Umješnost i tolerancija - 19. ned. po Trojstvu

Ljudsko biće esencijalno posjeduje mnoge potrebe, od temeljnih bioloških do onih duhovnih, koje definiraju njegovo božansko porijeklo. Slobodne procjene govore da velika većina čovječanstva je otvorena prema nekom obliku duhovnosti, što pokazuje ljudsku težnju za spoznajom Boga u sebi, ma kako promatrali duhovno u svojim životima. 

Obzirom na veličinu zemaljske kugle na kojoj obitavamo u našim materijalnim životima, te obzirom na veliku brojnost etniciteta, kultura, rasa koje krase ljudsku vrstu, a time i mnogih vidljivih razlika koje je obilježavaju, prirodno je da su se tijekom ljudske prošlosti razvila mnoga duhovna učenja i pravci, a iz njih često i organizirane religije. Mnogi od tih religijskih i duhovnih pravaca su tijekom prošlosti nestali ili su se izmijenili, a nastajanje novih je stalna pojava. Iz tog razloga, zaključujemo da svaki od tih duhovnih pravaca i religija na pojam Boga (ili politeistički gledano, na bogove) gleda na različit i samo njima svojstven način. 

Uz kršćanstvo, islam i judaizam, koje predstavljaju monoteističke abrahamske religije, ostali najpoznatiji duhovni pravci potječu većinom sa istoka, od kojih su najpoznatiji hinduizam, kao najstariji od njih, te budizam, konfucionizam, taoizam, a u manjem obimu je danas zastupljen i zoroastrizam.  

Kako na ovakve, veće ili manje razlike na pojam Boga gledamo u okviru naše Crkve? Iako temeljem crkvene doktrine je definiran pojam Boga, koji je logički sukladan kršćanskim temeljima, bitno je istaknuti da mi, kao slobodni katolici, nikome i nikada ne namećemo našu duhovnost, našu vjeru, koja je temeljena isključivo na osobnoj duhovnosti i osobnom odnosu s Bogom (što je u skladu sa slobodom interpretacije vjere i misli, temeljem poslanja naše Crkve). Slobodni katolik, kao i svaka osoba koja ozbiljno slijedi i gradi osobnu duhovnost, nikome ne nameće svoja uvjerenja i stavove, u svrhu „preobraćenja na pravi put“, jer kao što mi imamo pravo na vlastitu duhovnost i vjeru, tako i druge osobe imaju pravo na svoju, te nitko od nas nije u poziciji da prosuđujemo što je za nekoga „pravi“, a što „krivi“ put. Jer, u konačnici, od svega je ipak najbitniji naš osobni odnos s Bogom, s Bogom koji je dio svih nas, ma kako ga percipirali, shvaćali, zvali. U konačnici, različita shvaćanja prirode Boga su samo nastojanja ljudskog bića da u okviru ograničene materijalne percepcije u kojoj obitava, ga sebi što vjernije približi. 

Stoga, nemojmo biti samo tolerantni prema osobama drugačijih vjerskih i duhovnih uvjerenja, nego ih u potpunosti prihvatimo, kao naše suputnike na putu upoznavanja i razvoja odnosa prema Bogu u sebi.

Amen.