Propovijedi

Dan Slobodne katoličke Crkve 

Napisao: V.P.

14. veljače 2016.

Jučer je bila 100-ta godišnjica  osnutka naše Crkve jer je 13. veljače 1916. u Sidneyu u Australiji posvećen James Ingall Wedgwood za prvog našeg biskupa. Tim posvećenjem je  Kristovo aspostolsko nasljeđe preneseno preko biskupa Starokatoličke Crkve  i na našu Crkvu.

Jedno od temeljnih načela naše Crkve je da je narav Božja u čovjeku i da je unutarnje svjetlo u čovjeku neodvojivo od Velikog svjetla Svemira – Boga, pa se zato od vjernika očekuje suradnja sa Božanskom prirodom. Dakle, temelj je suradnja, a ne otkupljenje grijeha, a da bi se ta suradnja mogla postići čovjek se neprestano treba usavršavati i prilagođavati Božanskim zakonima i Božanskom planu. Čim čovjek više uzdigne svoj um i oplemeni svoje srce, suradnja je veća i bolja, a Božanska svijest u čovjeku je sveprisutnija.

Naša Crkva pomaže nam da shvatimo zakone Božje i razumijemo sto se događa nama, oko nas i u svijetu. Pomaže nam da shvatimo svoje porijeklo  i plan Božji za čovjeka i čovječanstvo. Uči nas da živimo optimalno svoj život Sa što manje nevolja i propusta. Uči nas i pomaže nam da se oslobodimo zabluda i grijeha prošlosti, kako da pročistimo i uzdignemo našu svijest. Pomaže nam da razumijemo svoje nevolje i daje  nam nadu i snagu da brišemo svoje suze. Daje nam i smisao života kad nam se čini da je sve besmisleno.

Nevoljama isplaćujemo svoje dugove i izgrađujemo svoj kakrakter. Naša Crkva nas uči da sakupljamo nebeske darove, vrline Božje i da to nebesko blago možemo sakupiti u gustoj materiji gdje vladaju svjetovni  zakoni i svjetovna logika, a naš Gospodin je došao da ne budemo u mraku i ne slijedimo lažni sjaj te ne skupljamo lažne vrednote. Eto, zato je naša Crkva velika iako je mala po broju vjernika.

Prva korizmena nedjelja – preispitivanje samoga sebe

Napisao: V.P.

14. veljače 2016.

Danas svetkujemo 1. korizmenu nedjelju, a za šest nedjelja slaviti ćemo naš najveći kršćanski blagdan Uskrs.

U današnjoj kolekti molili smo Gospoda za snagu, da se u ovo korizmeno doba možemo istinski ispitati kako bi uočili svoje slabosti, mane  i nedostatke.

Kao kršćani , kao Kristovi sljedbenici opredijelili smo se za duhovni rast koji nas vodi našem Uskrsu ali napuštajući svjetovni način poimanja života  i svjetovne sile se trude da nas zadrže u svojoj vlasti u svojim okovima. Bitka je to koja  se dugo vodi za povratak u nebesko kraljevstvo. Kako se pobjeđuje u toj bitci mi znamo jer je naš Gospod kao  Isus Krist u tijelu čovjeka pobijedio te sile, ostao čist i nepokolebljiv u svojoj Svetosti iako je bio izložen najvećim napadima lukavstva i prisile koje su izazivale nezamislive psihičke i fizičke boli i tako postao put preko kojeg se ulazi u nebesko kraljevstvo .

Ali Krist nam je došao i reći da smo nebeski dragulji i da je nebo pravi dom nebeskih dragulja, a sudbina dragulja je da propuštaju i odašilju  Božansko svjetlo kroz svoju srž. Doista čovjek je kao nebeski dragulj sa 7 ploha .

Duhovan čovjek je brušen i pročišćen dragulj koji se sprema da kroz sebe propusti puno Božanske svjetlosti koje će postati svjetlo u svijetu kad sve plohe kristala budu pročišćene i brušene po Kristovoj mjeri. Ovo je doba za čišćenja i brušenja dragulja,  a Korizma je vrijeme kada se pregledavaju plohe na draguljima i uočavaju slabosti na njima. Ako je bilo koja ploha mutna i nepročišćena, svjetlo kroz nju je slabo i mutno ali znajmo da se samo kroz napor i rad  bruše  i  čiste površine dragulja.  Neka nam težnje budu da naša animalna svojstva zamijenimo višom sviješću.

Brušenje i čišćenje dragulja zahtjeva napore ali i zadaje psihičke patnje,  a često puta i fizičku bol jer nas svjetovne sile ne žele tako lako pustiti iz svojih okova. Duhovnog ili “pročišćenog” čovjeka ne može pogoditi metak pakosti, zloće, zavisti i mržnje jer on nema više u sebi tih mana. Kako dragulj postaje čišći tako napadi postaju rafiniraniji i žešći. Naše slabosti su uvijek na nišanu, a mi se moramo truditi da te slabosti uočimo i pretvorimo ih u svjetlo.

Trudimo se da misli držimo u okviru ljubavi i dobronamjernosti ,  a kad pokušaju izaći iz tih okvira obuzdajmo ih i korigirajmo ih. Zahvaljujmo  Gospodu na svemu što imamo. Neka ljutnja  bude iza nas , neka strah bude prošlost jer znajmo Krist je uvijek s nama.


Postojanost u služenju

28. srpnja 2019. godine

Dragi vjernici, danas naša Crkva obilježava 6. nedjelju po Trojstvu, koja je posvećena postojanosti u služenju.

Što podrazumijevamo pod služenjem? Kad bolje razmislimo, cjelokupna ljudska djelatnost je prožeta služenjem. Kojom god se aktivnošću bavili, bilo da je riječ o temeljnom poslu, hobiju, ili nekoj drugoj aktivnosti, je vrsta služenja, makar tako ne izgledalo na prvi pogled. Na prvi pogled, rekli bismo da je svrha naših poslovnih angažmana isključivo zarada, od koje namirujemo svoje materijalne potrebe, no to je daleko od istine. Istina je da je u esenciji ljudske vrste izražena potreba za davanjem sebe drugima, za požrtvovnošću, za služenjem u svakom smislu riječi.

Što pokazujemo našom potrebom za služenjem? Pokazujemo svoju božansku prirodu, Boga koji je dio svih nas, Boga koji je u nama. U Bogu smo svi povezani u jednu cjelinu,  a služeći jedni drugima, u svakom smislu riječi, tu božansku povezanost, koja je stvarna, u cijelosti iskustveno spoznajemo u našim zemaljskim životima. Otvaranjem sebe drugima, otvaramo se i prema Bogu, a time i dodatno upoznajemo i spoznajemo sebe – preko drugih. Jer, u konačnici, nijedna osoba, kojoj smo služili ili služimo u bilo kojem svojstvu, se u našim životima nije pojavila slučajno.

U današnjem Evanđelju Gospod Isus Krist je rekao: „Zaista, zaista vam kažem: kad učinite nešto jednome od ove moje najmanje braće, Meni učiniste.“ Zaista, pred Bogom smo svi isti. Razlike u smislu dobi, stupnja obrazovanja, životnih i vjerskih uvjerenja te drugih razlika su samo u ljudskoj percepciji. Istina je da u Bogu, koji je Sve u Svemu, te razlike ne postoje. Postoji samo čovjek, ljudsko biće, koje ima svoju misiju i svrhu, koje ima jednako pravo postojati na materijalnoj razini kao i svaki drugi čovjek. Stoga, kome god služimo, bez obzira na vidljive i nevidljive razlike među pojedincima, pred Bogom je jednako vrijedno, i u Bogu postajemo kompletnije osobe.

U našim svakodnevnim životima često se susrećemo na situacijama kada nemamo volje ni energije biti na usluzi drugima. Izvanjski razlozi za to mogu biti razni, no unutarnji, oni pravi, izvorni, su vezani za nas osobno. U takvim situacijama, kada nismo u potpunosti povezani s drugima, kada u drugima iz naše ljudske perspektive ne uočavamo Božje očitovanje do kraja, uđimo u molitvu i meditaciju te zamolimo Boga za pomoć oko spoznavanja uzroka koji nas koče u vršenju naše esencijalne misije – misije služenja. Neka nam u takvim trenucima bude uzor životni primjer Gospoda našeg Isusa Krista, koji ne samo da je služio čovječanstvu u potpunosti, nego je u svojoj potpunoj predanosti čovjeku dao ono najvrjednije što je imao – svoj zemaljski život. Time je pokazao da služenje u poniznosti i predanosti nedvojbeno rezultira na jedinstveni način: konačnom pobjedom svoje božanske prirode, Boga u sebi, nad nižom prirodom ljudske osobe, koja je vezana isključivo za materijalnu ugodu i prolaznost.

Stoga, dragi vjernici, svakodnevno ustrajmo u svojoj životnoj misiji služenja, uz neizostavnu Božju pomoć. Jer, jedina vrijedna nagrada za našu ustrajnost u služenju je – rast u Bogu.

Amen.


Druga adventska nedjelja

8. prosinca 2019. godine

Danas naša Crkva slavi 2. adventsku nedjelju, koja je posvećena vrlini samozatajnosti ili neposjedovanju želja.

Postoje li ljudi koji nemaju nikakvih želja? Možemo pretpostaviti da postoje, no očigledno je da je takvih ljudi jako malo. Sa sigurnošću možemo reći da je većinom riječ o osobama koje su svoju osobnost dovele do takvog stanja unutarnjeg mira, da žive u potpunosti u trenutku te kao takvi nemaju posebnih stremljenja ni želja, nego svoj život usmjeravaju temeljem događaja u sadašnjem trenutku. No, ipak, možemo reći da većina ljudi život usmjerava temeljem vlastitih želja, bez obzira o čemu se radi.

U današnjem Evanđelju smo čuli sljedeće riječi: „Kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti, a vama koji slušate još će se nadodati. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima.“ Ove riječi nam govore o temelju zakona uzroka i posljedice: Što posiješ, to ćeš i požnjeti.
Određena akcija, kakva god ona bila, uzrokuje i njenu reakciju.

Postoji li poveznica između zakona uzroka i posljedice, koji je opisan u današnjem Evanđelju i naših želja? Naravno da postoji. Naime, iako većina ljudi u svom duhovnom razvoju nije dosegla stadij isključivog življenja u trenutku, u kojem nemaju potrebe za posjedovanjem posebnih želja, to ne znači da ne trebamo imati odgovornost i svjesnost o prirodi želja koje posjedujemo. Želja, kakva god ona bila, predstavlja određeni cilj u životu kojem stremimo. Ako pritom poduzmemo i određenu akciju za ostvarenjem tog cilja, time se povećava mogućnost za ostvarenjem želje. Stoga je bitno obratiti pozornost na prirodu vlastite želje – ima li ona ulogu čimbenika rasta u našem životu, ili degradacije i pada.

Kako razlučiti poželjne od nepoželjnih želja, odnosno želje koje su izgradnja za naše biće od onih koje nas sputavaju, degradiraju kao osobu? Odgovor se, među ostalim krije u riječima sv. Pavla u današnjoj poslanici, u kojoj je među ostalim rečeno da nitko nikome ne vraća zlo za zlo, nego da uvijek idemo za dobrim, i među sobom i prema drugima. Zaista, pri kreiranju vlastitih želja, ako ih već imamo, vodilja neka bude pravilo da drugome ne činimo ono što ne bismo da drugi čini nama.

U svakom trenutku, kod svih aktivnosti, pa i kod stvaranja vlastitih želja te pripadajućih ciljeva, neka nam vodilja bude Bog u nama, molitva i meditacija te razmatranje naših postupaka koje planiramo napraviti, da što je više moguće spoznamo pravu prirodu naših želja, planova, ciljeva, u svrhu njihove sinkronizacije s Božjim zakonima, s Bogom u nama, imajući uvijek na umu Kristovo vodstvo na svakom našem koraku.

Amen


Bezgrešno začeće BDM

8. prosinca 2019. godine

Danas naša crkva slavi blagdan Bezgrešnog začeća BDM. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

Obzirom da Slobodna katolička Crkva nema dogmi, današnji blagdan ne gledamo na dogmatski način, no uzevši u obzir svjesnost Crkve kroz povijest o Marijinom ispunjenju Božjom milošću, kao takav je
prihvaćen.

U duhu slobodnog katolicizma, na koncept bezgrešnog začeća Marijinog možemo gledati kao na njen stupanj spoznaje, svjesnosti, koji je bio na razini trenutno nedokučivoj većini populacije, a koji je bio potreban za ulogu koja joj je bila dodijeljena ne samo kao majci Gospodina Isusa Krista i popratnim događanjima, nego i njenoj ulozi danas prema nama kao čovječanstvu i cjelokupnoj stvarnosti, iz duhovne perspektive.

Ovaj blagdan nas ujedno podsjeća na Marijinu ulogu, ne samo kao Isusove majke i svega što je vezano za Gospodinov život na Zemlji, nego i na njenu ulogu u našim životima, danas i inače. Njena ispunjenost Božjom milošću i marijanska pobožnost koju u našoj crkvi prakticiramo, nam daje za pravo da Majku Mariju, zbog svoje uzvišene uloge koju ima, zaista smatramo svojom nebeskom Majkom. Kad osjetimo potrebu, obratimo joj se puni poštovanja u vlastitim molitvama i meditacijama, jer kao i svaka majka koja u potpunosti živi svoje poslanje, majka Marija je spremna nam uvijek biti podrška i pokretač, u našem rastu u Bogu.

Amen


Na pragu novog tisućljeća

Propovijed na Božić 1999. godine

Napisao: V. P.

Sad je doba velike snage, radosti i nade. Sad je doba kad je Nebo tako blizu Zemlji da preda Božji blagoslov mira, ljubavi i poticaja za novi život.

Svjetlo Neba raspršilo je tamu na Zemlji, a ljudima donijelo nadu i istinu. Knez Mira ušao je u naša srca. Riječ Božja ušla je u nas da nas poduči i izbavi iz Zemlje sjena i smrti, da gradimo svoju budućnost, svoj život, na uputstvima Graditelja Svjetla, na Evanđelju, na zakoniku novog doba.

Čovjek je kao kuća. Kuća sazidana od vrlina, od kvalitetne građe, utemeljena na temeljima Božjim, sigurna je i stabilna u svim nedaćama i život takvom čovjeku, ma kako bio težak, podnošljiv je, jer nije bez nade, nije bez cilja.

Kad dođu oblaci, vjeruje i dalje u Sunce. Kada mu sve uzimaju, ne uzimaju mu nadu i vjeru, jer zna da se iza svega krije Ljubav, koja želi da se uveća.

Gospod od nas očekuje da na takvim temeljima pravimo planove za svoju budućnost u novoj godini i živimo u nadi vječnog života.

Zato uđimo u novu godinu s mirom i tišinom u srcu, ne plašeći se ničega, jer znamo da je sva dobrota Svijeta u nama i sa nama.


Preobraženje Gospodinovo

Propovijed povodom blagdana Preobraženja Gospodinovog, koji se u Slobodnoj katoličkoj Crkvi obilježava 25. siječnja

Na veliki blagdan Preobraženja ili Prosvjetljenja slavimo jednu veliku pobjedu čovjeka u materiji u kojoj ego dolazi u prisniji odnos s dušom, a duša s Ocem, s Božanskom Monadom, Božanskom Prisutnošću.

Kada su fizičko, emocionalno i umno tijelo pročišćeni, a uz kauzalno popunjeni vrlinama, kada su Božansko atributi u čovjeku (ljubav, mudrost i snaga) uravnoteženi, približili smo se tom velikom trenutku – inicijaciji Preobraženja.

U toj inicijaciji Bog je preobrazio čovjeka. Duhovno Trojstvo preobražava cjelokupnu ličnost čovjeka. Fizičko, emocionalno i umno tijelo preplavljeno je velikom svjetlošću i energijom. Centri Božjeg izražaja u čovjeku snažno pulsiraju i istovremeno ispuštaju u auru obojene prstenove, Božanske zrake čistoće, slobode, mira, ljubavi, snage spoznaje i mudrosti. Čitali smo u današnjem Evanđelju: Lice mu zasja kao Sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlo. Inicijant je pun snage i ljepote, slika i prilika Božja i zato inicijant preobraženja dobiva naziv SIN BOŽJI.

Tom Inicijacijom je izgrađena veza između mozga i apstraktnog uma. Svjetlost pritječe iz intuitivne i atmičke razine u astralno i umno tijelo, pa inicijant biva prosvjetljen, jer dobiva čisto znanje i ima uvid u plan Hijerarhije, zbog čega se ova inicijacija naziva i Prosvjetljenje.

Preobraženje našeg Gospodina dogodilo se noću na brdu Tabor pred Njegovim omiljenim učenicima. Poveo ih je da bi ojačali u vjeri i samopouzdanju. U kojoj mjeri su bili oduševljeni onim što su vidjeli, govori nam današnja Poslanica: Sami smo vidjeli Njegovu slavu, jer on primi od Boga Oca čast i slavu, kad k Njemu dođe ovaj glas: OVO JE SIN MOJ LJUBLJENI KOJI MI JE PO VOLJI. NJEGA SLUŠAJTE. 

Kristova Crkva i ova naša kapelica pripremaju nas za taj događaj. Nauk našeg Gospodina upute su preko kojih se mijenjamo iz djece Božje u sinove Božje, iz svjetovnih bića u duhovna bića. Put je to u kojem tamu pretvaramo u Svjetlo. Na tom putu iz života sve više izbacujemo svjetovan način razmišljanja te se opredjeljujemo za život u kojem ćemo težiti da naš um bude ispunjen Kristovom svjesnošću, a naše srce da bude ispunjeno željama Duha Svetoga.

Danas smo u koletki molili Gospodina za vrlinu strpljivosti. Strpljivost je jedna od najteže sticanih vrlina i zato obično dolazi na kraju. To je vrlina koja se uči kroz velike napore i traži od nas da ustrajemo i pored svih nevolja do kraja. Riječ je o vrlini koja će svojom ljepotom popuniti mjesto u kauzalnom tijelu, kada iz našeg života nestanu ljutnje i tako nas približiti Preobraženju.


Šezdesetnica – dvije nedjelje pred korizmu

Danas, na Šezdesetnicu, zazivamo Duha Svetog kao posvetitielja, te ga molimo da posveti i usmjeri naš um i srce prema poštivanju Božjih zapovijedi.

Imperativ našeg života je poštovati Božje zapovijedi i živjeti u skladu s njima, a glavne Božje zapovijedi su vezane uz ljubav: ljubiti Boga, ljubiti bližnjeg.

No, mlada ljudska duša, čija svijest još nije razvijena, nema još razvijenu ni ljubav. Boga se boji, ali Ga ne ljubi, a bližnji su samo najbliži oko njega. Kako se svijest čovjeka uzdiže, tako se i ljubav širi, pa stoga kažemo: voljeti Boga svim srcem znači postići svjesnost Krista. Voljeti Boga svom dušom znači postići svjesnost njegove duše, a voljeti Boga svim umom svojim znači postići Božju svjesnost.

Kad jednom visoko uzdignemo svoju svjesnost, tek tada ćemo vidjeti svu ljepotu i savršenstvo svega što nas okružuje, pa je jedino tada moguće da Boga volimo svim svojim bićem.

Osim zapovijedi, Bog nam je dao i slobodnu volju. Idući putem slobodne volje, dok je ljubav još bila mala, a srce prepuno želja i požuda, čovjek je odlutao s puta pravednosti. Poštujući slobodnu volju, Bog je dozvolio da uđemo u tamu, no ta tama – ma kako tamna bila – nestat će kad u čovjeku proklija nebesko sjeme, kad se u čovjeku rodi ljubav, kada čovjek u drugom čovjeku prepozna svojeg bližnjeg. Zato danas zazivamo i molimo Duha Svetog da vidimo u toj tami ono što naše zemaljske oči još ne mogu vidjeti, i da dopremo do Božanskih visina gdje naš zemaljski um ne može doprijeti, kako bismo prihvatili i razumjeli zakone Božje umom i srcem.