Propovijedi

Dan Slobodne katoličke Crkve 

Napisao: V.P.

14. veljače 2016.

Jučer je bila 100-ta godišnjica  osnutka naše Crkve jer je 13. veljače 1916. u Londonu posvećen James Ingall Wedgwood za prvog našeg biskupa. Tim posvećenjem je  Kristovo aspostolsko nasljeđe preneseno preko biskupa Starokatoličke Crkve  i na našu Crkvu.

Jedno od temeljnih načela naše Crkve je da je narav Božja u čovjeku i da je unutarnje svjetlo u čovjeku neodvojivo od Velikog svjetla Svemira – Boga, pa se zato od vjernika očekuje suradnja sa Božanskom prirodom. Dakle, temelj je suradnja, a ne otkupljenje grijeha, a da bi se ta suradnja mogla postići čovjek se neprestano treba usavršavati i prilagođavati Božanskim zakonima i Božanskom planu. Čim čovjek više uzdigne svoj um i oplemeni svoje srce, suradnja je veća i bolja, a Božanska svijest u čovjeku je sveprisutnija.

Naša Crkva pomaže nam da shvatimo zakone Božje i razumijemo sto se događa nama, oko nas i u svijetu. Pomaže nam da shvatimo svoje porijeklo  i plan Božji za čovjeka i čovječanstvo. Uči nas da živimo optimalno svoj život Sa što manje nevolja i propusta. Uči nas i pomaže nam da se oslobodimo zabluda i grijeha prošlosti, kako da pročistimo i uzdignemo našu svijest. Pomaže nam da razumijemo svoje nevolje i daje  nam nadu i snagu da brišemo svoje suze. Daje nam i smisao života kad nam se čini da je sve besmisleno.

Nevoljama isplaćujemo svoje dugove i izgrađujemo svoj kakrakter. Naša Crkva nas uči da sakupljamo nebeske darove, vrline Božje i da to nebesko blago možemo sakupiti u gustoj materiji gdje vladaju svjetovni  zakoni i svjetovna logika, a naš Gospodin je došao da ne budemo u mraku i ne slijedimo lažni sjaj te ne skupljamo lažne vrednote. Eto, zato je naša Crkva velika iako je mala po broju vjernika.

Prva korizmena nedjelja – preispitivanje samoga sebe

Napisao: V.P.

14. veljače 2016.

Danas obilježavamo 1. korizmenu nedjelju, a za šest nedjelja slaviti ćemo naš najveći kršćanski blagdan –  Uskrs.

U današnjoj kolekti molili smo Gospoda za snagu, da se u ovo korizmeno doba možemo istinski ispitati, kako bi uočili svoje slabosti, mane i nedostatke.

Kao kršćani, kao Kristovi sljedbenici, opredijelili smo se za duhovni rast koji nas vodi našem Uskrsu, ali napuštajući svjetovni način poimanja života, svjetovne sile se trude da nas zadrže u svojoj vlasti u svojim okovima. Bitka je to koja se dugo vodi za povratak u nebesko kraljevstvo. Kako se pobjeđuje u toj bitci mi znamo, jer je naš Gospod kao  Isus Krist u tijelu čovjeka pobijedio te sile, ostao čist i nepokolebljiv u svojoj Svetosti iako je bio izložen najvećim napadima lukavstva i prisile koje su izazivale nezamislive psihičke i fizičke boli i tako postao put preko kojeg se ulazi u nebesko kraljevstvo .

Ali Krist nam je došao i reći da smo nebeski dragulji i da je nebo pravi dom nebeskih dragulja, a sudbina dragulja je da propuštaju i odašilju  Božansko svjetlo kroz svoju srž. Doista, čovjek je kao nebeski dragulj sa 7 ploha .

Duhovan čovjek je brušen i pročišćen dragulj koji se sprema da kroz sebe propusti puno Božanske svjetlosti koje će postati svjetlo u svijetu kad sve plohe kristala budu pročišćene i brušene po Kristovoj mjeri. Ovo je doba za čišćenja i brušenja dragulja,  a korizma je vrijeme kada se pregledavaju plohe na draguljima i uočavaju slabosti na njima. Ako je bilo koja ploha mutna i nepročišćena, svjetlo kroz nju je slabo i mutno, ali znajmo da se samo kroz napor i rad  bruše  i  čiste površine dragulja.  Neka nam težnje budu da naša animalna svojstva zamijenimo višom sviješću.

Brušenje i čišćenje dragulja zahtijeva napore ali zadaje i psihičke patnje,  a često puta i fizičku bol jer nas svjetovne sile ne žele tako lako pustiti iz svojih okova. Duhovnog ili pročišćenog čovjeka ne može pogoditi metak pakosti, zloće, zavisti i mržnje jer on nema više u sebi tih mana. Kako dragulj postaje čišći tako napadi postaju rafiniraniji i žešći. Naše slabosti su uvijek na nišanu, a mi se moramo truditi da te slabosti uočimo i pretvorimo ih u svjetlo.

Trudimo se da misli držimo u okviru ljubavi i dobronamjernosti,  a kad pokušaju izaći iz tih okvira, obuzdajmo ih i korigirajmo. Zahvaljujmo  Gospodu na svemu što imamo. Neka ljutnja bude iza nas, neka strah bude prošlost, jer znajmo –  Krist je uvijek s nama.


Postojanost u služenju

28. srpnja 2019. godine

Dragi vjernici, danas naša Crkva obilježava 6. nedjelju po Trojstvu, koja je posvećena postojanosti u služenju.

Što podrazumijevamo pod služenjem? Kad bolje razmislimo, cjelokupna ljudska djelatnost je prožeta služenjem. Kojom god se aktivnošću bavili, bilo da je riječ o temeljnom poslu, hobiju, ili nekoj drugoj aktivnosti, je vrsta služenja, makar tako ne izgledalo na prvi pogled. Na prvi pogled, rekli bismo da je svrha naših poslovnih angažmana isključivo zarada, od koje namirujemo svoje materijalne potrebe, no to je daleko od istine. Istina je da je u esenciji ljudske vrste izražena potreba za davanjem sebe drugima, za požrtvovnošću, za služenjem u svakom smislu riječi.

Što pokazujemo našom potrebom za služenjem? Pokazujemo svoju božansku prirodu, Boga koji je dio svih nas, Boga koji je u nama. U Bogu smo svi povezani u jednu cjelinu,  a služeći jedni drugima, u svakom smislu riječi, tu božansku povezanost, koja je stvarna, u cijelosti iskustveno spoznajemo u našim zemaljskim životima. Otvaranjem sebe drugima, otvaramo se i prema Bogu, a time i dodatno upoznajemo i spoznajemo sebe – preko drugih. Jer, u konačnici, nijedna osoba, kojoj smo služili ili služimo u bilo kojem svojstvu, se u našim životima nije pojavila slučajno.

U današnjem Evanđelju Gospod Isus Krist je rekao: „Zaista, zaista vam kažem: kad učinite nešto jednome od ove moje najmanje braće, Meni učiniste.“ Zaista, pred Bogom smo svi isti. Razlike u smislu dobi, stupnja obrazovanja, životnih i vjerskih uvjerenja te drugih razlika su samo u ljudskoj percepciji. Istina je da u Bogu, koji je Sve u Svemu, te razlike ne postoje. Postoji samo čovjek, ljudsko biće, koje ima svoju misiju i svrhu, koje ima jednako pravo postojati na materijalnoj razini kao i svaki drugi čovjek. Stoga, kome god služimo, bez obzira na vidljive i nevidljive razlike među pojedincima, pred Bogom je jednako vrijedno, i u Bogu postajemo kompletnije osobe.

U našim svakodnevnim životima često se susrećemo na situacijama kada nemamo volje ni energije biti na usluzi drugima. Izvanjski razlozi za to mogu biti razni, no unutarnji, oni pravi, izvorni, su vezani za nas osobno. U takvim situacijama, kada nismo u potpunosti povezani s drugima, kada u drugima iz naše ljudske perspektive ne uočavamo Božje očitovanje do kraja, uđimo u molitvu i meditaciju te zamolimo Boga za pomoć oko spoznavanja uzroka koji nas koče u vršenju naše esencijalne misije – misije služenja. Neka nam u takvim trenucima bude uzor životni primjer Gospoda našeg Isusa Krista, koji ne samo da je služio čovječanstvu u potpunosti, nego je u svojoj potpunoj predanosti čovjeku dao ono najvrjednije što je imao – svoj zemaljski život. Time je pokazao da služenje u poniznosti i predanosti nedvojbeno rezultira na jedinstveni način: konačnom pobjedom svoje božanske prirode, Boga u sebi, nad nižom prirodom ljudske osobe, koja je vezana isključivo za materijalnu ugodu i prolaznost.

Stoga, dragi vjernici, svakodnevno ustrajmo u svojoj životnoj misiji služenja, uz neizostavnu Božju pomoć. Jer, jedina vrijedna nagrada za našu ustrajnost u služenju je – rast u Bogu.

Amen.


Druga adventska nedjelja

8. prosinca 2019. godine

Danas naša Crkva slavi 2. adventsku nedjelju, koja je posvećena vrlini samozatajnosti ili neposjedovanju želja.

Postoje li ljudi koji nemaju nikakvih želja? Možemo pretpostaviti da postoje, no očigledno je da je takvih ljudi jako malo. Sa sigurnošću možemo reći da je većinom riječ o osobama koje su svoju osobnost dovele do takvog stanja unutarnjeg mira, da žive u potpunosti u trenutku te kao takvi nemaju posebnih stremljenja ni želja, nego svoj život usmjeravaju temeljem događaja u sadašnjem trenutku. No, ipak, možemo reći da većina ljudi život usmjerava temeljem vlastitih želja, bez obzira o čemu se radi.

U današnjem Evanđelju smo čuli sljedeće riječi: „Kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti, a vama koji slušate još će se nadodati. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima.“ Ove riječi nam govore o temelju zakona uzroka i posljedice: Što posiješ, to ćeš i požnjeti.
Određena akcija, kakva god ona bila, uzrokuje i njenu reakciju.

Postoji li poveznica između zakona uzroka i posljedice, koji je opisan u današnjem Evanđelju i naših želja? Naravno da postoji. Naime, iako većina ljudi u svom duhovnom razvoju nije dosegla stadij isključivog življenja u trenutku, u kojem nemaju potrebe za posjedovanjem posebnih želja, to ne znači da ne trebamo imati odgovornost i svjesnost o prirodi želja koje posjedujemo. Želja, kakva god ona bila, predstavlja određeni cilj u životu kojem stremimo. Ako pritom poduzmemo i određenu akciju za ostvarenjem tog cilja, time se povećava mogućnost za ostvarenjem želje. Stoga je bitno obratiti pozornost na prirodu vlastite želje – ima li ona ulogu čimbenika rasta u našem životu, ili degradacije i pada.

Kako razlučiti poželjne od nepoželjnih želja, odnosno želje koje su izgradnja za naše biće od onih koje nas sputavaju, degradiraju kao osobu? Odgovor se, među ostalim krije u riječima sv. Pavla u današnjoj poslanici, u kojoj je među ostalim rečeno da nitko nikome ne vraća zlo za zlo, nego da uvijek idemo za dobrim, i među sobom i prema drugima. Zaista, pri kreiranju vlastitih želja, ako ih već imamo, vodilja neka bude pravilo da drugome ne činimo ono što ne bismo da drugi čini nama.

U svakom trenutku, kod svih aktivnosti, pa i kod stvaranja vlastitih želja te pripadajućih ciljeva, neka nam vodilja bude Bog u nama, molitva i meditacija te razmatranje naših postupaka koje planiramo napraviti, da što je više moguće spoznamo pravu prirodu naših želja, planova, ciljeva, u svrhu njihove sinkronizacije s Božjim zakonima, s Bogom u nama, imajući uvijek na umu Kristovo vodstvo na svakom našem koraku.

Amen


Bezgrešno začeće BDM

8. prosinca 2019. godine

Danas naša crkva slavi blagdan Bezgrešnog začeća BDM. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

Obzirom da Slobodna katolička Crkva nema dogmi, današnji blagdan ne gledamo na dogmatski način, no uzevši u obzir svjesnost Crkve kroz povijest o Marijinom ispunjenju Božjom milošću, kao takav je
prihvaćen.

U duhu slobodnog katolicizma, na koncept bezgrešnog začeća Marijinog možemo gledati kao na njen stupanj spoznaje, svjesnosti, koji je bio na razini trenutno nedokučivoj većini populacije, a koji je bio potreban za ulogu koja joj je bila dodijeljena ne samo kao majci Gospodina Isusa Krista i popratnim događanjima, nego i njenoj ulozi danas prema nama kao čovječanstvu i cjelokupnoj stvarnosti, iz duhovne perspektive.

Ovaj blagdan nas ujedno podsjeća na Marijinu ulogu, ne samo kao Isusove majke i svega što je vezano za Gospodinov život na Zemlji, nego i na njenu ulogu u našim životima, danas i inače. Njena ispunjenost Božjom milošću i marijanska pobožnost koju u našoj crkvi prakticiramo, nam daje za pravo da Majku Mariju, zbog svoje uzvišene uloge koju ima, zaista smatramo svojom nebeskom Majkom. Kad osjetimo potrebu, obratimo joj se puni poštovanja u vlastitim molitvama i meditacijama, jer kao i svaka majka koja u potpunosti živi svoje poslanje, majka Marija je spremna nam uvijek biti podrška i pokretač, u našem rastu u Bogu.

Amen


Na pragu novog tisućljeća

Propovijed na Božić 1999. godine

Napisao: V. P.

Sad je doba velike snage, radosti i nade. Sad je doba kad je Nebo tako blizu Zemlji da preda Božji blagoslov mira, ljubavi i poticaja za novi život.

Svjetlo Neba raspršilo je tamu na Zemlji, a ljudima donijelo nadu i istinu. Knez Mira ušao je u naša srca. Riječ Božja ušla je u nas da nas poduči i izbavi iz Zemlje sjena i smrti, da gradimo svoju budućnost, svoj život, na uputstvima Graditelja Svjetla, na Evanđelju, na zakoniku novog doba.

Čovjek je kao kuća. Kuća sazidana od vrlina, od kvalitetne građe, utemeljena na temeljima Božjim, sigurna je i stabilna u svim nedaćama i život takvom čovjeku, ma kako bio težak, podnošljiv je, jer nije bez nade, nije bez cilja.

Kad dođu oblaci, vjeruje i dalje u Sunce. Kada mu sve uzimaju, ne uzimaju mu nadu i vjeru, jer zna da se iza svega krije Ljubav, koja želi da se uveća.

Gospod od nas očekuje da na takvim temeljima pravimo planove za svoju budućnost u novoj godini i živimo u nadi vječnog života.

Zato uđimo u novu godinu s mirom i tišinom u srcu, ne plašeći se ničega, jer znamo da je sva dobrota Svijeta u nama i sa nama.


Preobraženje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Preobraženja Gospodinovog, koji se u Slobodnoj katoličkoj Crkvi obilježava 25. siječnja

Na veliki blagdan Preobraženja ili Prosvjetljenja slavimo jednu veliku pobjedu čovjeka u materiji u kojoj ego dolazi u prisniji odnos s dušom, a duša s Ocem, s Božanskom Monadom, Božanskom Prisutnošću.

Kada su fizičko, emocionalno i umno tijelo pročišćeni, a uz kauzalno popunjeni vrlinama, kada su Božansko atributi u čovjeku (ljubav, mudrost i snaga) uravnoteženi, približili smo se tom velikom trenutku – inicijaciji Preobraženja.

U toj inicijaciji Bog je preobrazio čovjeka. Duhovno Trojstvo preobražava cjelokupnu ličnost čovjeka. Fizičko, emocionalno i umno tijelo preplavljeno je velikom svjetlošću i energijom. Centri Božjeg izražaja u čovjeku snažno pulsiraju i istovremeno ispuštaju u auru obojene prstenove, Božanske zrake čistoće, slobode, mira, ljubavi, snage spoznaje i mudrosti. Čitali smo u današnjem Evanđelju: Lice mu zasja kao Sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlo. Inicijant je pun snage i ljepote, slika i prilika Božja i zato inicijant preobraženja dobiva naziv SIN BOŽJI.

Tom Inicijacijom je izgrađena veza između mozga i apstraktnog uma. Svjetlost pritječe iz intuitivne i atmičke razine u astralno i umno tijelo, pa inicijant biva prosvjetljen, jer dobiva čisto znanje i ima uvid u plan Hijerarhije, zbog čega se ova inicijacija naziva i Prosvjetljenje.

Preobraženje našeg Gospodina dogodilo se noću na brdu Tabor pred Njegovim omiljenim učenicima. Poveo ih je da bi ojačali u vjeri i samopouzdanju. U kojoj mjeri su bili oduševljeni onim što su vidjeli, govori nam današnja Poslanica: Sami smo vidjeli Njegovu slavu, jer on primi od Boga Oca čast i slavu, kad k Njemu dođe ovaj glas: OVO JE SIN MOJ LJUBLJENI KOJI MI JE PO VOLJI. NJEGA SLUŠAJTE. 

Kristova Crkva i ova naša kapelica pripremaju nas za taj događaj. Nauk našeg Gospodina upute su preko kojih se mijenjamo iz djece Božje u sinove Božje, iz svjetovnih bića u duhovna bića. Put je to u kojem tamu pretvaramo u Svjetlo. Na tom putu iz života sve više izbacujemo svjetovan način razmišljanja te se opredjeljujemo za život u kojem ćemo težiti da naš um bude ispunjen Kristovom svjesnošću, a naše srce da bude ispunjeno željama Duha Svetoga.

Danas smo u koletki molili Gospodina za vrlinu strpljivosti. Strpljivost je jedna od najteže sticanih vrlina i zato obično dolazi na kraju. To je vrlina koja se uči kroz velike napore i traži od nas da ustrajemo i pored svih nevolja do kraja. Riječ je o vrlini koja će svojom ljepotom popuniti mjesto u kauzalnom tijelu, kada iz našeg života nestanu ljutnje i tako nas približiti Preobraženju.


Šezdesetnica – dvije nedjelje pred korizmu

Danas, na Šezdesetnicu, zazivamo Duha Svetog kao posvetitielja, te ga molimo da posveti i usmjeri naš um i srce prema poštivanju Božjih zapovijedi.

Imperativ našeg života je poštovati Božje zapovijedi i živjeti u skladu s njima, a glavne Božje zapovijedi su vezane uz ljubav: ljubiti Boga, ljubiti bližnjeg.

No, mlada ljudska duša, čija svijest još nije razvijena, nema još razvijenu ni ljubav. Boga se boji, ali Ga ne ljubi, a bližnji su samo najbliži oko njega. Kako se svijest čovjeka uzdiže, tako se i ljubav širi, pa stoga kažemo: voljeti Boga svim srcem znači postići svjesnost Krista. Voljeti Boga svom dušom znači postići svjesnost njegove duše, a voljeti Boga svim umom svojim znači postići Božju svjesnost.

Kad jednom visoko uzdignemo svoju svjesnost, tek tada ćemo vidjeti svu ljepotu i savršenstvo svega što nas okružuje, pa je jedino tada moguće da Boga volimo svim svojim bićem.

Osim zapovijedi, Bog nam je dao i slobodnu volju. Idući putem slobodne volje, dok je ljubav još bila mala, a srce prepuno želja i požuda, čovjek je odlutao s puta pravednosti. Poštujući slobodnu volju, Bog je dozvolio da uđemo u tamu, no ta tama – ma kako tamna bila – nestat će kad u čovjeku proklija nebesko sjeme, kad se u čovjeku rodi ljubav, kada čovjek u drugom čovjeku prepozna svojeg bližnjeg. Zato danas zazivamo i molimo Duha Svetog da vidimo u toj tami ono što naše zemaljske oči još ne mogu vidjeti, i da dopremo do Božanskih visina gdje naš zemaljski um ne može doprijeti, kako bismo prihvatili i razumjeli zakone Božje umom i srcem.


Pedesetnica – nedjelja pred korizmu

U današnjoj kolekti molili smo Duha Svetoga da prelije u naša srca dar ljubavi. To je doista najveći dar, jer gdje je ljubav, tu je i Bog. Ljubav ima bezbroj lica i pojavljuje se u bezbroj situacija. Unatoč tome, dolazi samo od Jednog Jedinog koji je u svim licima i koji se pojavljuje kao blagoslov, pomoć i podrška u bezbroj situacija. Kad ljubav dolazi s visina, ona je sveobuhvatna, sveprožimajuća, sveljubeća, sveblagoslivljajuća. Kad prolazi kroz našu osobnost biva obojena i usmjerena prema nekomu ili nečemu. Zato nečisto srce može i ljubav zloupotrijebiti, pa od sveljubeće može u sebičnoj osobi postati samosebeljubeća.

U današnjem Evanđelju vidjeli smo kako je Gospodin dao punu dnevnicu onima koji su radili samo jedan sat. Doista, ljubav želi obradovati, uzdići, pomoći. Gospodin je bio milosrdan i nije učinio nepravdu, jer pravda je u službi dobra.


Put razumijevanja

Propovijed povodom treće korizmene nedjelje

Kad se svjesno prepustimo duhovnom razvoju, slijedeći našeg Gospoda Krista, svakodnevno preispitujemo i popravljamo svoj karakter. Trudimo se da svaki dan postajemo sve bliži Bogu. U tom smislu, ovog tjedna posvećujemo našu pažnju razumijevanju.

Kada bi sve razumjeli, svima bi oprostili. U ovo doba nesklada, nesporazuma i ratova važno je razumjeti druge, jer razumjeti druge znači razriješiti nesklad, napetosti – znači oprostiti.

Razumjeti trebamo naše najbliže, ali i nama najdalje te naše neprijatelje. Ako se potrudimo s ljubavlju zaviriti u ljudsko srce, ako nam, kako kaže današnja kolekta, Bog udijeli milost, vidjet ćemo da i našu braću muče napasti koje i nas muče, ili su mučile. Razumjeti i oprostiti, Božanske su kvalitete. Ljubav sve razumije i sve oprašta. Opraštati drugima znači dati oprost sebi i drugima dati priliku da se poprave. Da nam Gospod nije toliko puta oprostio, bismo li imali ikakvu priliku za popravak?

U današnjem Evanđelju smo čuli kako je naš Gospod spasio preljubnicu od kamenovanja i pružio joj priliku da više ne griješi. Naš Gospod naveo je one koji su osuđivali i htjeli kamenovati ženu da pogledaju u svoje srce, jesu li bezgrešni.

Svo zlo proistječe iz neznanja i nerazumijevanja. Bez znanja, vjera je prazna, isprazna. Rastom u ljubavi i razumijevanju, naše oči bit će sve spremnije vidjeti istinu, razumjeti, blagoslivljati i opraštati, kako je to učinio naš Gospod Krist. Tuđe suze teći će iz naših očiju, a u svakom čovjeku prepoznat ćemo svoga brata i Krista. Krist je u svakom čovjeku, pa makar bio i grešnik. Uz rast ljubavi i razumijevanja sve više ćemo vidjeti Boga u svakom i u Jednom.


Cvjetnica

Izvadak iz propovijedi povodom Cvjetnice – nedjelje prije Uskrsa

Naš Gospodin ušao je u stari Jeruzalem, simbol starih zakona i tvrđavu krutih zakona. Donio je u Jeruzalem samo jednu zapovijed: Ljubi! Ljubi Boga Oca, svog bližnjeg, svog neprijatelja. 

Ljubav je postavio kao temelj i najviši kriterij ponašanja, iznad običaja i zakona. Poručio je da čak i subotom i blagdanom možeš pomagati, jer pomoć bližnjemu je najveća svetinja. S grješnikom i carinikom možeš sjesti i razgovarati, a grješnicima možeš i trebaš opraštati. Prezrene i odbačene prigrlio je, bolesne je liječio, jer ljubav može sve, jer ljubav je Bog i tko ima ljubavi sin je Božji, a naš Gospodin Krist je najviši Sin Božji.

U stari Jeruzalem unio je naš Gospodin duh novog života. Došao je da probudi ljude, dao je upute, Riječ Božju, kako da se preobrazimo i uzdignemo svoju svijest, kako da postanemo ljudi koji mogu potrgati lance koji nas svojim grijehom vežu za Zemlju, i postanemo slobodni, bezgrješni, kristoliki ljudi, nebeski ljudi. Ključ te transformacije su ljubav, milosrđe i služenje.  


Veliki četvrtak – ustanovljenje svete euharistije

U četvrtak, na posljednjoj večeri, naš Gospod Krist održao je prvu misu i tako ustanovio sakrament svete euharistije. U svetoj euharistiji Boga se časti, anđele razveseljuje, crkvu sazidava, živima se pomaže, mrtvima se pribavlja mir i spokoj a svećenici i vjernici dio su tog dobra.

U najsvetijem sakramentu, u kruh i vino unio je svoju bit, svoju suštinu, svoju ljepotu, svoja svojstva. Božanska svojstva sišla su za nas u materiju. Taj plemeniti dar namijenio je Učitelj svijeta svom stadu za okrepu duše i tijela.

“Dođite svi k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, riječi su Kristove. Doista, to je pravo jelo i pravo piće koje je nebeska hrana, nakon čijeg uzimanja postajemo zdraviji i svjetliji u duši i tijelu, a time smo napravili jedan korak bliže vječnom životu, Kraljevstvu Nebeskom, cilju svih naših života. Ne zaboravimo; svetac dolazi k nama u svetom sakramentu da nam pomogne, da nas nahrani. Zato ponizno s vjerom i čista srca priđimo izvoru miline, jer Gospod izlijeva svoj blagoslov tamo gdje nađe posude prazne.

Dok smo zatočeni u ovom grubom tijelu, sveti sakramenti su nam velika utjeha i pomoć. Zato zahvalimo našem Gospodu, našem Učitelju na svim svetim sakramentima, a posebno na ovom, najsvetijem sakramentu – Tijelu i Krvi Kristovoj.


Uskrs

Uskrsna poruka pok. predsjedavajućeg nadbiskupa SKC Grahama Walea

Opet zajedno, uzduž Zemlje, preko mora i kontinenata dionici smo temeljnih principa naše vjere. Zajedno smo na predivnoj proslavi Velikog četvrtka, zajedno klečimo u štovanju Križa, u trenutku najdublje tame, kad svjetlo nije tu i cijelo stvaralaštvo je zaustavljeno.

Zajedno smo puni strahopoštovanja kada je svjetlo ponovno s nama, obavijeno kroz svoje Trojstvo. Zajedno dijelimo ljepotu trenutka kad je upaljena uskrsna svijeća, i čujemo: neka se ponovno raduje cijela Zemlja, obasjana s blistavim zrakama, neka svatko osjeti da je nestalo tame u svijetu.

Zajedno smo na uskrsno jutro i pozdravljamo jedni druge sa riječima: “KRIST JE USKRSNUO – ON JE DOISTA USKRSNUO”. Prepustimo se radosti trenutka.

Sudjelujemo u uzdižućim osjećajima našeg najunutarnjijeg bića. Prepoznajmo trenutak kada prava istina od ovih prastarih riječi zavibrira u našem srcu: “ŽRTVOVAO JE SEBE KAO ŽRTVENO JANJE OD SAMOG POČETKA SVIJETA, UISTINU UMIRUĆI, DA BI MI MOGLI ŽIVJETI”.

Jačajmo jedni druge kako mi to znamo, s našim vlastitim osjećajem služenja. Spoznajmo da kvaliteta nekog dara ne ovisi o davatelju, nego što primatelj čini s darom.

Svatko od nas je primatelj Njegovih, Gospodinovih darova. Molim se da budemo tako mudri, da koristimo Gospodinove darove u Njegovoj službi, u svrhu ispunjenja svih Njegovih zamisli.

Nemojmo također zaboraviti da je Crkva također njegov dar. Zato prihvatimo s hvalom taj prekrasan dar, tako milostivo dobiven, i sa tom spoznajom ponovno probudimo i uspostavimo naš vlastiti osjećaj predanosti i služenja našem zajedničkom radu u Njegovoj službi.

Na kraju želim vama, vašoj obitelji i svim vašim dragima radostan i blagoslovljen Uskrs.

KRIST JE USKRSNUO!


Prisutnost Krista

Propovijed povodom 4. uskrsne nedjelje

U današnjoj kolekti smo čuli: “Krist je uskrsnuo od mrtvih i u beskonačnoj slavi sjaji na svoj puk i svoju crkvu.” Doista, naš nas Gospodin vodi preko svoje Crkve, nadahnjuje, daje nam kruh života, uzdiže nas duhovno, uzdiže naš život. Zato nam je Krist ostavio sebe u svetoj euharistiji na svetoj misi kako bismo mogli primiti punu Kristovu prisutnost, primiti Njegovo vodstvo, ljubav i mir. Krist postaje sve prisutniji u nama, a život je sve bliži Bogu. Živi smo onoliko koliko je Krist prisutan u nama, koliko smo postali kristoliki.

S Božićem dolazi do buđenja u čovjeku. Božić nas uči da u nama treba prevladati duhovnost nad svjetovnošću, da bi se u nama mogao roditi Kristov princip, da bi se moglo roditi nebesko tijelo (tz. Kristovo ili budičko tijelo) koje će uzdići čovjekov život u nebeske visine, u višu svijest gdje vladaju ljubav i mudrost. Zato sv. Ivan u današnjoj poslanici kaže: “Tko ima Sina Božjega, ima život.” Pravi život ima onaj koji može uzdići svoju svijest na tu razinu. Krist je došao da bismo mogli imati puniji, obilniji život, i zato je doista istina kada kažemo: koliko se On manifestira u nama, toliko imamo života u sebi.

Uskrs nas podučava da duhovnim rastom neprestano uskrsavamo u viši, puniji i svjesniji život, i tako postajemo pravi ljudi, da bismo, kada jednom za to dođe vrijeme, postali sinovi Božji.

Eto tako se po Božiću, u hladnoći svijeta, a u toplini srca, u središtu našeg bića, rodila ideja, klica novog života, a sada po Uskrsu, u toplini svijeta, uzašao je i uzdignuo se taj novi život. List je pozelenio, cvijet je zamirisao, sva priroda obukla se u novo ruho za novi životni val, a čovjek je zasvijetlio u novom sjaju u kojem je život sve uzvišeniji, a Bog sve prisutniji.

Amen


Put do Krista

Propovijed povodom 5. uskrsne nedjelje

Zamolili smo Krista, našeg Gospodina i Učitelja, da nas podigne do pravog znanja koje će nas dovesti k Njemu. Kroz ovu prvu polovinu godine pokazuje nam se put kroz koji je prošao naš Gospodin Isus Krist, a kojim ćemo i mi jednom proći. Sveto Pismo nam iznosi mnoge primjere i pouke kao trebamo živjeti i koje vrline trebamo razviti na tom putu.

Krist nije napustio svoj narod. Poslije uskrsnuća se pojavljivao među svojim učenicima da ih tako što više poduči i pomogne u onome što im je namjenio. Ali On nije samo tih dana bio s njima. On je još uvijek s nama i još uvijek nadahnjuje svoju Crkvu. On je Učitelj kako anđela, tako i ljudi.

Uskrs je veličanstvena stvarnost za svakoga od nas upravo onako kako je bio i za Njega. Naš Učitelj nam jasno poručuje: “Djela koja sam ja činio, i vi ćete činiti.” Uskrs simbolizira četvrtu posvetu, ali to još nije kraj našeg ljudskog razvoja. Pred nama je još Spasovo (Uzašašće) i Duhovi. Potrebna nam je vjera i strpljenje na tom putu. Pravo znanje je da smo mi duhovna, božanska bića i da u sebi nosimo božansku iskru koja će se jednom kada se potpuno razvijemo na svim planovima postojanja, svjesno vratiti Bogu.

Put je veličanstven i ne možemo si predočiti sa svojom sadašnjom sviješću njegove etape. Isus Krist nam svojim uskrsnućem i kasnijem uzašašćem pokazuje da je to moguće.

Svi smo mi na raznim stepenicama na putu k Bogu. Zato budimo u miru sa svima i pošaljimo im blagoslov, jer kako se kaže u našoj liturgiji: “Savršena pravednost vlada svijetom, i svi će se njegovi sinovi vratiti do nogu Njegovih, kako god daleko zabludili.” Otpustimo sve naše brige i radosno idimo prema Bogu. On nas nikada ne zaboravlja. Budimo uvijek spremni činiti dobro i sve što radimo, radimo za Krista, za ljubav Božju, a Božji Plan je evolucija kroz koju se svi mi uzdižemo i produhovljujemo. Izvršimo svoju dužnost zbog koje nas je Bog poslao u ovu inkarnaciju, a to znači služiti, ljubiti i pomagati svuda.

Amen


Uzašašće kao posvećenje

S blagdanom Uzašašća gasimo uskrsnu svijeću. Taj blagdan simbolizira ono najviše što čovjek može postići: konačnu pobjedu, kad Krist zauvijek zauzme svoje mjesto na desnoj strani svog Oca, odakle još više radi na duhovnom napretku i razvoju svih nas.

Uzašašće ima veliku važnost, jer zajedno s blagdanom Duhova daje nam veliko posvećenje. Na tom stupnju čovjek se uzdiže od Zemlje k Nebu i po prvi puta stupa izvan običnog čovječanstva. S ovom posvetom čovjek postiže sjedinjenje s aspektom treće osobe, s Duhom Svetim.

Naša Crkva drži otvorenu stazu očišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja pomoću koje čovjek može doživjeti svoje vlastito božanstvo i naći Svjetlo u samome sebi. Riječi Kristove i danas se ispunjavaju: “Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.”

Amen


Duh Sveti – posvetitelj čovjekove duše

Propovijed povodom blagdana Duhova

Danas slavimo veliki kršćanski blagdan Duhove, u čast Boga Duha Svetoga – posvetitelja čovjekove duše.

Primjer djelovanja Duha Svetoga je današnje Evanđelje koje opisuje čudo vatrenih jezika, kada su apostoli progovorili drugima tuđim jezikom. Razlog tome su darovi Duha Svetoga, koje daje svakome prema njihovim sposobnostima da se njima koriste.

Općenito se smatra da su Duhovi samo spomen na silazak Duha Svetoga na apostole, deset dana poslije uzašašća našeg Gospoda na nebo, no Duhovi i Spasovo (Uzašašće) imaju još jedno drugo značenje, a to je posveta na stupanj adepta (aseke). Kod ove pete velike posvete, čovjek se uzdiže od Zemlje k Nebu i prvi puta stupa izvan običnog čovječanstva. Smatra se da sa petom posvetom on postiže sjedinjenje sa aspektom treće osobe velikog sunčanog Logosa. Zauzima mjesto u općinstvu svetih odakle može još više raditi na duhovnom razvoju svih nas. Peta posveta je cilj cijelog čovječanstva u lancu svjetova. Nakon te posvete postajemo adepti ili majstori mudrosti. Izašli smo iz ljudskog u nadljudsko carstvo, odakle nastavljamo svoj razvoj u nadfizičkim planovima, no za ljude kao takve, kraj razvoja je velika peta posveta.

Današnji blagdan shvatimo kao slavlje sjedinjenja Boga i čovjeka, silaska Duha Svetoga i prelijevanje duhovne snage na svijet, što slijedi iz ovog sjedinjenja. To je veličanstveni misterij koji još ne možemo u potpunosti shvatiti.

Danas je crkveno ruho crvene boje. Riječ je o boji vatre – simbolu Duha Svetoga koji se spustio na apostole. Ta vatra se opisuje kao Dah Božji i Vatra Ljubavi. Ona posjeduje smjelost, srčanost i snagu. Prvobitni naziv za Duha Svetoga je “parakletos”, što znači osmjeliti, ohrabriti.

Čuli smo u današnjem Evanđelju da nam je Krist ostavio branitelja, Duha Svetoga. On boravi uvijek u našem srcu kao postojani poticatelj u pravcu svega onoga što je dobro, koji je pripravan da nas ojača i osokoli, kad pozovemo njegovu prikrivenu (latentnu) snagu.

Duh Sveti je onaj kojeg kojeg dozivamo kod sakramenta potvrde i zaređenja. Kroz Njega dolazi sav blagoslov i posvećujuća snaga, bilo kod posvete crkve, blagoslovljene vode ili skupa vjernika. Mi to prizivamo i kod ozdravljivanja.

Duh Sveti je prvo s čime se čovjek može sjediniti kada se uzdigne i želi biti nešto više od običnog čovjeka. Mi Ga posebno častimo sedam tjedana u crkvenoj godini, iskazujući mu posebnu čast. Slavimo ga danas na blagdan Duhova, nedjelju prije adventa, dvije nedjelje poslije blagdana Trojstva (sedma i četrnaesta nedjelja).

Ulazimo u razdoblje kršćanstva kada se sve više obraća pažnja na Boga Duha Svetoga. U srednjem vijeku Bog se najviše štovao kao Bog Sin, a prije toga kao Bog Otac, a u budućnosti će biti važno štovanje kao Boga Duha Svetoga, te će kršćanstvo biti obojeno bojom stvaralačke aktivnosti Boga Duha Svetoga. Danas se već nalazimo u razdoblju kad se prelijevaju snage duhovne inspiracije – nadahnuća na svijet, da se svijetu pomogne probuditi duhovno i shvatiti što je Bog namijenio svom čovječanstvu.

Na kraju se zahvalimo Bogu Duhu Svetome. Neka bude stalno uz nas dajući nam snagu, nadahnuće, inspiraciju i srčanost na našem putu.

Amen


Presveto Trojstvo

Propovijed povodom blagdana Trojstva

Danas slavimo Sveto Trojstvo. Slavimo jednog Boga, kroz Njegova tri aspekta (oblika). Sve što kažemo o Bogu, ograničenje je onoga koji je neograničen.

I kad nije bilo ništa, bio je samo Bog. I kad je stvoreno sve, nema ništa izvan Boga. Kada Bog na visini izražava svoju volju, stvara i planira, zovemo ga Ocem. Kada Bog stvara oblike i u oblicima stvara i održava život, zovemo ga Sinom.  Kada Bog svojom snagom i aktivnošću pokreće sve, i kada stvara atome, materiju, razine i podrazine, zovemo ga Duhom Svetim.

U neizmjernom sjaju nalazi se Gospodin našeg Sunčevog sustava, sunčani Logos, ili naš Bog. On se izražava preko sedam velikih duhova pred prijestoljem Božjim. To su centri snaga i života preko kojih struji neiscrpan život sa različitim karakteristikama.

Sve što je u Sunčevom sustavu stvoreno, opstoji i živi u Njemu. Zato od Njega ne može biti ništa skriveno, ni misli ni djela – i sve predstavlja jedinstveni Božji organizam.

Kada se sunčani Logos, naš Bog manifestira, to čini kroz svoja tri aspekta, kroz Trojstvo: Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti, jednako vječni, jednaki i svemogući. Tako voljom i snagom Oca, mudrošću Sina, i inteligencijom i aktivnošću Duha Svetoga, Logos se manifestira, stvara i izražava u materiji kao Trojstvo. Ipak, naš Bog je jedan, jedinstven, nedjeljiv.

Odraz božanskog Trojstva prisutan je i u svakom čovjeku i slavimo ga kao Kristov plamen u našem srcu, kao mudrost, ljubav i snagu. Slava i hvala Svetom Trojstvu. Slava i hvala Bogu Ocu, Bogu Sinu i Duhu Svetome. Slava i hvala Bogu prisutnom u čovjeku kroz trostruki Kristov plamen u našim srcima.

Amen


Tijelovo

Propovijed povodom blagdana Tijelova

Prvi četvrtak iza blagdana Sv. Trojstva određen je za proslavu sakramenta svete euharistije. Kao što znamo, sakrament svete euharistije ustanovljen je na Veliki četvrtak, no tada smo više orijentirani na doživljenju evanđeoske drame, koja kulminira Kristovim raspećem i poslije uskrsnućem. Da bi dostojnije obilježili i proslavili blagdan ustanovljenja svete euharistije, određen je dan u sredini crkvene godine.

Od tjelovskog četvrtka i idućih 7, odnosno 10 dana, čita se kolekta za Tijelovo, kojom se prisjećamo stalne Kristove prisutnosti i ljubavi, koju nam je ostavio u sakramentu. Molimo Gospodina za čistoću srca pred Njegovim očima, i da naš život bude posvećen Njegovoj službi.

Blagdan Tijelovo posebno se slavi i uzdignut je na višu razinu u 13. stoljeću, kad je papa Urban IV. povjerio Svetom Tomi Akvinskom sastavljanje posebne službe za misu na Tijelovo, a krajem istog stoljeća počela se uvoditi procesija sa Presvetim Sakramentom.

U Slobodnoj katoličkoj Crkvi se ovaj blagdan slavi s najvećim počastima i sa štovanjem, a gdje je to moguće i sa procesijom. Danas izričemo svoju zahvalnost Gospodu Kristu, što nas je obdario ovim čudesnim sredstvima milosti.

Za vrijeme pretvorbe, kruh (hostija) preko svećenika postaje zbiljsko Tijelo Kristovo. Svećenik blagoslivljajući hostiju, uspostavlja kanal sa svijetom jedinstva, gdje ne postoji odijeljenost. Božanski život zabljesne kroz napravljen kanal i nastaje čudo: kruh se pretvara u Tijelo Gospodnje. Život Božji, život Kristov, izravno proteče kroz hostiju, koja zasja nadzemaljskim sjajem, donoseći nam snagu, točnost, ritam. Nakon blagoslova vina, vino zasja živom vatrom, koja budi u nama vatrenu predanost.

Oba učinka su potrebna, i nema ničeg dobrog što ne bi bilo još više potaknuto stvorenim vibracijama, niti zla koje ne bi bilo uklonjeno ili ublaženo. Kod svete pričesti hostija simbolizira Kristovi savršenu prirodu, a vino Kristov život. Sudjelujući u svetoj pričesti, postajemo njegov rod, i jedno s Kristom.

Sad se još jednom zahvalimo našem Gospodu što nam je ostavio ovaj prekrasni sakrament, kao najsnažnije sredstvo u našem razvoju i putu prema Njemu.

Amen


Bog kao ljubav

Propovijed povodom 4. nedjelje po Trojstvu

Bog je ljubav, a kroz ljubav se izražava, stvara, održava i harmonizira ovaj svijet. Svako Njegovo djelo, svaki atom, prožet je ljubavlju. Zbog ljubavi poslao je i svoj ljubljenog Sina na Zemlju da bude uzor ljubavi, kako bi se ljudi kroz ljubav razvijali, da bi na kraju svog puta i sami postali ljubav, što je cilj evolucije.

U današnjem evanđelju svijet je prikazan kao vinograd, a Bog kao gospodar tog vinograda. U tom vinogradu je Krist, Sin Božji, u prispodobi prikazan kao trs, a ljudi kao loza. Gospodar je stvorio vinograd za sebe, da se u njemu On ogleda. Gospodar je u svemu: u lozi, u trsu, u zemlju, u toplini, u zraku, u zakonu reda, u svrhu lijepog i skladnog razvoja loze, da bi donijela plodove. Loza se preko toga hrani i poji te time spoznaje što je volja Gospodinova.

Ljubav je ono što povezuje lozu s trsom, a trs s Gospodarom. Ljubav je ono što sve povezuje u cjelinu. Gospodar je dao sve, a trs je preko sebe lozi sve prinio, da bi loza u svojoj radosti donijela Gospodaru plodove, grozdove ljubavi. No kad loza zaboravi zakon života i želi sama sebe uzdići i biti sama sebi cilj zabravljajući svoj trs, svoje korijenje, svoje porijeklo, sokovi života do loze počinju sve manje teći i ona postaje jalova, bez pravog života, podivljala. No ipak, znali mi to ili ne, obrađuje se trs u Gospodarovom vinogradu i štuje sve više i više, a gdje se trs štuje, loza će jednom i plodove donijeti.


Bog kao vladar anđela

Propovijed povodom 3. nedjelje po Trojstvu

Danas slavimo treću nedjelju po Trojstvu, a vodeća misao tjedna je Bog kao vladar anđela.

U mnogim prilikama u Svetom pismu anđeli su dolazili kao glasnici i poslanici čovječanstvu. Arkanđeo Gabrijel ukazao se Zahariji kada je obavljao svećeničku dužnost u hramu. On je navijestio Mariji začeće Isusa. Arkanđeo Rafael javio se Tobiji rekavši mu da je došao ozdraviti njega i snahu, jer on je Rafael, jedan od sedam svetih anđela koji prikazuju molitve svetaca i slobodno se kreću pred slavom svevišnjeg.

Postoji devet redova anđela, od kojih sedam pripada našem Sunčevom sustavu, a dva su kozmička te oni prolaze preko granica našeg Sunčevog sustava. Ovih sedam obično se nazivaju sedam planetarnih duhova (pred prijestoljem) ili sedam buktinja pred prijestoljem Božjim. Oni posjeduju svu božansku misao ili prvobitnu sliku svega što snuje i određuje. Zato sveti Toma kaže “da je Bog prvu uzrok svega, a oni, njegovi anđeli, drugi.” Ovih sedam duhova pred prijestoljem Božjim Njegovi su centri, Njegove karakteristike i Njegovi aspekti. Svaki od ovih anđela je na čelu jedne velike hijerarhije koja se spušta sve niže i niže, dok ne dobijemo jednog predstavnika ovdje dolje, koji je otprilike na visini naše evolucije, da nam pomogne i preda Božje zamisli koje mi onda provodimo u djelo.

Stoga je na nama da se već sad, ovdje, pripremimo kako bismo mogli razumjeti svete anđele i prihvatiti njihovu pomoć. Možemo sebe učiniti provodnicama za Njihov nesebični rad, a svoj život podesiti tako da oni u čistoći, smjernosti i svetosti mogu djelovati kroz nas na sve veću slavu Božju.

I danas postoje mnogi koji mogu vidjeti anđele i promatrati ih u njihovom radu kod svete mise, kako s divnom lakoćom upravljaju snagama nastalim iz naše ljubavi i pobožnosti, pa iz toga grade hram u višim svjetovima, da bi onda kroz njega zračili ogromnu snagu na posvećenje kruha i vina.

Divno je gledati vještinu i ljepotu s kojom oni to rade. Mnogi ih ne vide, ali ima onih koji ih mogu osjetiti. Oni osjećaju dolazak apostolskih anđela kod Prefacije (predslavlja – zaziva anđela) kad odgovaraju tj. kad se odazivaju na poziv svećenika. Čim se spomene ime nekog nebeskog reda anđela (anđeli, arkanđeli, prijestolja, gospodstva, kneževstva, kreposti, snage, kerubini, serafini), jedan veliki anđeo koji predstavlja taj red, spusti se u veličanstvenosti, praćem sa svojom povorkom anđela. Aura tog velikog anđela kao i aure njegovih pratitelja obojane su bojom tog reda ili zrake koju on zastupa, dok cijela skupina anđela plamti i stoji u nježnoj višebojnoj vatri. Kaže se da je sjaj tih zračećih formi neopisiv.

Njihov mir, ljupka lica dotaknuta uvijek nadzemaljskom ljepotom, njihove zvjezdane oči osvjetljene slavom, njihov ponosni zanos i snaga ispunjavaju promatrača radošću i divljenjem, sve dok se i on s njima ne nakloni pred Gospodom svih anđela i ljudi, dok snažni pjev odjekuje: “SVET, SVET, SVET, GOSPOD BOH – HOSANA NA VISINI.”

Oni koji su to vidjeli ili osjetili, ne mogu nikad posumnjati u stvarnost sakramenata i veličinu Katoličke Crkve kao djeliteljice božanskog svetla ljudima.


Bog kao Mir

Propovijed povodom 5. nedjelje po Trojstvu

20. poglavlje Evanđelja po sv. Ivanu donosi nam na jednome mjestu opis dvaju susreta s Uskrslim Isusom. Jedan se dogodio na sam dan Uskrsnuća, a drugi tjedan dana poslije. Kod obje prilike Isus je svojom prisutnošću razveselio prisutne, te im je izrekao isti pozdrav: „Mir vama” (Iv 20,19). Tim pozdravom, Uskrsli Isus donosi svojima mir i radost. Mir nutarnjeg ispunjenja, mir duše i srca, mir kojim teži nutrina svakog ljudskog bića.

Ljudska vrsta teži trajnom miru, stabilnosti, ispunjenju na globalnom planu. S tom svrhom, na svjetskoj razini osnovane su razne organizacije, kao što su primjerice Ujedinjeni narodi, razne organizacije civilnog društva kao i mnogobrojni duhovni pokreti, kojima je zadatak izgradnja trajnog mira među državama, među kulturama, među ljudima. Sama činjenica da su ovakve organizacije bile nepostojeće ili u vrlo malom broju prisutne prije 100 i više godina, dovoljno govori o napretku stanja ljudske svijesti o potrebi izgradnje i očuvanja mira, na svim razinama, te nedvojbeno, izraženije nego ikad, ljudska vrsta pokazuje potrebu za trajnim mirom.

Što je, uostalom, mir? Mir možemo definirati kao osjećaj, kao spoznaju prihvaćanja sebe i cjelokupnog svijeta oko sebe takvim kakvim jest, u potpunosti. Prihvaćanjem prvenstveno sebe kao pojedinca, te sebe kao dijela Boga, a time i Boga u sebi, je karakteristika mira u sebi. Prihvaćanjem sebe, svoje božanske prirode u potpunosti, spremni smo prihvatiti i cjelokupni živi svijet takvim kakvim jest, jer je ono očitovanje Boga, ma koliko god se naš umni, materijalni pogled na stvarnost slagao ili ne slagao s tim.

Zapitajmo se: imamo li, kao pojedinci, mir u sebi, mir sa samim sobom te mir s drugima? Sudeći po našem svakodnevnom ponašanju, možemo sa sigurnošću reći da takvu vrstu mira uglavnom nemamo. Ako se prema sebi odnosimo destruktivno, u smislu životnog stila koji nas degradira kao osobe, bez obzira o čemu se radi, možemo sa sigurnošću reći da ne prihvaćamo sebe u potpunosti, ne prihvaćamo svoju božansku prirodu, a time nemamo ni unutarnji mir. Posljedično, osobni unutarnji nemir, s kojim se u pravilu ne znamo nositi kako treba, prosljeđujemo dalje, drugim ljudima te živim bićima kojim smo okruženi. Time smo sudionici u začaranom krugu širenja nemira i nesklada jedni prema drugima, te se postavlja pitanje: je li moguća izgradnja i očuvanje trajnog mira na globalnom planu, unatoč svekolikom angažmanu već spomenutih političkih, aktivističkih i duhovnih organizacija, ako nemamo potpuni, istinski mir u sebi?

Izgraditi, očuvati i imati potpuni trajni mir u sebi, što je temelj za izgradnju mira na globalnom planu, je moguće prihvaćanjem Krista u sebi. Gospod Krist nam svojim naukom daje alate, pomoć za izgradnju osobnog unutarnjeg mira. Svojom porukom nama, sakramentima kao vidljivim znakovima nevidljive Božje milosti koje nam je ostavio u nasljeđe, pruža nam temelj za izgradnjom sebe u Bogu, a time i osnaživanjem, gradnjom i očitovanjem Krista u sebi. Taj put nije lagan, jer podrazumijeva odbacivanje mnoštva starih uvjerenja, navika i obrazaca koji su nas sputavali na putu osobnog rasta i razvoja, no, imajmo na umu i u srcu – Krist je uvijek s nama, te uvijek, u svakoj prilici, zamolimo Božju pomoć – da nas u svakom trenutku života vodi i usmjerava.

Amen


Razboritost

Propovijed povodom 11. nedjelje po Trojstvu

Napisao: William Downey, predsjedavajući nadbiskup

Današnja poslanica kaže da „svjetovni” čovjek ne prima stvari koje su od Boga i „onaj koji je duhovan sve razaznaje”.

Iznova i iznova nam je rečeno da je čovjek stvoren na sliku Božju. To znači da je on odraz Boga u svojoj prirodi. Kako je Bog Trojstvo, slijedi da je i čovjek trojstvo.

Od Boga Oca crpimo Božansku iskru u nama koja je naše Ja, naše Istinsko biće. To se ponekad naziva Duhovnom voljom u nama, jer je to pokretački nagon koji nas tjera na volju za životom i koji nas tjera da eksperimentiramo sa životom i sa okolinom, kako bismo rasli, u svrhu evolucije u nešto više nego što smo sad. Želja nam je spoznati Boga u nama, našeg Nebeskog Oca, koji u ovom sadašnjem stupnju naše evolucije ostaje skriven od pogleda ispred Svetoga nad Svetinjama.

Bog Sin ili Krist prikazuje se u nama kao unutarnja Svjetlost koja u svemu traži razumijevanje. Kristova priroda je apsolutna Istina, apsolutna Mudrost, apsolutno Razumijevanje i apsolutna Ljubav koja dolazi s Razumijevanjem ili Mudrošću. Ovo Kristovo svjetlo, kada se razvije, u pojedincu je izraženo kao intuicija, što predstavlja sposobnost koja daje izravnu percepciju Istine. Ovo je značenje riječi „Ja sam Put, Istina i Život, niti jedan čovjek ne dolazi k Ocu osim po meni.” Kroz prirodu Krista, nalazimo svoj put natrag k Ocu.

U nama je prisutan još jedan glas koji često govori s inzistiranjem i koji smo skloni slušati i slijediti, a to nije Duh Istine. To je glas emocija. Tijelo naših želja, osjećaja i želja velika je sila u nama kojom se vodimo, te može biti vrlo korisna sila. Snagom osjećaja ili želje da ne rastemo, stagnirali bismo.

Blagotvorne želje, ljubazni osjećaji i čiste emocije mogu biti od velike pomoći za dobro. Ali vrlo često snaga emocija u nama ne izražava božansku prirodu već osobnu, nižu, sebičnu, čak i životinjsku prirodu koja se razvijala milijunima godina i koju moramo nadrasti. Dakle, mi imamo tu mješavinu želja: i plemenitih i sebičnih. Jedni teže prema jedinstvu, cjelovitosti i napretku, drugi nas drže u odvojenosti i ometaju napredak.

Stoga nam je dodan još jedan božanski element u našoj prirodi koji će nam pomoći da odlučimo, a to je Božji Sveti Duh koji je Isus nazvao Duhom Istine, koji će vas odvesti u svu Istinu. Ovaj aspekt djeluje u nama kao Inteligencija koja nam daje moć razlikovanja između nižih želja životinjske prirode i plemenitijih želja i osjećaja koji odražavaju Krista poput intuicije.

Sposobnost razboritosti često se naziva prepoznavanjem jednog od darova Duha Svetoga.

Razboritost je kvaliteta i vrlina, sredstvo u funkcioniranju duhovnog života koje svaki tragač razvija. Sposobnost razlikovanja dobra od zla, kada je razvijena do maksimuma, služi za razlikovanje dobra od najboljeg.

Riječ koja se rabi za razboritost u poslanicama je grčka riječ dokimazo koja doslovno znači testirati, ispitati, dokazati, pomno protumačiti (vidjeti je li neka stvar originalna ili ne). U Indiji i danas, ako draguljaru donesete nakit radi procjene vrijednosti, strugat će predmet kamenom i primijeniti određene kemikalije, a na temelju rezultata boja odrediti vrijednost nakita.

Um ima sposobnost razlikovanja stvarnog i nestvarnog. Međutim, postoji okultna izjava koja kaže da je um ubojica Stvarnog, a što znači da niži „mozak / um” sa svim svojim unaprijed smišljenim idejama i predodžbama, sviđanjima i nesviđenjima, predrasudama utjecati će na nas. No znate li što je sveti Bernard od Clairvauxa jednom sadržajno napisao? „Ispraznite um od svega što ima i jeste, a duh Istine će ući unutra. To je suština njegovog značenja. Samo očistite um svih sitnih nižih strastvenih sitnica i duh Istine će ući unutra.”

Mislim da se na ovaj način lako može objasniti izjava u glasu tišine da je um, što znači mozak – um, ubojica svega što je stvarno; a ipak bi mozak trebao biti instrument Stvarnog, to bi trebao biti organ preko kojeg stvarnost djeluje u nama, organ koji prima, prelazeći čak i u naš uobičajeni život, sve ono najplemenitije što je u nama.

Dakle, u toliko mnogo riječi, dar razboritosti, dar je Boga ili Višeg Ja. To je otvaranje Svijesti za percepciju vječnih istina. Jednom kada shvatimo sposobnost razabiranja, osoba se orijentira prema Jedinstvu i cjelovitosti, prema Ljubavi i suosjećanju, prema Harmoniji i Sintezi. Razboritost će nas odvesti od podjele i odvojenosti, od onog ograničenog i djelomičnog i odvesti dušu u iskustvo Univerzalnog i cjelovitog.

1 Solunjanima 5 16-22 Radujte se svagda! Molite se bez prestanka! Na svemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božja u Kristu Isusu od vas. Duha ne gasite! Proročanstva ne prezirite! A sve kušajte. (riječ okimazo se opet spominje) Što je dobro, zadržite! Uklanjajte se od svake vrste zla! A sam Bog mira neka vas posveti u punoj mjeri. Neka se vaš duh, vaša duša i vaše tijelo posve bez prijekora sačuva za dolaska Gospodina našega Isusa Krista!

Svi ljudi imaju djelovanje Inteligencije koja djeluje kroz njih, za krštene i potvrđene kršćane za koje vjerujemo da smo primili sakramentalni dar Duha Svetoga. Međutim, puna životna snaga Duhovne prisutnosti najprije se očituje kada se kršćanin podvrgne duhovnom buđenju i počne ozbiljno živjeti svoju vjeru. To se duhovno buđenje često naziva različitim imenima, primjerice „obraćenjem”, „obnovom” ili kao „krštenjem Duhom Svetim”. Može se dogoditi iznenada ili postupno, ali krajnji rezultat je isti; kršćanin počinje tražiti Božju prisutnost, želi živjeti kao učenik Isusa Krista i, djelujući na taj način, otvara sebe kako bi ga Duh Sveti koristio. Ovaj dar razboritosti omogućit će učeniku da ne samo da pojedinačno raste, već da cvjeta i razvija se u službi svojih bližnjih i čovječanstva.

Razboritost je tada jedna od karizmi ili „oruđa” koja se daje učenicima kako bi oni mogli ostvariti svoju misiju u uspostavljanju Nebeskog Kraljevstva, kako u vlastitom životu, tako i u životu onih s kojima uspostave kontakt. Jer nakon svega, što stvarno znamo, je ono što smo uložili u samu tkaninu našeg života.

Za kraj vas prepuštam riječima Annie Besant:
„Oni koji ne znaju, rade za ono što postoji samo u jednom životu, ali onaj koji je jednom jasno vidio prave stvari, ispunjen je jedinom željom – da radi za Logos, da upadne u njegov moćni plan i pomogne u tome na način da se to izvrši.”


Dobra djela

Propovijed povodom 13. nedjelje po Trojstvu

Današnje nedjelja po Trojstvu posvećena je dobrim djelima. Zamolili smo Gospoda da siđe u naša srca i da ispunjeni njime – ispunjeni ljubavlju, vršimo dobra djela u Njegovo ime.

Samo tada dobra djela imaju punu snagu i mi idemo punim jedrima prema Njemu. Mi ne radimo, nego Gospod radi kroz nas. Sve je u Njegovim rukama.

Sve što radimo, posvetimo Njemu i ne brinimo se ni za raj ni za pakao, za lošu karmu i sudbinu, jer tada smo pod Njegovom zaštitom.

Činimo dobro radi dobra samoga. Tako ćemo našim svjetlom smanjiti tamu. Naše ruke neka postanu Njegove ruke. Čak i ono loše što smo napravili, predajmo Njemu. Sve je Njegovo, jer samo On jest.

Apostol Pavao nas u poslanici poziva da budemo u našim odnosima budemo ispunjeni ljubavlju jedni prema drugima, jer svi mi smo djeca jednog Boga i imajmo stremljenja i krotkosti jedni prema drugima.

U Evanđelju Krist želi da povežemo um i srce. Nije dovoljno kao farizeji i carinici znati što je dobro, a ne činiti to. Krist kaže da takve ne poznaje. On priznaje kao svoje učenike samo one čiji je um povezan sa srcem i koji izvršavaju ono što znaju da je ispravno i u skladu s voljom Božjom.

Budimo mudri i gradimo na stijeni, čineći tako. Predajmo sami sebe i svoja djela Gospodu. Sva naša djela žrtvujmo najvišem. Bog je svjetlo i ljubav. Vršeći dobra djela otvaramo srca sebi i drugima koji to prepoznaju. Tako donosimo ljubav  i svjetlo na svijet, postajemo pravi Kristovi učenici i prava djeca Božja.

Amen


Dan predanosti Duhu Svetom (Zbilja Vječnoga)

Propovijed povodom 15. nedjelje po Trojstvu

„Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim, a svoga bližnjega kao samoga sebe.“ Dobro poznate su to riječi iz Evanđelja, a čije je značenje potvrdio sam Isus. Navedene riječi ujedno predstavljaju i dvije zapovijedi ljubavi. Na prvi pogled, u potpunosti jasne, logične riječi, svima razumljive, koje nam daju smjernicu za kvalitetan, ispunjen život u Bogu. No, je li to baš tako?

Zapitajmo se: što znači „ljubiti Boga“, „ljubiti bližnjega“ a što „ljubiti sebe“? Naizgled, riječ je o različitim pojmovima, no zapravo su povezani i svedeni na zajednički nazivnik: ljubiti sebe. Ili, bolje reći: Boga u sebi. Jer, ako smo svi dio Jednote, a ta Jednota je Bog sam, a mi, u ljudskom tijelu smo očitovanje Boga na materijalnoj razini na kojoj obitavamo, onda ljubeći, voleći sebe, neminovno imamo ljubavi i za druge, a time smo otvoreni i za ljubav prema Bogu, kao i za ljubav koji dobivamo od Boga.

Kako, u svakodnevnom životu, očitujemo ljubav prema sebi, a time i prema drugima i Bogu? Najočitiji primjer je služenje, a služenjem sebe predajemo drugome i Bogu. Predavši sebe Bogu, da nas vodi u potpunosti u svakom trenutku našeg života, stvaramo preduvjet za život ispunjen Duhom Svetim, za osvještavanje i prihvaćanje Božje ljubavi prema nama, a time i ljubavi prema sebi. Predavši sebe Bogu i Božjem vodstvu, neminovno se predajemo i drugima, služeći im, pomažući kad god i koliko god možemo, no vodeći se mudrošću, da u svojoj predanosti, svom služenju drugima se ne miješamo u životne lekcije koje pojedinac valja proći, a svladavanjem kojih spoznaje Boga u sebi.

Zašto je toliki naglasak na predanosti sebe drugima? Svi smo dio Jednote, svi smo Jednota, a Jednota je Bog sam. Predanošću sebe drugima, predajemo sebe Bogu, jer Jednota ne podrazumijeva odvojenost, izoliranost, asocijalnost, „socijalnu distanciranost“, nego interakciju, upotpunjavanje s drugima, učenje, skupljanje iskustava i obogaćivanjem sebe u svakom smislu, a to postižemo jedino povezivanjem sebe s drugima, uzevši u obzir da ta povezanost, ti odnosi, budu samo oni koji nas grade, oplemenjuju kao osobe.

Iz svega iznesenog, možemo zaključiti sljedeće: nemoguće je biti otvoren, biti predan drugima, a time i Bogu, ako nismo otvoreni i predani prema sebi, ako ne ljubimo sebe kao Božje biće, kao dijela Jednote. U svakodnevnom životu često susrećemo primjere osoba koji ulažu veliki napor i vrijeme u gradnji sebe na duhovnom planu, „baveći“ se raznim neformalnim duhovnim učenjima i tehnikama, slijedeći revno vjerska pravila religije kojoj pripadaju, a pritom, da se izrazimo prenesenim značenjem – sebe ne mogu pogledati u ogledalo. Sebe ne podnose, sebe ne vole, sebe ne vide kao jedinstveno očitovanje Boga u materiji, kao dijela Jednote. Unatoč svoj toj duhovnoj praksi, bez obzira o kakvom tipu iste se radilo, kako će takva osoba adekvatno pružiti sebe drugima, sebe svijetu koji je okružuje, a time i Bogu u sebi?

Početak rada na sebi je uvijek vezan za nas osobno, za našu unutrašnjost. Naša su uobičajena uvjerenja da se sreća i osobno ispunjenje krije negdje izvan nas, što nema smisla, jer, ako je riječ o osobnom odnosu s Bogom, a time i ljubavi prema sebi, kako to može biti vezano za ičim van nas samih? Duhovne tehnike, učenja, religije, su samo „dodatni alati“ koji održavaju već postojeću ljubav prema sebi, a time i prema drugima i prema Bogu općenito, no ne i nužno sredstva kojim ćemo zasigurno postići da sebe više volimo, ili zavolimo uopće. Za to nam je potrebna naša unutarnja kontemplacija, naša osobna, unutarnja predanost prema Bogu, da nas vodi u smjeru koji je najbolji za nas, koji god on bio, jer baš to je istinsko očitovanje vjere u Boga. Prepustimo se Duhu Svetome, koji je Božja sila očitovana u nama, da kroz nas djeluje, i da time u potpunosti budemo jedno s Bogom.

Amen


Sveti Mihael i svi anđeli

Propovijed povodom blagdana svetog Mihaela i svih anđela

 
Sveti Mihael slavi se i poštuje u sve tri monoteističke religije i spominju se mnoga čudesa koja je učinio.
 
Muslimani Mihaela opisuju kao vladara 7 neba, kao anđela s milijun lica, milijun usta i isto toliko jezika, od kojih svaki na isto toliko dijalekata moli za nas, tražeći od nas oprost od Boga.
 
Kod nas se poštuje kao vojskovođa nebeske vojske. Pobjednik je sedmerostrukog zmaja iz apokalipse. Prema liturgijskim tekstovima, voditelj je blaženih duša u raj i voditelj duša na posljednjem sudu, pa ga se ponegdje prikazuje i s vagom u ruci. Najčešće se prikazuje kao krilati anđeo, odjenut u tuniku s plamenim mačem ili kopljem u ruci.
 
Arhetipski je zaštitnik od sila mraka i zla, pa su kroz povijest njegov lik i njegove kapele postavljane na ulazu u gradove, pored ili iznad gradskih vrata, radi zaštite od negativnih sila. Također, mnoge crkve postavljene su na vrhove brjegova, gdje je zamijenio pretkršćanska vatrena božanstva s istom ulogom. Zbog zaštite, lik Mihaela često se postavlja iznad vrha zvonika. Također su učestale crkve svetog Mihaela na grobljima, vezano za njegovu ulogu voditelja duša u raj.
 
Za nas je važno da nam sveti Mihael može pomoći u našem duhovnom rastu, ako ga prizovemo kod naših nastojanja da pobijedimo nesvjesne niže porive, sile involucije i tame. Arkanđeo Mihael nam pomaže da se oslobodimo okova koji nas vuku prema dolje, donoseći nam svjetlost, hrabrost i snagu. Njegova nas vatra pročišćava i donosi nam inspiraciju, pomažući nam u našoj težnji za višim i čišćim životom.
 
Postanimo provodnici mira i vedrine u svijetu. Ne prepuštajmo se potištenosti i žalosti, pogotovo mi koji znamo da za sve što nam se događa postoji uzrok. Zamolimo anđele da nam pomognu da prebrodimo sve žalosti i sjete.
 
Pomozimo anđelima u njihovom radu.

Krist kao Istina

Propovijed povodom 18. nedjelje po Trojstvu

U današnjoj koletki zamolili smo našeg Gospoda za snagu kako bi u vlastitom životu bili istiniti, kad mislimo, kad govorimo i kad djelujemo, što nije jednostavno za današnjeg čovjeka, opterećenog sebičnošću, strahovima i ostalim slabostima.

Dok je još takav, teško je čovjeku prepoznati istinu, a pogotovo je teško živjeti istinito. Živjeti istinito znači živjeti usklađeno sa svim svojim principima, imati usklađeno srce i um, imati usklađenu svoju osobnost i biti usklađen sa svojom dušom.

Velikani nam poručuju da ljubav možemo iskusiti jedino ako su nam misli istinite. Ljubav i istina idu zajedno, a gdje su prisutni, tu je mir. Zato se nikad ne služimo neistinom. Laganjem rušimo svoje dostojanstvo i negiramo svoje Božansko porijeklo.

Mi smo dio cjeline u kojoj je Krist glava, kako nam to poručuje sv. Pavao u današnjoj poslanici. Krist je naš put, naša istina i naš život. Slijedeći njega, duhovno se uzdižemo i približavamo se svom izvoru – Ocu svojemu.
Doista, naš Gospodin je čista Istina u kojoj nema nikakve tame. Istina je korijen svih rješenja i oslobađa nas zabluda, jer Istina je Božansko svjetlo koje dolazi od Božanskog plamena.

Sve što postoji ima svoje porijeklo u tom Božanskom plamenu, ali je stvoreno po Sinu i Duhu Svetom, te su oni nositelji svjetla tog Božanskog plamena i žive u Božanskom svjetlu. Oni su nositelji Svjetla i Istine, jer sve znaju o Božanskom plamenu. Istina je u čovjeku samo onda istina kad je može uočiti i prihvatiti umom i srcem.

Iako je Istina samo jedna, svaki čovjek ima svoju Istinu jer je njegov horizont tako visoko koliko se uzdigao prema Božanskom svjetlu, tj. koliko je uzdigao svoju svijest prema Bogu.

U skladu s tom visinom do koje se čovjek uzdigao, dolazi Svjetlo Božje, dolazi spoznaja čovjeku koja stvara savjest čovjeka, pa tako svaki čovjek zna što je za njega grijeh, a što mu je dozvoljeno, zna što pripada svjetlu, a što pripada tami, zna što je laž, a što istina – a kada znamo što je istina, u našem životu trudimo se biti istiniti.

Po Kristu Gospodinu našem. Amen


Tolerancija

Propovijed povodom 19. nedjelje po Trojstvu

Ljudsko biće esencijalno posjeduje mnoge potrebe, od temeljnih bioloških do onih duhovnih, koje definiraju njegovo božansko porijeklo. Slobodne procjene govore da velika većina čovječanstva je otvorena prema nekom obliku duhovnosti, što pokazuje ljudsku težnju za spoznajom Boga u sebi, ma kako promatrali duhovno u svojim životima.

Obzirom na veličinu zemaljske kugle na kojoj obitavamo u našim materijalnim životima, te obzirom na veliku brojnost etniciteta, kultura, rasa koje krase ljudsku vrstu, a time i mnogih vidljivih razlika koje je obilježavaju, prirodno je da su se tijekom ljudske prošlosti razvila mnoga duhovna učenja i pravci, a iz njih često i organizirane religije. Mnogi od tih religijskih i duhovnih pravaca su tijekom prošlosti nestali ili su se izmijenili, a nastajanje novih je stalna pojava. Iz tog razloga, zaključujemo da svaki od tih duhovnih pravaca i religija na pojam Boga (ili politeistički gledano, na bogove) gleda na različit i samo njima svojstven način.

U kršćanstvu je Bog sastavljen od tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetog. Za kršćane, Bog je jedan i vječan, istinit i vjeran, svemoguć i dobar, Stvoritelj svega što postoji, neizrecivo blizak svim stvorenjima, ali i jako različit od njih, neizmjerno dobro i savršeno biće. Isus Krist, kao sin Božji koji je uzeo čovječji lik i koji se rodio od Djevice Marije, otkrio je tko je Bog i koji su Božji planovi za čovjeka: čovjek je pozvan na vječni život u neizrecivoj zajednici ljubavi s Bogom.

U islamu pak, Bog je samo jedan vječan gospodar. Ne postoje nikakve božanske osobe ni oličenja, što bi značilo da je on jedan i jedini, a vjera u njega kristalno čisti monoteizam. Arapski naziv za Boga je Alah, a sastavljen je od riječi al-ilah, što znači jedini Bog. Njegov je glavni poslanik Muhammed, kojega se ne prikazuje putem slika ni kipova, jer se navedeno poistovjećuje sa štovanjem idola, što je u islamu zabranjeno.

U sklopu budizma, Buda je odbijao odgovarati na pitanja o Bogu, jer je tvrdio da se ne prave mrtve koncepcije, nego da se razvija duhovna snaga, koja dođe do odgovora na sva pitanja. Obzirom da su u Budino vrijeme ljudi tražili Boga tražili daleko izvan sebe, posljedično nisu uspijevali razviti živ odnos. Zbog toga je Buda savjetovao da promijene smjer potrage, da krenu u svoju nutrinu i ne misle više o dalekom Bogu.

Judaizam propovijeda vjeru u jednog, bestjelesnog i samo duhovnog Boga, oca svih ljudi. Bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahtijeva ljubav i pravednost.

U hinduizmu je štovanje božanstava raznoliko. Većina njih obožava Šivu ili Višnu, ali neki i štuju božice, kao Boga.

Zoroastrizam vjeruje da je Ahura Mazda ili Ormazd (gospodar mudrosti ili mudri gospodar) vrhovni Bog koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet. On nema ni početak ni kraj, već je vječan. Sve zlo na Svijetu je stvorio Ahriman ili Angra Mainyu (zao duh ili Zloduh) koji je svojim priklanjanjem zlu stvorio smrt. On je također oduvijek postojao kao i Ahura Mazda, ali će biti poražen na Sudnji dan. Suprotstavljeni zlu su Amesha Spentas ili „Sveti besmrtnici”, koji su u početku bili lične osobine Ahura Mazde.

Kako na ovakve, veće ili manje razlike na pojam Boga gledamo u okviru naše Crkve? Iako temeljem crkvene doktrine je definiran pojam Boga, koji je logički sukladan kršćanskim temeljima, bitno je istaknuti da mi, kao slobodni katolici, nikome i nikada ne namećemo našu duhovnost, našu vjeru, koja je temeljena isključivo na osobnoj duhovnosti i osobnom odnosu s Bogom (što je u skladu sa slobodom interpretacije vjere i misli, temeljem poslanja naše Crkve). Slobodni katolik, kao i svaka osoba koja ozbiljno slijedi i gradi osobnu duhovnost, nikome ne nameće svoja uvjerenja i stavove, u svrhu „preobraćenja na pravi put“, jer kao što mi imamo pravo na vlastitu duhovnost i vjeru, tako i druge osobe imaju pravo na svoju, te nitko od nas nije u poziciji da prosuđujemo što je za nekoga „pravi“, a što „krivi“ put. Jer, u konačnici, od svega je ipak najbitniji naš osobni odnos s Bogom, s Bogom koji je dio svih nas, ma kako ga percipirali, shvaćali, zvali. U konačnici, različita shvaćanja prirode Boga su samo nastojanja ljudskog bića da u okviru ograničene materijalne percepcije u kojoj obitava, ga sebi što vjernije približi.

Stoga, nemojmo biti samo tolerantni prema osobama drugačijih vjerskih i duhovnih uvjerenja, nego ih u potpunosti prihvatimo, kao naše suputnike na putu upoznavanja i razvoja odnosa prema Bogu u sebi.

Amen


Spokoj

Propovijed povodom 20. nedjelje po Trojstvu

Dvadeseta nedjelja po Trojstvu posvećena je vrlini vedrine i spokoja. U današnjem Evanđelju čuli smo riječi našeg Gospoda Krista: “Dođite s meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vam dati svoj mir, ja ću vas okrijepiti.” Apostol Petar savjetuje nas kako da to postignemo, razvijajući vrline i množeći ih. Tako ćemo cijeli naš život usmjeriti prema Božjem planu, koji podrazumijeva razvoj, napredak, usavršavanje. 

Rečeno nam je da se moramo mijenjati, i da se na svom putu učimo krepostima, blagosti, predanosti i ljubavi, a prije svega ustrajnosti, jer time postajemo provodnica mira i vedrine u svijetu. Svaka krepost, vrlina, snaga i odlika karaktera koju mi ostvarimo za vrijeme ovog fizičkog života i ugradimo u svoje biće, postaje naša trajna tekovina i nepresušno vrelo svjetla i radosti za sve naše buduće živote. 

Naši životi nisu ograničeni na zidove naše sadašnje inkarnacije, već je ovaj naš život tek maglovito praskozorje svijetlog i sunčanog dana koji će doći. Ne računajmo samo na ovaj kratak isječak vremena, već na sve one živote koji nas tek čekaju, a koji sa ovim sadašnjim čine veličanstvenu cjelinu. 

Mi koji sve to vidimo, ne bi se smjeli prepustiti žalosti ili potištenosti, nego zračimo vedrinu iz svog srca i širimo mir oko sebe. Tako se kroz nas mogu prelijevati snaga i Božji blagoslov na našu okolinu i čitav svijet. Tako svatko od nas, prema svom stupnju i sposobnostima koje posjeduje, postaje provodnica Božjeg rada. Mi možemo našu evoluciju ubrzati, a možemo je i zadržavati. Sve je u našim rukama.