Ustrajnost - 21. nedjelja po Trojstvu

U današnjem evanđelju, Gospod Isus Krist nam objašnjava što karakterizira osobu koja je na putu samoostvarenja u Bogu – spoznaja da je služenje Kristu, što podrazumijeva služenje društvu i općem dobru općenito, vrijednije od bilo kakve vezanosti za ovozemaljsko, prolazno. „Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za Mnom, nije Mene dostojan.“ Tko nije spreman slijediti svoje životno poslanje, tko nije spreman sebe do kraja duhovno izgrađivati, a time nastojati biti najbolja verzija sebe u svrhu služenja sebi, drugima, i svijetu oko sebe, za sebe ne može reći da je u potpunosti na putu Krista. 

Što je potrebno posjedovati da za sebe možemo reći da kročimo Kristovim putom? Volja da idemo tim putom do kraja. Ustrajnost koja će nam omogućiti da, unatoč svim preprekama na koje neminovno nailazimo na tom putu i koja nas mogu navesti na odustajanje, ipak nastavljamo dalje. Ipak, sama misao na ostvarenje konačnog cilja, rasta u Kristu u potpunosti, može nam biti dovoljna motivacija za navedeno. 

U tom procesu, bitno je da se ne fokusiramo samo na cilj, nego isključivo na put kojim ćemo, ili kojim kročimo. Potrebna je ustrajnost u svakom koraku gradnje sebe kao osobe, u svakom nastojanju da sebe poboljšamo, unaprijedimo, te posvećenost tijekom provedbe svakog tog koraka. Navedeno se ne odnosi samo na naš duhovni put, nego i na svaki segment života, u svakom pogledu. Naravno, najzahtjevnija je gradnja duhovnog aspekta sebe, spoznaja i življenje Krista u sebi, no zahtjevno je mijenjati sebe u bilo kojem segmentu, jer izlaz iz poznatog i sigurnog je neminovno ispunjen unutarnjim otporima. 

Na osobnoj razini, neminovno je i potpuno prirodno za ljudsko biće da ne osjeća ispunjenost u svim životnim aspektima. Ako bolje promotrimo ljude oko sebe te sami sebe, primijetit ćemo kako u pravilu smo u određenim aspektima više ili manje realizirani, dok u drugima nam  se situacija ne razvija s lakoćom. Primijetit ćemo kako neke aspekte, ma koliko god se trudili i pokušavali, ne uspijevamo realizirati na način kako smo to sami zamislili. Pritom je moguća pojava negativnih emocija, gubljenja motiva za daljnje djelovanje, razočarenje i propitkivanje vlastite vrijednosti. 

No, pitajmo se: jesmo li sigurni što je zapravo najbolje za nas? Jesmo li sigurni koji životni aspekti su naš primarni zadatak, naša jedinstvenost u svijetu u kojem živimo? Koliko smo zapravo u našim stremljenjima povedeni okolinom koja ima svoj pogled na naš život, koliko nas okolina određuje, a koliko mi sami sebe? 

Ustrajnošću u slijeđenju Boga i prepuštajući se njegovom vodstvu dopuštamo svojom slobodnom voljom da naše živote gradimo u smjeru koji je najbolji za nas. U smjeru koji je slika naše duše prema svijetu u punini. U smjeru u kojem dopuštamo Bogu da naše živote oblikuje u punini naše duše. 

Ne zaboravimo, i imajmo uvijek na umu – kad posustanemo, kad osjetimo da gubimo ustrajnost na našem putu rasta, obratimo se Kristu za pomoć i potporu, jer vjerujmo i ne sumnjajmo – Krist je naša vječna potpora i motivacija. 

Amen.