhovni rad na sebi je nužan u svrhu postizanja osjetilne spoznaje Krista u sebi. Biti jedno s Kristom, kao što je Gospod Krist jedno s Bogom u potpunom smislu. Iz tog razloga, životni primjer Gospoda Krista, koji je na sve ljude gledao ravnopravno, koji nije učinio nikome ništa nažao, koji je u potpunosti živio ono što je propovijedao, je primjer savršene izgrađenosti ljudskog bića s Bogom.

Neka nam svima Gospod Krist bude primjer i motiv kod nošenja sa svim životnim izazovima i situacijama na primjeran način, kako dolikuje osobi koja teži duhovnom rastu.

Amen.


Uklanjanje neznanja

Propovijed povodom predadventske nedjelje

Bitna odrednica naših života je usvajanje raznih znanja i vještina, koja stječemo školovanjem, raznim usavršavanjima, praktičnim radom, mentorstvom od starijih članova naše obitelji i bližnjih. Usvojena znanja i vještine nam pomažu da  u potpunosti funkcioniramo na materijalnoj razini postojanja u kojoj obitavamo, da od njih zarađujemo za život, da se profiliramo kao osobe sa svojim identitetom. Postavlja se pitanje: jesu li znanja koja posjedujemo i koja koristimo u službi Boga, a time u službi osobnog rasta te služenja drugima?

Uzevši to u obzir, podrazumijevamo li pod takvim znanjem samo ono koje je vezano za duhovnost, religije, samorazvoj? Naravno da ne. Svako znanje koje je na korist čovjeku i društvu, koje za posljedicu ima rast i razvoj u Bogu, je ono koje je vezano za naše izvorno ja. Nasuprot njemu, ako znanja i vještine koje posjedujemo, a koje prvenstveno služe našem rastu i razvoju zloupotrijebimo, ne koristimo ih i ne živimo sukladno Božji načelima, što neminovno dovodi do stvaranja osobnog duha koji ćemo kad tad vratiti.

Kod prenošenja znanja je potrebno imati na umu da sadržaj neće imati isti odjek na svakog pojedinca, bez obzira o kakvom se tipu znanja radilo. Ako nam je opća namjera uklanjanje neznanja, koje uzrokuje izljev nižih emocija i stanja od strane pojedinca na okolinu, valja procijeniti koliko tko može primiti i na koji način, da ne stvorimo kontraefekt, koji može samo prouzročiti nepotrebnu štetu. Neznanje uzrokuje ograničeno gledanje na pojave u okolini, kakve god one bile, no činjenica je da osobe pojedinačno ne mogu primiti jednaku količinu potrebnih znanja koje će ih učiniti boljim osobama, te je stoga neizostavno potrebna mudrost kod procjene davanja onoga što i koliko je nekome potrebno, pritom se sjetivši Isusovih riječi: „ne bacajte biserje pred svinje“.

Mudrost koju nam Duh Sveti daje kod prenošenja i korištenja znanja je neizostavno potrebna, i potrebno je da smo je što svjesniji. Ako slušamo samo svoje emocije i entuzijazam, a prirom zanemarimo govor našeg unutarnjeg bića, naše veze s Iskonom, ono što proizvedemo, ono što dajemo svijetu, je nepotpuno, zbog čelja ljudi i dalje tragaju.

Neka ovaj zadnji dan crkvene godine nam bude rezervirano za retrospektivu godine. Gospod Krist neka nas zauvijek vodi na putu pravih, vrijednih i ispunjavajućih znanja, a u svrhu rasta u Bogu.

Amen


Otvoreni um

Propovijed povodom 24. nedjelje po Trojstvu

Svaka osoba, svi mi, pojednostavljeno rečeno, imamo svoju duhovnu i materijalnu stranu. Materijalna strana osobe nas definira u vidljivom, opipljivom svijetu. U svijetu za koji mnogi vjeruju da je jedini stvarni, u svijetu u kojem smo se definirali kao civilizacija u svakom pogledu. Nasuprot tome, onaj nevidljivi, ali jasno prisutni duhovni svijet nas definira u obliku raznih vjerovanja, uvjerenja, unutarnjih osjećaja, filozofija i stavova koja imamo o sebi, o svijetu oko sebe i apsolutu svega – Bogu.

Jesu li vidljivi (materijalni) svijet i „nevidljivi“ (duhovni) svijet zaista odvojeni? Naizgled jesu, no zapravo nisu. Jedan bez drugog ne mogu. Jedan bez drugog nemaju suštinsku vrijednost, ono što ih čini onim što jesu.

Navedeno možemo povezati s našim osobnim životima. Ako se na osobnoj razini posvetimo isključivo materijalnoj komponenti sebe, zanemarujući duhovni aspekt bića, neminovno smo neispunjeni, nesretni, izgubljeni. Takvo stanje često dovodi do sklonosti porocima i degradirajućim životnim navikama. Nasuprot tome, ako se posvetimo isključivo duhovnoj komponenti sebe, kad  svoje vrijeme i energiju koristimo za duhovne prakse bez dodira sa vanjskim svijetom, neminovno se dogodi neuzemljenost, što dovodi do nedovoljne spremnosti i pretjerane ranjivosti za svakodnevne životne izazove.

Nauk Gospoda Isusa Krista nam pruža balans dva neodvojiva polariteta, duhovnog i materijalnog. Nudi nam praktične upute kako da živimo ispunjen život, život predan Bogu, a pritom ne zanemarujući našu materijalnu stvarnost kojom smo okruženi, definirani i koja nas čini posebnima na ovoj razini postojanja. Um, kao simbol očitovanja materije, je sredstvo kojim naše duhovno znanje, spoznaje, vjeru, nas kao takve u svojoj suštini, se pretvara na materijalnu razinu, čineći sva istinska duhovna znanja praktičnima. Nauk Isusa Krista nam daje temelj za ispunjen i sretan život u potpunosti.

Otvorimo naš umove za Kristove riječi koje život znače.

Amen.


Prva adventna nedjelja

Propovijed povodom 1. adventne nedjelje

Napisao: Ferenc Heiszer, pomoćni biskup Mađarske provincije

Draga braćo i sestre,

Pozdravljam vas s poštovanjem, u svoje ime i u ime naše male zajednice u Mađarskoj.

Ovdje sam u osnovi iz tužnog razloga, jer vas je napustio vaš biskup i svećenik Goran. Skinuo je fizičko tijelo koje više nije moglo služiti njegovoj duši. Točka 5. Načela naše Slobodne katoličke Crkve kaže: “Svijet je pozornica unaprijed određenog plana, prema kojem se ljudska duša, u promjenjivim okolnostima svog života i iskustva, neprestano izražava, neprestano otkrivajući svoju moć.”

To nam daje rješenje za našu tugu. Smrt biskupa Gorana moramo promatrati i u najprirodnijem procesu života, odnosno u kontekstu.

Kako je izražajno to što se njegov oproštaj od zemaljskog života poklopio sa završetkom naše liturgijske godine, danas, kada slavimo misu zadušnicu, iako je 1. nedjelja došašća.

Kako se naši životi iznova rađaju, takva je i naša godišnja liturgija. Sada krećemo s novom, baš kad je biskup Goran na svom nebeskom putu. Naš cilj je uvijek isti iz godine u godinu. S obzirom na događaje preuzete iz Kristova života, koristeći njihovu milost u našim životima, možemo se sve više predati Očevoj volji.

Od nedjelje do nedjelje, iz godine u godinu, iz života u život, idemo na put savršenstva dok se „Božanstvo koje se u njemu očituje postupno ne otkrije u svima nama” (4. točka Načela).

Dobro je imati na umu da Božić nije puka komemoracija, već i poplava moći, poplava “Božje milosti” koja se najbolje razumije kada se za nju temeljito pripremi.

Teme četiri adventske nedjelje su rasuđivanje bitnog od nebitnog, samozatajnost, ljubav i dobro vladanje.

Za razumijevanje ova 4 aspekta, korisna je pomoć Krishnamurtijeva knjiga „Do nogu učitelja“, koja se sastoji upravo od ovih poglavlja.

U predgovoru piše: “Ovo nisu moje riječi, već riječi Učitelja koji je poučavao. Bez njega ne bih mogao učiniti ništa, ali uz Njegovu pomoć sam stupio na Put. I ti želiš zakoračiti na isti Put, pa riječi koje si mi rekao pomoći će i tebi, ako ih poslušaš. Nije dovoljno reći da su istinite i lijepe, ako netko želi postići rezultate, moraš točno slijediti ono što kažeš. Pogledaj hranu i reci dobro je, gladan se još nije nasitio, mora je uzeti i pojesti. Nije dovoljno slušati riječi Učitelja, moramo raditi ono što kaže, paziti na svaku riječ, slijedeći sve njegove prijedloge. Propušteni prijedlog, propuštena riječ bit će zauvijek izgubljena jer On nije, on govori dvaput.”

Prva svijeća upaljena na adventskom vijencu pokazuje nam da smo okruženi mrakom. Svi mi. Mnogi mistici izvještavaju o ovoj „tamnoj noći duše”. Danteova Božanstvena komedija, temeljno djelo europske kulture, također počinje: „Na pola puta ljudskog života, ušao sam u veliku mračnu šumu jer ne mogu pronaći pravu.“ Neupućeni smo. Sve vrste pogrešnih učenja, svjetovni glamur nam odvlače pažnju. Gdje možemo dobiti pomoć? Od koga dobivamo pomoć? Želimo doći do svjetla Krista u nastajanju iz tame došašća. Sveti Pavao nam daje savjet: „Noć je prošla, dan je u našim rukama.“ Oklop svjetlosti za nas same. „Zato se okupljamo, zato se počinjemo obnavljati. Ima svjedoka koji govore da gore ima topline, spokoja i svjetla!”

Vidim li svoju situaciju ispravno? Imam li dovoljno želje da pogledam gore? Liturgija Slobodne katoličke Crkve pomaže mi da imam pravu količinu energije za prevladavanje sila kočenja. Probiti se iz tame na svjetlo, iz neznanja doći do razumijevanja. Ovo je za nas adventski zadatak.

Puni smo pitanja o odlasku biskupa Gorana, kao i o vlastitom životu. Suočimo se s tim, u mraku smo, trebamo svjetlo! Sada se jasno vidi da samo čeznemo za tim.

Dakle, moto današnjeg dana je rasuđivanje bitnog od nebitnog. Naša crkva stavlja naglasak na ovu sposobnost. Molimo, između ostalog, da uklonimo “čin tame”. Što ovo znači? Kako da sad to prihvatim? U tome nam pomaže čitanje Svetog pisma koje jednostavno kaže: “Hodimo pošteno kao danju”. Kao danju, s pravim rasuđivanjem.  Ponašaj se kao da svi to vide, pričaj kao da svi čuju.  Mislim da to vrijedi u bilo kojem trenutku!

Dobra je mala praksa ovog tjedna pokušati učiniti sebe vidljivijim za svoju okolinu. Prihvaćam da bilo tko, kad god može, može pogledati u mene jer me “u dnevnim uvjetima” dobar vid može vidjeti samo dobro!

Draga braćo, došao sam vam propovijedati evanđelje. Pretvoriti tugu u utjehu, zapaliti svijeću u početnoj tami, donijeti malo svjetla, utjehe. U lakšem smo položaju od onih koji su doista uzdahnuli za Spasiteljem. Već imamo spoznaju da se Krist pojavio i poučio nas. Biskup Goran sada je prošao veliki ispit, a mi smo samo položili mali ispit. Uz svo dosad stečeno iskustvo, počinjemo još jednu školsku godinu.

Sada neka naša svakodnevna molitva bude naš vodič u tome, i time zaključujem svoje misli:

„Svemogući Bože, koji si veličanstveno stvorio čovjeka na svoju sliku, molimo za moć da oduzmeš djela tame i da obučeš oklop svjetla, da ubrzaš dolazak Tvoga kraljevstva na zemlju, neprestano se prisjećajući naše duhovne baštine; po Kristu, našem Gospodinu.”


Ljubav

Propovijed povodom 3. adventne nedjelje

Tijekom adventskog razdoblja, koje predstavlja razdoblje iščekivanja rođenja našeg Gospoda Isusa Krista, razmatranjem vrlina i nastojanjem da živimo po njima se adekvatno pripremamo za blagdan Božića. Današnju, 3. adventsku nedjelju posvećujemo vrlini ljubavi. Misna boja tijekom adventa je ljubičasta, koja predstavlja iščekivanje i nadu, no vrlina ljubavi koju danas razmatramo je je posebna sama po sebi, te je današnja boja opcionalno roza.

Definirati ljubav, uokviriti u tumačenje izrečeno ljudskim rječnikom je praktički nemoguće, no ono što iz naše, skučene ljudske perspektive možemo zaključiti je da je ljubav očitovanje Boga u materijalnom svijetu. Prava, istinska ljubav ne podliježe nikakvim nižim stanjima ljudske svijesti, nikakvim porocima, ničim što nas udaljava od naše vlastite prirode. Prava ljubav nas potiče na rast, na spoznaju Boga u sebi, na osvještavanju svojim vrlina i slabosti i na ispravljanju svih aspekata u životu koji nas ometaju u ispunjenju uzvišenog cilja.

Ljubav, kao iskonsko Božje oruđe spoznaje nas u Bogu, očituje se na razne načine. Ljudi obično prvo pomisle na emotivnu vezanost, na obiteljsku i roditeljsku ljubav, no to je samo jedan od aspekata. Jedno, čak simbolično dobro djelo upućeno drugome, ako je izvršeno od srca i bez kalkulacija, je nedvojbeno očitovanje ljubavi. Predani rad i trud u pomaganju drugime je čin ljubavi. Sakramenti, kao darovi koje nam je Krist ostavio u naslijeđe i kojim se povezujemo s njim, a time i s Kristom u sebi, je najuzišenije očitovanje iskrene Božje ljubavi prema nama.

Ljubav prema drugima i očitovanje te ljubavi nije moguće ako nemamo ljubavi prema sebi. Ako nismo pustili Boga u svoj život, ako nismo uspostavili prijateljski odnos s Gospodom Kristom u molitvi i meditaciji, otežana je gradnja sebe u bilo kojem obliku, a pogotovo u osvještavanju svoje vlastite vrijednosti. Dok tražimo potvrdu za sebe u drugima i drugome, zaboravljamo na našeg najvećeg prijatelja, koji je s nama spreman podijeliti sve što nam je potrebno čuti, doznati, spoznati, te koji jespreman nam ukazati koliko smo vrijedni Božju ljubavi i što to znači u našim životima.

Neka nam Krist pokaže prave sebe, u svakom pogledu. Neka nas obdari vrlinom ljubavi, da je možemo prenositi na svijeti tako našu stvarnost očiniti nekim boljim mjestom.

Amen.


Dobro vladanje

Propovijed povodom 4. adventne nedjelje

Danas obilježavamo zadnju, 4. adventsku nedjelju koja je posvećena dobrom vladanju.

Tijekom cijelog adventskog vremena koje predstavlja razdoblje priprave dolaska Krista na materijalnu razinu, a kojem se približavamo kraju, pripremali smo se razmatrajući temeljne vrline. Prva adventska nedjelja posvećena je vrlini razlučivanja bitnog od nebitnog, što predstavlja temeljnu odrednicu rada na sebi. Potom, razlučivši bitno od nebitnog, u drugoj adventskoj nedjelji osvještavamo potrebu za neposjedovanjem želja, za nevezivanjem za ovozemaljsko više nego što je potrebno, nego potrebu za prepuštanjem Božjem vodstvu. Potom, oslobođeni potrebe za ovisnošću o raznim željama, u trećoj adventskoj nedjelji razmatramo i osvještavamo ljubav u našim životima: što je ona stvarno, kako je pokazujemo drugima i kako je koristimo prema sebi. Adekvatno se pripremivši po svim ovim vrlinama tijekom adventa, u zadnjem adventskom tjednu sagledavamo dobro vladanje u vlastitim životima: imamo li ga, kako se odnosimo prema sebi i prema drugima.

Razvoj vrline dobrog vladanja je nemoguć bez temelja, a u ovom slučaju temelji su vezani za sve vrline koje smo razmatrali  tijekom ovog razdoblja. Osoba koje je u svojoj suštini čista srca, svijetu oko sebe i sebi pristupa iskreno i dobronamjerno, što automatski podrazumijeva dobro ophođenje prema sebi i drugima, i što se samo po sebi podrazumijeva. Nasuprot tome, osoba koja nema sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog, koja se “pokorava” vlastitim željama ma kakve one bile, koja nije razvila ni spoznala ljubav prema bližnjem, u sebi u pravilu ne posjeduje potrebu za dobrim vladanjem.

Čineći dobro drugome, osoba prije svega pokazuje poštovanje prema određenoj osobi. Nadalje, pokazuje svjesnost da smo svi, unatoč vidljivim razlikama, na materijalno nevidljivoj razini Božja djeca, sa svojim vrlinama i manama. Dobrim vladanjem, ne samo svojim vidljivim ponašanjem nego i mislima, pokazujemo stupanj vlastite samokontrole s jedne strane, i duhovne osviještenosti o jednosti svih nas s druge.

“Što posiješ, to ćeš i požnjeti.” Zlatno pravilo zakona uzroka i posljedice koje isključivo povezujemo s nekim negativnim činovima, no logički , možemo je povezati sa svakim dobrohotnim djelom, koje će također biri vraćeno istom mjerom, iako se to možda ne čini na prvi pogled. Stoga, poslušajmo Gospoda Krista, prepustimo se služenju drugima, stvarajmo bolji svijet, i dočekajmo time rođenje Krista u sebi.

Amen.


Rođenje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Božića

Danas obilježavamo blagdan rođenja Gospodinovog – Božić. Obilježavamo dolazak djeteta Isusa na zemaljsku ravan, čime smo zaključili adventsko razdoblje, koje je predstavljalo vrijeme iščekivanja i nade, i u kojem smo, u svrhu što prikladnije priprave za današnji blagdan, razmatrali i ispitivali vrline rasuđivanja bitnog od nebitnog, neposjedovanja želja, ljubavi i dobrog vladanja u našim životima.

Božić, uz Uskrs i Duhove, spada u tri najveća kršćanska blagdana.  Blagdan Božića većina crkava obilježava 25. prosinca, dok denominacije koje koriste julijanski kalendar obilježavaju ga 7. siječnja. Počeo se obilježavati 336. godine u Rimu, nakon čega se obilježavanje proširilo, uz određene modifikacije kroz vrijeme, na ostatak kršćanskog svijeta, a u novije vrijeme sve češće i u većinski nekršćanskim krajevima.

Riječ Božić predstavlja umanjenicu riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana koja označava da se na taj dan rodio mali Bog – Isus, dok riječ Badnjak povezana je s riječi „bdjeti“, budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. U prijašnja vremena, kad nije bilo električne energije, običaj je bio na Badnjak dočekati Božić uz svjetlo svijeća voštanica, koje su se palile ognjem od tri panja koja bi se unijela u kuću a koja su predstavljala Trojstvo.

Proslavom Božića ne obilježavamo samo rođenje djeteta Isusa u povijesnom smislu, nego u duhu slobodnog katolicizma, i rođenje Kristovog principa u nama. Kao što Božić obilježavamo u razdoblju zimskog solsticija (što je povezano s pretkršćanskom tradicijom), kad je noć najduža u godini i nakon kojeg postupno se dan produžava čime svakodnevno primamo sve više dnevnog svjetla, tako i dolaskom djeteta Isusa čovječanstvo je primilo novo svjetlo, svjetlo nade i spasenja, koje je bivalo sve izraženije Isusovom odrastanjem, kasnijim javnim djelovanjem te u potpunosti zasjalo konačnom pobjedom nad smrću  – uskrsnućem.  

Prije Isusovog rođenja, zemaljska civilizacija bila je opterećena raznim devijacijama, nemoralom, iskrivljenim vrijednostima, društvenom degradacijom. Ljudska vrsta je vapila za novom vrijednošću, novom zvijezdom vodiljom koja nije težila niti zahtijevala od ljudi idolopoklonstvo bez pokrića, nego svojom porukom i životnim primjerom poticala (i potiče) ljude na pogled u svoju nutrinu, na samoispitivanje, spoznavanje sebe na istinski način, kako i dolikuje pravom uzoru i učitelju. Njegovim dolaskom na zemaljsku ravan, ljudska vrsta dočekala je dugo iščekivano svjetlo koje, ako ga je čovjek spreman prihvatiti, može ga preobraziti u bolju osobu u svakom smislu, te postupno napredujući, u njemu probuditi Krista u potpunosti.

Kao što je Isus došao na Zemlju potpuno neprimjetno, neopaženo od velike većine čovječanstva,  rođen u oskudici u štalici, isprva posjećen od pastira, odnosno običnih ljudi iz naroda, tako se i naše duhovno buđenje, prijelomni trenutak koji nam živote mijenja na bolje događa kad najmanje očekujemo. Početak naše duhovne preobrazbe nastupa kad imamo dojam da se ništa u našim životima ne miče s mjesta, no s druge strane posjedujemo nadu u bolje sutra, iščekujući Božje svjetlo u našim životima.

Neka nam novorođeni Krist donese svjetlo koje će nam biti trajna vodilja u svakodnevnici i u vječnosti.

Amen.    


Nova godina

Propovijed povodom novogodišnje nedjelje

Danas obilježavamo prvu nedjelju u novoj godini. Obilježavamo dane kad, osim pukog ulaska u novu godinu, donosimo i mnogobrojne tzv. novogodišnje odluke, koje su od osobe do osobe razne a kojih se pokušavamo već od prvog dana godine držati što je dosljednije moguće.

Kakve novogodišnje odluke donosimo? Često budu vezane za usvajanje zdravih životnih navika, pa selidba ili promjena posla, a s time i promjena cjelokupnog životnog ritma, itd. Ne umanjujući vrijednost ovakvih odluka, zapitajmo se: imamo li običaj donositi odluke o promjeni nas, kao osoba, kao pojedinca, na bolje? Donosimo li odluke kojim ćemo sebe graditi u duhovno razvijeniju osobu, odluke kojim prednost dajemo svojoj duhovnoj, iskonskoj prirodi a tek onda materijalnoj? I ono najvažnije: koliko smo, i jesmo li spremni donositi takve odluke, ne samo za novu godinu nego i inače?

Današnje evanđelje nas u sažetom obliku podsjeća na opće savjete o ponašanju kojim ćemo pokrenuti Krista u sebi. Univerzalne vrijednosti služenja drugima, pomaganja, žrtve a što rezultira našim neminovnim rastom u Bogu, naizgled zvuče jednostavno no u provedbi nailazimo na razne prepreke, na kušnje koje su naši osobni svojevrsni testovi a koji nas pokušavaju odmaknuti od puta provedbe Božanskog u materiji.

Bez obzira što nam takve kušnje izgledaju kao prepreke, one su zapravo naši testovi karaktera. Prolazeći takve izazove, spoznajemo svoje trenutno istinsko stanje, a time spoznajemo i našu božansku prirodu u nama u potpunosti. Spoznajemo prave vrijednosti kojim je poželjno dati prednost. Spoznajemo i da za odluku o nekoj konkretnoj, velikoj promjeni u našim životima ne trebamo nužno čekati novu godinu, nego je svaki dan u godini pogodan za to.

Neka nam u ovoj, novoj kalendarskoj godini Gospod Krist bude prava i izvorna ispiracija za daljni rast i razvoj, donoseći svakodnevno odluku da  ćemo pokušavati, koliko god je to u našoj moći, svakodnevno biti što bolje osobe te time manifestirati Krista u sebi.

Amen.


Krštenje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Krštenja Gospodinovog

Danas obilježavamo blagdan Krštenja Gospodinovog, kojim se sjećamo dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan, gdje ga je na početku Njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. Pristupanjem činu krštenja zajedno s mnogim drugima, Isus nam je pokazao da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Također, tim činom je, unatoč svojoj uzvišenoj ulozi i duhovnom stupnju koji je daleko iznad nas, „običnih“ ljudi, nedvojbeno pokazao svoju poniznost, ne radeći razliku između sebe i drugih prisutnih na toj lokaciji u tom trenutku, kao i inače.

Krštenje koje je provodio sv. Ivan Krstitelj, a time i krštenje kojem je pristupio i sam Isus, je isključivo bio znak obraćenja. “Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim” (Mk 1,7-11). Riječi su to Ivana Krstitelja kojim je jasno i nedvosmisleno objasnio razliku krštenja koje je provodio on, a koje je imalo isključivo ulogu obraćenja, te krštenja kao sakramenta kršćanske inicijacije, kojim krštenik posredstvom ruke svećenika prima Krista u svoj život i time postaje dionikom Kristove Crkve na Zemlji.

Prilikom Isusovog krštenja, nakon što je izronio iz vode, po evanđelju po Marku, ugledao je otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, nakon čega je glas s nebesa rekao: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Taj događaj s jedne strane opisuje snagu čina krštenja te što ono znači našim životima, a s druge strane nam pokazuje Krista u svoj njegovoj punini te kako svoje živote možemo oplemeniti ako ga slijedimo, ako se s njim sjedinimo ne samo u samom činu sakramentalnog krštenja, nego i u svakodnevnici, živeći naše krštenje, našu pripadnost Kristu što je više moguće.

Živimo li svoje krštenje? Nastojimo li svakodnevno biti kršćani, Kristovi učenici što je više i bolje moguće? Što za nas znači sakrament kršćanske inicijacije? Jesmo li uopće u svakodnevnom životu svjesni dara koji nam je kroz sakrament krštenja dan? I uostalom, znamo li uopće kojeg smo dana kršteni?

Današnji blagdan nas podsjeća na kršćansku inicijaciju, na naše sakramentalno sjedinjenje s Kristom. Iako se možda ne sjećamo samog čina našeg krštenja, pogotovo ako smo tad bili mala djeca, sama činjenica da smo tim sakramentom postali, i jesmo, dio mističnog Tijela Kristovog – Crkve, nam ukazuje na potrebu za našom stalnom potrebom za radom na sebi, za suočavanje s našim slabostima, za gradnjom sebe u bolju osobu. Kao Kristovi učenici po sakramentu krštenja, imamo potrebu slijediti Krista u potpunosti.

Sakramentom krštenja dobili smo jedinstveni dar, čiji značaj spoznajemo tijekom cijelog života. No, na nama je kako ćemo taj dar koristiti. Hoćemo li zaista živjeti svoje krštenje, nastojeći graditi sebe u Kristu, ili ćemo ga zanemariti i lutati duhovnim stranputicama. Izbor je isključivo naš.

Unatoč tome, danas, kad obilježavamo blagdan Krštenja Gospodinovog, unatoč životnim i duhovnim izazovima kroz koje trenutno prolazimo, podsjetimo se da posjedujemo jedinstveni dar koji, ako ga koristimo sukladno našoj božanskoj prirodi, može stvoriti obilne duhovne plodove. Podsjećanjem na sakrament krštenja, primimo opet Krista u svoj život, sjedinimo se s Njim, i svojom odlukom postanimo, i budimo zauvijek, jedno s Kristom i u Kristu.

Amen.


Iskrenost i kontrola govora

Propovijed povodom 3. nedjelje po Trojstvu

Danas obilježavamo 3. nedjelju po Bogojavljenju koja je posvećena iskrenosti i kontroli govora.

Govor, koji svakodnevno koristimo i koji je naš neizostavni dio, nas definira kao misaona bića. Govorom, ako smo iskreni, iskazujemo naše misli, želje, znanje, talente, raspoloženje, emocije, odnosno ono što uistinu jesmo. Razotkrivamo se, u većoj ili manjoj mjeri. S druge strane, ako smo u verbalnom izražavanju neiskreni, pokazujemo iskrivljenu verziju sebe, ono što nismo u nikakvom pogledu, no jedno je sigurno – verbalnom neiskrenošću, bez obzira o sadržaju našeg izlaganja, lažemo sami sebe.

Sposobnost govora a time i verbalnog izražavanja s kojom se rađamo prvenstveno je Božji dar nama, da izrazimo prave sebe. Pravilnim korištenjem tog dara, otkrivamo ono što mi uistinu jesmo, ne samo drugima nego i sebi. Također, pravilnim korištenjem dara govora možemo pozitivno utjecati na druge ljude, motivirajući ih da promijene svoje živote u svakom pogledu. Riječima tješimo i utjeha smo ljudima kojima je potrebna naša pomoć u, za njih teškim trenucima. Govorom imamo jedinstvenu priliku očitovati Boga u sebi prema drugima.

Nasuprot tome, zloupotrebom dara govora, stvaramo temelj za degradacijom prvenstveno vlastite ličnosti,  a potom i otežavanjem životnog puta osoba koji nas slušaju. Ogovaranjem, laganjem, klevetanjem, kritiziranjem, osuđivanjem drugih, zapravo ogovaramo, lažemo, klevećemo, kritiziramo, osuđujemo sebe. Zloupotrebom dara govora, zaboravljamo na zlatno pravilu uzroka i posljedice: „Što posiješ, to ćeš i požnjeti.“ Neminovno, sve što govorom izađe iz naših usta, bilo sukladno Bogu u nama i protiv njega, će nam se na neki način i u nekom obliku vratiti.

Zapitajmo se: na koji način koristimo svoj dar govora? Koristimo li ga isključivo za dobrobit drugih i sebe, u skladu s božanskom prirodom u nama, ili u svakodnevnici, u većoj ili manjoj mjeri, ga zloupotrebljavamo, na kakav god to način bilo? Vidimo li konkretne plodove naših verbalnih izlaganja koja su u službi Boga u nama, i vidimo li konkretne posljedice zloupotrebe naših izlaganja, te kako se s njima nosimo? Ima li u našim govornim navikama prostora za napredak?

Unatoč čudima i ostalim vidljivim znakovima, temelj javnog djelovanja Gospoda Krista je bio govor. Darom govora, u ostavštinu nam je predao svo znanje i učenje koje nam je, ako ga slijedimo, potrebno da živimo u Božjoj punini. Činom lomljenja kruha i pripadajućim riječima, govorom je izrekao posvetnu molitvu i time ustanovio najveći sakrament od sviju – svetu euharistiju.  Mi, njegovi učenici, danas govorom slavimo svetu euharistiju i time nastavljamo vršiti duhovnu praksu koja nas zbližava Bogu, a koja nam je dana u naslijeđe. Pravilnom i iskrenom upotrebom dara govora, mijenjamo prvenstveno sebe, a time i svijet oko sebe. Postajemo jedno s Bogom.

Uvijek, u svakom trenutku, prije svake izgovorene riječi koju namjeravamo prevaliti preko vlastitih usana, pokušajmo se sabrati i zaključiti je li to što namjeravamo učiniti sukladno Bogu u nama. Nastojmo u svakom trenutku, dok vršimo govor, na umu i srcu imati za primjer našeg učitelja i uzora Gospoda Krista. Zamolimo Krista za dar mudrosti kod korištenja dara govora, i naš duhovni napredak u Bogu je neminovan.

Amen.


Dar mudrosti

Propovijed povodom blagdana Sedamdesetnice

Danas naša Crkva obilježava blagdan Sedamdesetnice, kojim ulazimo u pretkorizmeno razdoblje koje traje 3 tjedna a koje je u našoj Crkvi posvećeno Duhu Svetom.

Nakon božićnog razdoblja, koje je obilježeno iskrenom radošću zbog rođenja djeteta Isusa, a time i dolaska svjetla nade i vjere u život vječni te rađanja Krista u nama, slijedi pretkorizmeno razdoblje kojim smo pozvani pogledati u sebe, u svoju nutrinu, te uvidjevši svoje manjkavosti nastojati ih otkloniti i promijeniti se, da bismo tako obnovljeni dočekali blagdan uskrsnuća Gospodinovog, blagdan pobjede života nad smrti, pobjede vječnosti nad ništavilom.

Naizgled nagla preobrazba u crkvenoj godini – iz razdoblja veselja i radosti u razdoblje samoispitivanja i osobnog ispravljanja. No, ovaj nagli prijelaz nas podsjeća na nepredvidljivost života, na složenost nas kao ljudskih bića te na zahtjevan put koji je potreban da bismo osvijestili i postigli stupanj Krista u sebi. Pretkorizmeno, kao i korizmeno razbolje, te na koncu dolaskom uskrsnuća Gospodinovog,  u svom kratkotrajnom trajanju nam simbolično oslikavaju naš zemaljski život, naš put kojim nastojimo postići apsolutno savršenstvo koje je moguće postići u ljudskom tijelu, stupanj Krista u potpunosti, a na tom putu nam je primjer Gospoda Krista neminovni uzor.

Što nam je potrebno da bismo kroz proces samoispitivanja, pročišćenja prošli što bezbolnije? Vrlina mudrosti koju dobivamo preko Duha Svetog. Mudrost da u pravom trenutku uočimo svoje nedostatke, propuste, te mudrost koja nam omogućuje pronalazak najboljeg načina rješavanja istih. S dobrim razlogom, vrijeme priprave za najveći kršćanski blagdan započinjemo darom mudrosti. Također, s dobrim razlogom, vrijeme priprave za najveći kršćanski blagdan započinjemo posvetom Duhu Svetome. Trećoj osobi svetog Trojstva, čije je djelovanje ključno u djelovanju same Crkve kao mističnog tijela Kristovog, a time i djelovanja nas kao ljudskih bića, sukladno Kristu u nama.

Neka nam u procesu osobne transformacije tijekom vremena priprave i pročišćenja, Duh Sveti dade trajnu mudrost, da otkrijemo i spoznamo Krista u sebi.

Amen.


Duh Sveti kao Posvetitelj

Propovijed povodom blagdana Šezdesetnice

Danas obilježavamo blagdan Šezdesetnicu, koja je posvećena Duhu Svetom kao Posvetitelju.

Prošle nedjelje, kad smo ušli u pretkorizmeno razdoblje i kad nam je središnja tema razmatranja djelovanje Duha Svetog u obliku dara mudrosti i važnosti primjene istog, danas, druge pretkorizmene nedjelje, razmatramo pojam posvete koju primamo preko Duha Svetog.

Da bi osoba krenula putem samoostvarenja, obnove sebe kao ljudskog bića u potpunom smislu, potrebno je slijediti određene parametre, bez preskakanja potrebnih etapa. Temelj bilo kakvog ozbiljnog duhovnog rada na sebi je spremnost spoznaje sebe kao ljudskog bića, kao Božjeg djeteta te postupaka, kako svojih tako i ljudi oko nas prema nama. Dar mudrosti, dobiven djelovanjem Duha Svetog, je bitna osobina osobne procjene naših postupaka prema sebi i prema drugima, te prepoznavanja pravih, istinskih vrijednosti za nas u odnosu na one koji nam otežavaju naš duhovni napredak.

Nakon što smo spoznali, prihvatili i počeli primjenjivati darovanu mudrost u nama, slijedi proces posvete novom životu koji počinjemo živjeti. Posvećujemo se novom sebi, na razne načine, ovisno o onom u čemu smo najbolji, u područjima u kojima prepoznajemo svoj puni potencijal. Bez obzira u kojem području ljudskog djelovanja prepoznajemo sebe u potpunosti, ako je korištenje istog u službi općeg dobra, odnosno u službi služenja Bogu u nama,  naše posvetno djelovanje je prožeto snagom Duha Svetoga.

Poseban vid posvetnog djelovanja je služenje Bogu u izvorno religijskom, duhovnom smislu, bez obzira u kojem obliku to prakticirali. Naša posvećenost, koja je ogleda sudjelovanjem u sakramentalnom životu Crkve, je svjesno primanje Krista u svoj život. Naravno, službe koje vršimo u našoj crkvi te sudjelovanje u sakramentima, prvenstveno svetoj euharistiji, nije tek puko obredno djelovanje koje je samo sebi svrhom, nego, ako mu se potpuno predano posvetimo, istinsko sjedinjenje s Kristom u nama, a posljedično, i s Kristom u drugima.

Posvetno djelovanje, koje predano i dobrovoljno vršimo u našoj crkvi, ne utječe samo na naš rast i razvoj, nego i na rast u Bogu svijeta oko nas. Posvećujući se iskreno i istinski sakramentalnom životu i time mijenjajući sebe, preobrazivši se u novu, kvalitetniju i ispunjenu osobu, nenamjerno mijenjamo i  preobražavamo živi svijet oko sebe.

Neka nam osobna posveta stalnom rastu u Bogu,  a time i služenjem i pomaganjem drugima na tom putu, bude trajna inspiracija i motiv, sukladno Kristu u nama.

Amen.


Duh Sveti kao Vatra Ljubavi

Propovijed povodom blagdana Pedesetnice

Danas obilježavamo blagdan Pedesetnice, kojim završavamo pretkorizmeno razdoblje i kad obilježavamo Duha Svetog kao Vatre Ljubavi.

Tijekom tri tjedna trajanja pretkorizmenog razdoblja, imali smo se priliku adekvatno pripremiti za nadolazeću korizmu, koja predstavlja vrijeme priprave za Uskrs, najveći kršćanski blagdan, u potpunom smislu. U tom razdoblju, naglasak je bio na djelovanju Duha Svetog u našim životima, počevši od dara mudrosti kao temelja samoispitivanja, pa posvete naših života Bogu u nama, a danas, zadnje pretkorizmene nedjelje, naglasak je na djelovanju Duha Svetog kao Vatre Ljubavi u našim životima.

Na pitanje tko je Bog, često možemo čuti misao da je Bog Ljubav. Naizgled nepotpuna, nedovoljno razrađena misao, no kad malo bolje pogledamo, zapravo jasna i potpuna. Bog je Sve u Svemu. Bog je Sve. Bez Boga nema ničeg, u Bogu je Sve. Shodno tome, ako je Bog Ljubav, onda je Ljubav Sve u Svemu. Ljubav je Sve. Bez Ljubavi nema ničega, u Ljubavi je Sve.

Očitovanje ljubavi u našim životima, kako god je očitovali, jest najuzvišenije očitovanje Boga u nama. Služenje drugima u kakvom god obliku to bilo, jest očitovanje ljubavi. Žrtvovanje sebe drugima, u kakvom god to obliku bilo, jest očitovanje najuzvišenije ljubavi, kao što je Gospod Krist, kao naš trajni i istinski uzor i učitelj, žrtvovao cijelog sebe za svakog čovjeka, davši ono najvrijednije što je imao – svoj vlastiti život. Ima li ičeg uzvišenijeg, ima li većeg očitovanja Božjeg djelovanja u od toga?

Naši materijalni životi su prepuni raznih svakodnevnih izazova i iskušenja. U tom svakodnevnom metežu kojem smo izloženi lako smetnemo s uma našu pravu prirodu, našu pravu misiju koju imamo živeći u materijalnoj dimenziji, a to je biti u Bogu, što je više moguće. Najbolji način očitovanja naše božanske prirode je iskreno davanje sebe drugima, što predstavlja pravo očitovanje istinske ljubavi.

Da bismo ostali svjesni svoje prave, božanske prirode, i da bi smo se redovno podsjećali naših istinskih kvaliteta koja nas definiraju kao djecu Božju, potrebno je trajno djelovanje Duha Svetog u našim životima, koji je spreman neumorno održavati plamen ljubavi, prvenstveno prema sebi a posljedično i prema drugima, u pravom smislu riječi. Dopustimo Duhu Svetom i zazivajmo da nam bude trajna potpora po tom pitanju. Neka nas plamen Božje ljubavi grije tijekom cijele predstojeće korizme, a nakon razdoblja pročišćenja, neka bude sastavni dio nas zauvijek, uz Božju pomoć.

Amen.


Duhovna obnova

Propovijed povodom 4. korizmene nedjelje 

Danas obilježavamo 4. korizmenu nedjelju koja je posvećena duhovnoj obnovi.

Korizmeno razdoblje, u kojem se nalazimo i kojeg smo prošli prvu polovinu, je vrijeme unutarnjeg razmatranja, samoispitivanja, razmatranja sebe u potpunom smislu. Vrijeme je to iščekivanja, nade, no isto tako, i vrijeme kad smo pozvani se duhovno obnoviti.

Kako je Isus proživio svoju osobnu korizmu, boraveći u pustinji 40 dana i pritom odolijevajući raznim iskušenjima, tako i mi prolazimo svoju osobnu korizmu. Svoja iskušenja, trpljenja, izazove s kojima se suočavamo, situacije preko kojih se gradimo su ujedno i situacije preko kojih se obnavljamo.

S jedne strane, korizmu karakterizira vrijeme iščekivanja uskrsnuća Gospoda Krista, a sukladno tome i vrijeme nade u pobjedu života nad smrti. S druge strane, da bismo postigli osobno uskrsnuće, a time i postizanja stupnja Krista u sebi, potrebno je proći situacije i okolnosti koje nas razotkrivaju u svakom pogledu, koje nas pročišćavaju, kojim se obnavljamo. Potrebno je zaokružiti proces suočavanja sa samim sobom , svladavanje potrebnih lekcija te naposlijetku rađanje ili uskrsnuće nove, poboljšane verzije sebe.

U današnjem evanđelju, naglasak je bio na dijeljenju. Po evanđeoskoj predaji, Isus je od nekoliko riba i komada kruha nahranio na tisuće ljudi. Od nečeg malog, stvorio je nešto veliko. Od namjere da pomogne svim prisutnima, iz nečeg što je djelovalo kao nedovoljno za sve, stvorio je i više nego dovoljno.

Tako i kod nas – iako nam životne situacije u kojim se nalazimo ponekad djeluju bezizlazno, zbog kojih imamo dojam da nemamo dovoljno snage i resursa da situaciju izvana, a time i svoje unutarnje stanje poboljšamo, sredimo, obnovimo, to je ipak samo naš površinski dojam. U svakodnevnom životu često nam nedostaje toliko potrebne vjere da stvari pokrenemo i „stavimo na svoje mjesto“, no ipak, uz, bar samo malo vjere na početku, možemo učiniti puno. Već mali korak u namjeri da pomognemo drugima, a time pomognemo i sebi, pokreće lavinu promjena na bolje koja je nezaustavljiva. S vremenom, promatrajući posljedice naših djelovanja, naša vjera jača, učvrščuje se te time prostora za vlastitu duhovnu obnovu, a time i obnovu drugih oko nas je sve više.

Ono što čovjeku djeluje nemoguće, nije Bogu, kome je sve moguće. Ako smo neizostavni dio Boga, jer Bog je Sve u Svemu, onda prihvaćajući i prepuštajući se Bogu u sebi, otvaramo sebi prostor za vlastitom duhovnom obnovom, za stvaranjem nove verzije sebe, za osobnim uskrsnućem.

Neka nam ovo korizmeno razdoblje bude vrijeme u kojem ćemo biti potaknuti za vlastitom transformacijom, uz motivaciju da ovaj Uskrs dočekamo i svoje vlastito uskrsnuće.

Amen.


Uznesenje Marijino (Velika Gospa)

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo (Velika Gospa) slavi se 15. kolovoza te sljedećih 8 dana. Tradicionalno, mnogi vjernici u tom razdoblju kreću na hodočašća u brojna Marijanska svetišta.

Najstarija crkvena predaja kaže da je Majka Božja poslije Isusova Uzašašća živjela na zemlji još 25 godina i navršila 72 godine života. Neko vrijeme živjela je u Jeruzalemu, a onda ju je sveti Ivan apostol odveo u Efez. Život je provodila u molitvi i razmatranju o proživljenim otajstvima. Uz to je kao Majka Crkve savjetovala, tješila apostole i prvu kršćansku zajednicu, poticala ih na ustrajnost, strpljivost i odanost u vjeri u Krista koji ih čeka na nebu.

Tako je deset godina Majka Božja uz svetog Ivana proboravila u Efezu, a zatim se opet vratila u Jeruzalem, jer više nije mogla biti daleko od mjesta koja su joj bila sveta zbog uspomene na njezinog Božanskog Sina. Čim se Blažena Djevica Marija vratila u Jeruzalem obišla je sva sveta mjesta s dubokom vjerom i najvećom pobožnošću.

Isus Krist nije uzeo svoju presvetu Majku Mariju odmah sa sobom na nebo, jer je htio da ona bude još neko vrijeme kršćanima na utjehu. Ali je u Mariji neprestano gorjela čežnja da se na nebu što prije združi sa svojim Sinom. Gospodin je uslišao njezinu molitvu i poslao je anđela da joj navijesti čas blaženoga preminuća. Prije odlaska u nebo željela je vidjeti svoje apostole. Isus je ispunio tu želju svojoj dragoj majci. Tako su se kod njezinog smrtnog kreveta skupili svi apostoli, osim svetog Tome. On je stigao tri dana kasnije i zaželio je vidjeti Majku Božju barem mrtvu u grobu. Tada su otvorili grob, ali u grobu nisu našli Marijino tijelo nego su osjetili miris njezinih haljina i čuli anđeosko pjevanje, kako je Blažena Djevica Marija uznesena na nebo s dušom i tijelom.

Povijesni korijen ove svetkovine je posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582. do 602.) protegnuo je taj blagdan kao obavezan u cijelom svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su “Rođendan svete Marije” (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I. (772-795) ovaj se blagdan zove “Uznesenje svete Marije”, a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova Majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950. Tom prigodom je potaknuo teologe i propovjednike da ovu istinu vjere povezuju s istinom o uskrsnuću tijela te pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.

Temeljem crkvene tradicije, Slobodna katolička Crkva je prihvatila ovo učenje te ga obilježava na dan kad i Rimokatolička. U duhu slobodnog katolicizma, Marijino uznesenje možemo promatrati iz više kutova. Činjenica je da prevladava teza o doslovnom uznesenju Marijinog tijela, temeljem predaje da u grobu tijelo nije nađeno, no možemo uzeti u obzir da njeno uznesenje se odnosi i na (ili samo na) uznesenje nje kao osobe, kao ljudskog bića sa posebnom, jedinstvenom ulogom koje je svojim utjecajem promijenilo čovječanstvo.

Marijino uznesenje možemo gledati kao na posljedicu potpunog predanja i odanosti Kristu, potpune vjernosti Njegovom poslanju i davanju potpore u ostvarenju cilja, koje je preobrazilo čovječanstvo.

Iako trnovit put, često ispunjen tugom i osjećajem nemoći, Marija je primjer dosljednosti. Unatoč svemu, nije odstupala od onoga što je za nju bilo zacrtano, te koliko god za nju kao majku, događaj kao što je Isusova muka bio traumatičan, vjerovala je da iza toga, ma koliko bolno bilo, postoji viši cilj. Ona je primjer onoga što čini iskreno predanje, služenje i vjera u Krista: unatoč svemu što se takvoj osobi pripriječi na putu, nedvojbeno je, na kraju zemaljskog životnog puta, čeka najveća nagrada od svih – stapanje s Kristom u Jedno – uznesenje cijelog bića.

Kao što je majčinski podržavala, pratila, bodrila Isusa tijekom njegovog poslanja, kao što mu je bila stalna i vjerna potpora, tako neka i nas, ljude s mnogim manama i slabostima, naša nebeska Majka štiti, prati, podržava. Neka nam njezin primjer, kao i potpora koju dobivamo od nje putem meditacije i molitve, bude temelj za naše osobno stapanje s Kristom, za naše osobno uznesenje.

Nebeska Majko, hvala na svemu što činiš za nas. Amen.


Duhovni razvoj

Propovijed povodom 17. nedjelje po Trojstvu

I danas smo se, kao što nastojimo svake nedjelje i blagdana, okupili u našoj crkvi da zajedno proslavimo misna otajstva. Okupili smo se da zajedno slavimo Krista, prinosimo sebe u misnoj žrtvi te u našim molitvama sve one za koje smatramo da im je Kristova pomoć potrebna. S radošću u srcu i ove nedjelje kao i inače, služimo Kristu, služeći u crkvi, a u svakodnevnom životu nastojeći imitirati Krista, kao našeg uzora i učitelja, što je više moguće.

Zašto to sve radimo? Koji je naš motiv predanja Kristu te življenja sakramentalnog života? Čisti altruizam ili nešto drugo? Svatko ima svoje razloge, svoje motive zbog kojih živi sakramentalni život, zbog kojih sebe smatra dijelom Crkve, i svi razlozi, koji god bili, su ispravni, jer su odraz ljudskih bića koja imaju pravo na svoju osobnu slobodu, no ono što sve te razloge povezuje, i težnja koju svi imamo, bilo svjesno ili nesvjesno, je potreba za duhovnim rastom i razvojem.

Apostol Pavao nam u današnjoj poslanici daje konkretne i jasne smjernice koje su temelj duhovnog razvoja: težiti Kristu koji je garancija vječnog života, a ne se vezivati za materijalno. Ne gomilati bogatstva, jer kakav god kapital imali, sa sobom ga ne nosimo u vječnost. Ne orijentirati se na ovozemaljske užitke, jer oni su samo to: ovozemaljski, no ne i vječni. Nego svo svoje životno djelovanje orijetirati na ono što je jedino vrijedno i vječno – naš život oblikovati na način da nam je u svakoj aktivnosti, Krist inspiracija.

Jasno nam je da to nije lako. Živimo u realnosti koja je puna izazova. U kojoj smo okruženi raznim oblicima zabave, prolaznih užitaka, blještavila i sjaja koja nas, nesavršena ljudska bića koja žive svoje zemaljske živote u materiji, lako obuzmu, pogotovo jer svjedočimo da razne osobe iz naše okoline na razne upitne načine dolaze do lake zarade i prestiža, te se možemo, potpuno prirodno pitati, kako bi bilo da sam ja na mjestu te osobe, kako bi to izgledalo, te bi li mi život bio lakši.

Takva samoispitivanja su potpuno prirodna, jer, u konačnici, ljudi smo. Prirodno je da naša niža priroda, naše niže ja, teži lagodnom životu, bez brige i opterećivanja, bez teških izazova, te prepuštajući se lagodnosti, ma kako ona bila prolazna. No isto tako, činjenica da svoje slobodno vrijeme koristimo kako bismo služili u crkvi, kako nastojimo, ma kako god to često bilo teško, što je više moguće živjeti sjedinjeni s Kristom u sakramentima koje primamo, je dokaz da nam prolaznost nije dovoljna i da se njome ne mirimo. Dokaz je to da težimo vječnosti u Bogu, bez prolaznih elemenata koje nas, ako nam oni služe a ne mi njima, samo koče u našem duhovnom razvoju. Našim prisusutvom danas tu, u našoj crkvi, dokazujemo sebi i Bogu da smo na putu vlastitog duhovnog razvoja.

Taj put nije lagan. Dapače, obično je pun izazova, prepreka, težina svih vrsta, koja nas pokušavaju odvući od onoga što uistinu jesmo. No ne dajmo se. Kad je najteže, znak je da smo na dobrom putu. Uvijek znajmo i uvijek budimo svjesni, da kako god složeni izazov nas zahvatio na putu duhovnog rasta, Krist je tu uvijek uz nas i s nama, i uvijek mu se možemo obratiti za pomoć. I naša vjera nam dokazuje da ćemo je dobiti, i dobijamo.

Neka nam Krist bude trajna inspiracija na putu osobnog rasta.

Amen.


Krist kao Istina

Propovijed povodom 18. nedjelje po Trojstvu

Današnja, 18. nedjelja po Trojstvu, nas na određeni način podsjeća na glavni motiv našeg prisustva i služenja u Crkvi – na Kristu kao našem učitelju, uzoru, prijatelju, našoj trajnoj inspiraciji i motivaciji – na Kristu kao Istini.

Što je uopće istina? Naša Crkva zastupa tezu da istina nije jedna i univerzalna, nego da svaki pojedinac ima potpunu slobodu interpretiranja svijeta oko sebe i u sebi na sebi svojstven način. „Istina nije istina, dok je pojedinac sam ne spozna.“ Izjava koja je sadržana u temeljnih sedam točaka doktrine naše Crkve, a koja zorno pokazuje pravo svakog pojedinca na intelektualnu slobodu te slobodu interpretacije vjere, na čemu počiva funkcionalnost Crkve. Nema mjesta nametanju, opominjanju, pokušajima vraćanja drugog na „pravi put“, jer s dobrim razlogom, određeni pojedinac posjeduje kut gledanja te interpretaciju vjere kakvu posjeduje, te je to njegova osobna stvar.

Bez obzira na to, mi, koji se smatramo slobodnim katolicima, te ostali koji se smatraju kršćanima općenito, poistovjećujemo sebe i utječemo svoje živote Gospodu Kristu. Nama, kršćanima, Krist je trajna inspiracija i zaštita. Trajni uzor i učitelj. Trajni motivator i podrška. Trajni prijatelj i potpora. Ugledavši se na Krista, shvaćajući ozbiljno našu vjeru predanjem, pokušavamo mu u svakodnevnom životu biti što sličniji, boreći se sa raznim izazovima koja nam se nameću na ovoj ravni postojanja, a koja nas pokušavaju odmaknuti od Kristovog puta. Nama, nedvojbeno, Krist je Istina.

Prihvaćanje Krista kao naše Istine dokazujemo našim služenjem u crkvi u bilo kojem obliku, no ne samo tako, nego i nastojanjem da smo što kristolikiji su svakodnevnom životu. U slobodnom katolicizmu, našu istinu o Kristu ne pokušavamo nasilno nametati i evangelizirati teorijom, bez konkretnog sadržaja, nego primjerom, pokazujući drugima da vođenje života na što kristolikiji način živimo svoju Istinu, koja tako doživljena može postati privlačna i onima koji izvornog Krista do tad nisu upoznali.

Življenjem i prihvaćanjem Krista u sebi, stvaramo temelj za osobni rast i razvoj, jer uostalom, sam Gospod Krist u današnjem evanđelju spomenuo je kako je pripravio mnoga mjesta, što znači da su svi pozvani na svetost i na povratak Kristu u potpunosti. Neminovno, autentičnim življenjem Krista u svakodnevnici, primajući njegove sakramente koje nam je ostavio kao trajni znak nevidljive Božje milosti, Kristovu istinu širimo nesvjesno drugima.

Produbljujući odnos s Kristom tijekom vremena, počinjemo shvaćati i spoznavati da za nas, nema veće, cjelovite i autentičnije istine od Krista samog. Iskažimo našu vjeru u Istinu koju smo prihvatili te mu se redovno obraćajmo u našim molitvama i meditacijama, te se tako izgrađujmo kao osobe stalno.

Kriste Gospodine, hvala na svemu što činiš za nas, bilo nama znano ili neznano, te nam daj snage i mudrosti da zauvijek ostanemo predani tebi kao našoj jedinoj veličanstvenoj Istini.

Amen.


Razlučivanje bitnog od nebitnog

Propovijed povodom 1. adventske nedjelje 

Danas obilježavamo 1. adventsku nedjelju, kojom započinje nova crkvena godina. Današnjim danom, ulazimo također i u prvi dio crkvene godine, koji je posvećen muškom aspektu Boga. Tijekom prvog dijela crkvene godine, obilježavamo blagdane koji su vezani za Isusov zemaljski život: od iščekivanja njegovog rođenja kao i samo rođenje, posjeta trojice kraljeva ili magova njegovim jaslama,  pa preko prikazanja u hramu 40 dana po rođenju temeljem židovske tradicije, krštenja na rijeci Jordan te napokon kušnji koje je prolazio tijekom boravka u pustinji 40 dana, pobjednonosnog ulaska u Jeruzalem te potom izdaje, posljednje večere na kojoj je ustanovljena sveta euharistija, muke, smrti, uskrsnuća te konačno uzašašća. 

Adventsko razdoblje, u koje smo današnjim danom ušli, je razdoblje iščekivanja rođenja Gospodinovog. Ušli smo u razdoblje u kojem ne iščekujemo samo blagdan rođenje Gospodinovog – Božić kao takav, pritom se samo puko prisjećajući i slaveći rođenje Isusovo, nego je ovo razdoblje iščekivanja dolaska svjetla svijeta, svjetla koje je svojim prisustvom obnovilo svijet. Bez Kristovog svjetla, bez utjelovljenog Krista, nemoguće je zamisliti kako bi funkcionirala današnja civilizacija, jer iščekivanje i dolazak Krista na zemlju predstavlja nadu i vjeru u bolje sutra, u napredak ljudske vrste, u naš rast i razvoj, kako prije 2000 godina, tako i danas.

Prigodno, današnja prva nedjelja u crkvenoj godini, a time i prva nedjelja u adventskom razdoblju iščekivanja Kristovog dolaska, je posvećena razlučivanju bitnog od nebitnog. Baš sad, kad ulazimo u razdoblje priprave za dolazak Kristovog svjetla na zemlju a time i u naše živote, od krajnje je važnosti pripremiti se što bolje za Kristov dolazak, za primitak Krista u naša srca. Da bismo to kvalitetno postigli, potrebno je razlučiti što je našem biću korisno, što nam pomaže u duhovnom a time i životnom napretku, a što nas unazađuje, degradira a time i sprječava u duhovnom a time i životnom razvoju. Adventsko razdoblje je idealna prilika za sagledavanje sebe i svoje unutrašnjosti u potpunosti, za kvalitetnu introspekciju, te za donošenje odluka o odstranjivanju svega što nas kao ljudska bića ponižava, te za primitak i njegovanje svega što nas kao ljudska bića uzvisuje.

Tijekom adventskog razdoblja tradicionalno se pripremamo za skori dolazak Božića na osnovni, materijalni način. Ukrašavamo gradove, kupujemo poklone, postavljamo božićne ukrase i palimo svjećice. Veselimo se i družimo po okupljanjima i domjencima. Stječe se dojam da nas ima posvuda, samo ne s nama samima. Stječe se dojam da se više divimo blještavilu adventskih ukrasa i svjetala po ulicama nego paljenju svjetla u nama samima i ukrašavanja vlastite duše. U konačnici, stječe se dojam da smo zaboravili bit adventa kao takvog, iako se smatramo Kristovim učenicima.

Pokušajmo stoga dio adventskog vremena utrošiti, ne samo na božićnu nabavku nego i na „nabavku“ vlastitog unutarnjeg mira. Pokušajmo ne samo ukrašavati i osvjetljavati naše životne prostore nego vlastitim primjerom i ponašanjem ukrasiti i osvijetliti vlastitu dušu. Pokušajmo, uz Božju pomoć, ovog adventa imati mudrost da razlučimo što je nama, našoj duši zaista bitno da bi prigrlila Krista u svoj život, a što je nebitno. Vrijedi pokušati, jer vizualno blještavilo je prolazno, a ispunjena, obnovljena duša u Bogu je vječna.

Amen.