I danas smo se, kao što nastojimo svake nedjelje i blagdana, okupili u našoj crkvi da zajedno proslavimo misna otajstva. Okupili smo se da zajedno slavimo Krista, prinosimo sebe u misnoj žrtvi te u našim molitvama sve one za koje smatramo da im je Kristova pomoć potrebna. S radošću u srcu i ove nedjelje kao i inače, služimo Kristu, služeći u crkvi, a u svakodnevnom životu nastojeći imitirati Krista, kao našeg uzora i učitelja, što je više moguće.
Zašto to sve radimo? Koji je naš motiv predanja Kristu te življenja sakramentalnog života? Čisti altruizam ili nešto drugo? Svatko ima svoje razloge, svoje motive zbog kojih živi sakramentalni život, zbog kojih sebe smatra dijelom Crkve, i svi razlozi, koji god bili, su ispravni, jer su odraz ljudskih bića koja imaju pravo na svoju osobnu slobodu, no ono što sve te razloge povezuje, i težnja koju svi imamo, bilo svjesno ili nesvjesno, je potreba za duhovnim rastom i razvojem.
Apostol Pavao nam u današnjoj poslanici daje konkretne i jasne smjernice koje su temelj duhovnog razvoja: težiti Kristu koji je garancija vječnog života, a ne se vezivati za materijalno. Ne gomilati bogatstva, jer kakav god kapital imali, sa sobom ga ne nosimo u vječnost. Ne orijentirati se na ovozemaljske užitke, jer oni su samo to: ovozemaljski, no ne i vječni. Nego svo svoje životno djelovanje orijetirati na ono što je jedino vrijedno i vječno – naš život oblikovati na način da nam je u svakoj aktivnosti, Krist inspiracija.
Jasno nam je da to nije lako. Živimo u realnosti koja je puna izazova. U kojoj smo okruženi raznim oblicima zabave, prolaznih užitaka, blještavila i sjaja koja nas, nesavršena ljudska bića koja žive svoje zemaljske živote u materiji, lako obuzmu, pogotovo jer svjedočimo da razne osobe iz naše okoline na razne upitne načine dolaze do lake zarade i prestiža, te se možemo, potpuno prirodno pitati, kako bi bilo da sam ja na mjestu te osobe, kako bi to izgledalo, te bi li mi život bio lakši.
Takva samoispitivanja su potpuno prirodna, jer, u konačnici, ljudi smo. Prirodno je da naša niža priroda, naše niže ja, teži lagodnom životu, bez brige i opterećivanja, bez teških izazova, te prepuštajući se lagodnosti, ma kako ona bila prolazna. No isto tako, činjenica da svoje slobodno vrijeme koristimo kako bismo služili u crkvi, kako nastojimo, ma kako god to često bilo teško, što je više moguće živjeti sjedinjeni s Kristom u sakramentima koje primamo, je dokaz da nam prolaznost nije dovoljna i da se njome ne mirimo. Dokaz je to da težimo vječnosti u Bogu, bez prolaznih elemenata koje nas, ako nam oni služe a ne mi njima, samo koče u našem duhovnom razvoju. Našim prisusutvom danas tu, u našoj crkvi, dokazujemo sebi i Bogu da smo na putu vlastitog duhovnog razvoja.
Taj put nije lagan. Dapače, obično je pun izazova, prepreka, težina svih vrsta, koja nas pokušavaju odvući od onoga što uistinu jesmo. No ne dajmo se. Kad je najteže, znak je da smo na dobrom putu. Uvijek znajmo i uvijek budimo svjesni, da kako god složeni izazov nas zahvatio na putu duhovnog rasta, Krist je tu uvijek uz nas i s nama, i uvijek mu se možemo obratiti za pomoć. I naša vjera nam dokazuje da ćemo je dobiti, i dobijamo.
Neka nam Krist bude trajna inspiracija na putu osobnog rasta.
Amen.